Autorica: Viktorija Majačić
(Priča je originalno objavljena na portalu Booke.hr)
Dlanovi su joj znojni, a u trbuhu, umjesto doručka, ima jato vrana.
- Vrijeme je! – neprestano grakću i kidaju komadiće njenog ošita.
Zvuk kuhala u kojem je proključala voda nakratko je zaustavio tjeskobnu pjesmu nevidljivih ptica, a ona je nekoliko trenutaka provela bez misli, slika i dojmova. Sipanje vruće vode u šalicu s instant kavom njena je meditacija. Njen zen trenutak i sada je već prošao. Sjedi za kuhinjskim stolom, puši cigaretu i otkucajima srca odbrojava vrijeme. Mora uzeti mobitel u ruke i kažiprstom pritisnuti tipku za poziv, ali ne još. Jučer joj je nepoznati ženski glas rekao da je nazvala u pogrešno vrijeme.
- Vrijeme informacija je od ponedjeljka do petka od 10-10:30h. – brzo je izgovorila neka medicinska sestra i poklopila slušalicu.
Nisam znala da imam određeno vrijeme kad se mogu javiti, pa sam zakasnila nekoliko minuta i ostatak dana provela osjećajući mješavinu krivnje i ljutnje. Kažnjavala se razmišljajući o tome što bi se dogodilo da je u srijedu k majci otišla ranije, proklinjala je šišmiše, ljude, pandemiju i bolnice, pušila cigaretu za cigaretom i pokušavala pronaći smisao u prošlosti. Ne mogu ni nabrojiti koliko sam puta doživjela isti scenarij. Pronalazak majke u kaotičnom stanju, uplašeno biranje telefonskog broja Hitne pomoći, ozbiljni razgovori s doktorima i medicinskim osobljem, svakodnevni odlasci u bolnicu, učenje o novim lijekovima i primjeni terapije; sve to upakirano u šuštavi celofan straha i omotano tankom beskrajnom trakicom nade da će se majka brzo oporaviti. Svaka je majčina hospitalizacija donosila isti vrtlog emocija, ali svaki odlazak u bolnički posjet bio potpuno drugačiji od prethodnog. Uvijek je bio novi izazov. Nova kušnja.
Barbara je jednom u bolnici upoznala mladu ženu u osmom mjesecu trudnoće. Imala je krupne smeđe znatiželjne oči. Nazvala ju je anđelom, jer je majci donijela nove papuče i kućni ogrtač. Žena se zvala Vesna i oko zgloba desne ruke nosila je pamučni zavoj dugačak dvadesetak centimetara, prekrivao joj je cijelu podlakticu. Linije rezanja na ruci ispod zavoja bile su okomite, drugačije od onih koje se nalaze na zapešću Barbarine majke. Njeni vodoravni ožiljci čine tri debele paralele, nalaze se iznad lijevog zgloba i mlađi su od mene samo tri mjeseca. U susjednoj sobi bile su smještene starije žene. Kroz otvorena vrata bolničke sobe Barbara je ugledala kratko ošišanu sijedu kosu na bijelom jastuku i sivo lice žene prekriveno mnoštvom sitnih bora. Sućutno je promatrala usnulu staricu i još čvršće utisnula svoj dlan u majčin. Kad je idućeg dana opet došla na odjel u bolnicu, starica iz susjedne sobe glasno je zapomagala i pokušavala izvući svoje mršave noge iz plastičnih okova kojima je bila privezana za krevet, ali njena majka je izgledala dobro, bila je vedra, dobro naspavana i racionalna. Nova terapija uspješno je djelovala, a kad se vrijeme posjeta bližilo kraju majka se uspravila na ležaju i naglo uozbiljila.
- Znaš, u zadnje vrijeme razmišljam o lopovima. – odvažno je izgovorila.
- O lopovima? – oprezno je upitala kćerka.
- Ljudi kradu iz različitih razloga. Patnja i neimaština natjeraju dobre ljude da čine loša djela. Isto je i s ponosom. Ljudi misle da zaslužuju imati više nego što imaju, pa onda kradu sreću od drugih. – nagnula se prema kćerki i kažiprstom ju dozivala da se približi.
Iako je majka tada zvučala razumno, Barbara se uplašila. Pomislila je da je to još jedna u nizu njenih grandioznih epizoda u kojoj ima ulogu lude proročice ili šamanice bez plemena. Približila je svoje uho majčinim usnama i zabrinuto uzdahnula.
- Trudnica je isto lopov i lažov. Uzela je moje plave papuče i tvrdi da su njene.
Te dvije rečenice su polako curile kroz klijetke Barbarinog srca i spuštale se do uplašenih stopala. Poželjela je vrišteći hodnikom pobjeći iz te bijele sobe bez ogledala, ali majčin glas ju je zaustavio.
- Ali opraštam joj, – tiho joj je šapnula i pogledala prema svojim papučama na tuđim nogama – nitko ju nije posjetio otkako je ovdje.
Nisu više nikada vidjele tu ženu, idućeg dana su je poslali na daljnje liječenje u Popovaču, ali Barbara često razmišlja o malenom biću iz njene utrobe. Voljela bih da djetinjstvo tog djeteta ne bude ispresijecano maminim odlascima i dolascima iz bolnice poput mojeg. Barbara je imala jedanaest godina kad je prvi put otišla mami u posjet na psihijatrijski odjel. Čvrsto je držala oca za ruku, dok su prolazili hodnikom i tražili njenu sobu. Nekoliko metara ispred ulaza u bolničku sobu zaustavio ih je muškarac u svjetloplavoj pidžami. Bio je širok kao bačva, nije imao desnu šaku, a ožiljak od duboke opekline spuštao se s njegovog čela prema desnom obrazu. Plavokosa djevojčica se grčevito priljubila uz oca, sakrila iza njegovih leđa i zažmirila, uvjerena da će im muškarac u pidžami nekako nauditi. Muškarac je žicao cigaretu i ubrzo se zadovoljno odgegao hodnikom, s jednom cigaretom zataknutom iza lijevog uha, drugom među zubima. Barbara je sinoć sanjala tog vojnog invalida i čim je u snu ugledala njegovo lice, uplašeno se probudila.
- Vrijeme je! Zovi! – mahnito grakću vrane.
Barbara uzme mobitel sa stola i nježno dotakne malu zelenu slušalicu pokraj broja bolničkog odjela. Zvoni. Udahne i čeka. Vrane se svađaju oko komadića njenog mesa. Telefon odzvoni nekoliko puta, ali nitko se ne javlja. Polako ispuhne dim cigarete u tišinu slušalice i prekine vezu. Pričekat ću do 10:10h, strpljivo poput najposlušnijeg bolesnika Trpimira iz zbirke kratkih priča Mire Gavrana i onda opet nazvati bolnicu. Možda se tada netko javi i napiše otpusnicu vranama u mom stomaku.
Kad je Barbara u srijedu poslijepodne otišla k majci, zatekla ju je kako sjedi u dnevnoj sobi na staroj fotelji u kutu ispod prozora. Na drvenom stoliću ispred nje nalazio se album s obiteljskim fotografijama. Stranice su bile istrgnute, fotografije zgužvane, potrgane i razbacane po podu i namještaju, s jedne od njih smješkalo se očevo lice. Portret snimljen na dan njegove mature ležao je na stolu pokraj praznih kutija od lijekova. Majka ju je bezizražajno pogledala i zakolutala očima. Između žućkastih krmelja na njenim trepavicama Barbara je pročitala riječi koje će pisati na hitnom nalogu. Pokušaj suicida. Još jedan u dugačkom, predugačkom nizu. Godišnjicu očeve smrti obilježila je prekomjernim uzimanjem tableta i polako je gubila svijest. Oslovila ju je bakinim imenom i pokušala još nešto reći, ali kćerka ju nije mogla razumjeti. Zatim se prevrnula i pala na pod prošaran bijelim točkicama. Njenim anksioliticima i antipsihoticima. Barbara joj je pomogla da ustane, smjestila ju natrag na fotelju i nazvala Hitnu pomoć. Brzo su ju odveli na hitni prijem i ispiranje želuca. Znala sam da nakon toga slijedi žurna hospitalizacija, ali ovog puta je drugačije. Zbog epidemioloških mjera, nema posjeta ni konzultacija licem u lice. Čak ni pod zaštitnim maskama. Neću joj moći donositi banane, vlažne maramice i flaširanu vodu. Neću na ulazu čekati da zaštitar provjeri imam li oštrih predmeta u torbici i neću susresti nikoga na bolničkom hodniku. Ne znam čak ni koliko je tableta popila, niti s kime dijeli svoju bolničku sobu. Jedino što imam je broj telefona i pola sata. Zbog svega toga, Trpimirova ideja da kao dokaz svog razuma pošalje doktoru na godišnjem odmoru kratku povijest Hrvata, napisanu po njegovom sjećanju, sada joj se ne čini ni najmanje smiješnom. Mogla bih i ja poslati pismo maminom doktoru i objasniti mu tko je žena koju je u srijedu primio na odjel.
- Hajde, vrijeme je! – opomene ju najveća vrana.
Ugasi cigaretu i bira isti telefonski broj. Nakon trećeg zvona javio se muški glas.
- Dobili ste psihijatriju. Izvolite! – zvuči veseo, neopterećen.
- Dobar dan. Ja sam kćerka M. V. – gukne – Mogu li razgovarati s doktorom?
- Pričekajte trenutak. – odgovara joj razigrano i prebacuje ju na drugu liniju.
Crne vrane sjede na njenim rebrima i šute, zabavlja ih melodija pjesme koju Barbara sluša dok čeka da se javi doktor.
- Oprostite što ste čekali. – obrati joj se muškarac hrapavog glasa – Kako Vam mogu pomoći?
- Ja sam Barbara, kćerka Vaše pacijentice M.V. – nervozno zagrize usnicu – Možete li mi reći kako je mama danas? U srijedu je primljena na odjel. To je sve što znam.
- Imam dobre vijesti. Jutros je Vaša majka živnula, ustala je iz kreveta i prvi put samostalno jela.
Proguta njegove riječi s olakšanjem, a vrane znatiželjno rastežu svoje pernate vratove.
- Počela je primati terapiju, više ne nosi kateter, kognitivno je stabilna, surađuje i nastavljamo s terapijom inekcijama. – Barbara zahvalno sluša kako doktor nabraja.
- Doktore, pa to su sjajne vijesti. – u mislima skače od sreće, ali riječi izgovori skrušeno.
- Da, dobro je reagirala na promjenu lijekova i fino smo se napričali. – psihijatar vedro dodaje i objašnjava joj da neće biti dežuran preko vikenda, ali će njegova kolegica biti tamo i pratiti mamino stanje.
- Hvala Vam, doktore. – izgovori plavokosa Barbara i sasvim se razgoliti pred srednjovječnim nepoznatim muškarcem – Nisam se usudila nadati da će se ovako brzo oporaviti. Prije dva dana nije uopće znala tko sam. Mislila je da sam njena mama.
- Da, ni nama u psihijatrijskoj profesiji nisu sasvim poznati svi razlozi koji uzrokuju ovakve poremećaje, a put do oporavka uvijek je dugotrajan. – i on se razodjenuo.
- Razumijem Vas u potpunosti, mama je dugogodišnji duševni bolesnik i zadnji put je bila hospitalizirana u prosincu prošle godine. – pokazuje mu svoje adute.
- Sve je to još uvijek svježe i nemoguće je predvidjeti razvoj situacije, pogotovo kod oboljelih od shizofrenije, – naglo se uozbiljio – ali Vaša majka je borac, iako ima samo četrdeset i osam kilograma.
- Slažem se s Vama. – guguće kao zaljubljena grlica i još jednom mu se zahvaljuje.
Spusti mobitel na stol i s osmijehom na usnama ispije gutljaj kave. Moja mama je borac. To sam znala, ali svaki put me iznova iznenadi njena volja za životom. Opet mi se vratila! Izvadi jednu cigaretu iz kutije i posegne prema kričavozelenom upaljaču, a njene slavodobitne misli, ukrašene lovorikama sreće i nade, naglo prekida telefonski poziv. Vrane zbunjeno promatraju jedna drugu i lamataju krilima. Neupaljena cigareta se ugnijezdi među njene prste kao teško brodsko sidro na dno mora.
- Halo, ovdje Barbara. – izgovara zbunjeno, jer je broj pozivatelja bio skriven.
- Dobar dan. Jeste li Vi maloprije pričali s dežurnim doktorom na psihijatriji? – pita ju onaj veseli muški glas, ali sada zvuči zabrinuto.
- – vedrina je nestala i s njenih usana.
- Pričekajte, molim Vas, doktor će Vam se odmah javiti.
Najveća vrana zloslutno zakrešti, jato crnih ptica u njenom stomaku opet se uskomeša, a melodija neke pop pjesme iz devedesetih brzo utihne.
- Gospođo, ispričavam se, došlo je do pogreške. Stanje Vaše majke je nepromijenjeno. Još uvijek je katatonična, prima infuziju, a hranu i lijekove preko nazalne sonde. – brzo je izgovorio.
- Shvaćam. – Barbara odgovori kroz zube i čvrsto stisne šaku lijeve ruke.
Zabije nokte u dlan, jagodicama pritišće i kida tanki bijeli papir, mrvice duhana bježe kroz sićušne tunele između njenih prstiju i padaju joj u krilo. Pokušava uravnoteženo disati. Vrane mahnito lete u krug, sudaraju se i krešte, a ona poželi doktoru reći da odjebe i da nije gospođa, nego gospođica, ali ipak to ne učini. Dovoljno je veliku pogrešku napravio, ne moram ga dodatno poniziti. Budi dobroćudna kao mama. Budi dobroćudna kao mama. Ponavlja tu rečenicu u mislima kao mantru i vrane polako, jedna po jedna, slijeću natrag na njena rebra.
- Znate, imamo tri M na odjelu i sve su približno istih godina. Zabunio sam se i opisao Vam kliničku sliku druge pacijentice. Jako mi je žao.
- Razumijem, doktore. – stišće šaku još snažnije i zamišlja sistem za humano vezanje pacijenata.
Bijelo remenje izrađeno od čvrstih materijala, obloženo mekom podlogom i stegnuto oko zglobova majčinih ruku i patent lokot s magnetnim ključem koji omogućava brzo i lagano otključavanje i zaključavanje. Vrane oštrim kljunovima čupaju vlastito perje, a ona grebe po uspomenama i pokušava se sjetiti koliko je puta vidjela taj prizor.
- Znači, mama prima infuziju, ima kateter i leži u krevetu. – ne prepoznaje svoj glas, a crno perje zamagljuje joj vid.
- Da, nažalost, tako je.
- Nazvat ću opet u ponedjeljak. – uvjerava samu sebe.
- Pratit ćemo njeno stanje i ukoliko bude nekih promjena odmah ćemo Vam javiti. Imamo Vaš broj. – pokušava ju oraspoložiti.
- – izgovori umjesto pozdrava.
Polako otpusti stisak ruke i ugleda izmrvljenu cigaretu ispod koje proviruju mali crveni polumjeseci. Njen lijevi dlan je postao krvavo nebo. Vrane šute i miruju, a ona ne osjeća ništa, osim pernatog taloga u utrobi i toplih suza na obrazima.
***
Nakon što je iz sebe izbacila gorčinu i crno perje, Barbara ustane i ode u kupatilo, umije lice hladnom vodom i pogleda se u ogledalo. Ne prepoznaje tu ženu raščupane plave kose. Kad je bila djevojčica šiške je češljala kao omiljena pjevačica Tajči. Prije škole uvijek ih je pomno uvijala okruglom četkom visoko prema gore i učvršćivala debelim slojem laka za kosu. Na usne bi stavila nježno ružičasto sjajilo i bila je spremna za sve nedaće svijeta. Sada su joj usne suhe i ispucane, tanke kao majčine. Sjećaš li se, mama, kad smo se na moj sedamnaesti rođendan zajedno vozile do bolnice u kolima Hitne pomoći? Tek sada shvaćam koliko te je pogled na moje lice bolio i svakog dana podsjećao na užasnu traumu kojom si me zadojila. Još jednom se pogleda u ogledalo i ugleda bolnički prizor. Majka leži naslonjena na visoko podignutom uzglavlju kreveta, prozirna tekućina iz infuzije spušta se sporim kapljicama u njeno krhko tijelo, disanje joj je usporeno, jedva primijetno, ruke beživotne, vratne žile su krute i nabrekle, a oči čvrsto sklopljene. Smeđa tekućina u vrećici od katetera zlobno se cereka. Barbara protrlja oči dlanovima i majčin odraz nestane. O, kako bih voljela opet razgovarati s njom. Glas te plahe srne, oprezne ruže i nježne breze sada je jedina melodija koju Barbara želi čuti. Želi da se njena divna luda majka probudi i da ju odvede kući. Umorne oči žene iz ogledala upitno ju promatraju, hladne kapljice vode cijede joj se niz vrat, a vrane tiho zapjevaju majčino ime.
Tih šest slova njena su molitva.