S francuskoga preveo Dinko Kreho
Pripovjedač Jean pisac je u kasnim četrdesetima, autor maratonskog scenarija o životu Hermana Melvillea za koji vjeruje da ga je jedino Michael Cimino, redatelj Lovca na jelene i mitska figura američkog filma, u stanju shvatiti i prenijeti na filmsko platni. U opsesivnom naumu da od scenarija stvori film koji će Cimino režirati, Jean proživljava niz avantura koje ga vode po Parizu, i New Yorku, po francuskoj i talijanskoj provinciji, ali i po samim filmovima – koje do besvijesti gleda ne bi li došao do mističnog otkrića čije postojanje tek sluti.
7
Tot
Totov boravak u inozemstvu po pravilu ne bi trajao duže od šest do osam dana, no sad već tri tjedna nije bilo glasa od njega: 1. rujna sjeo je na avion i krenuo na turneju po sjevernoameričkim kockarnicama, a bio je 23.; kako je Sabbata mučila usamljenost a moji posjeti više nisu dostajali da primire njegov cvilež, na kraju sam ga uzeo kod sebe; volio sam tog psa, ali sam bez sumnje i odveć ozbiljno shvaćao svoju ulogu: činilo mi se da mi cijeli dani prolaze u tome da ga hranim, pratim ga do malog vrta da obavi nuždu, igram s njim lopte kao da je dijete; nije mi više uspijevalo mirno razmišljati, čak se i moja samoća raspadala u paramparčad: Totov povratak bio je prijeko potreban.
Čak ni njegovoj djevojci Anouk nije bilo poznato kad se vraća; kako nije imao ni mobitela ni mejla, nismo imali načina da dođemo do njega. Uostalom, čak i kad je bio kod kuće bio bi nedostupan: strast za igrom navodila ga je na druženje sa sumnjivim tipovima, i zasigurno je bio upetljan u mutne poslove s novcem; ponekad bi se tako zabarikadirao i tjednima živio poput ilegalaca, s navučenim roletama – “igrao bi se mrtvaca”, kako je govorio: i u takvim bih prilikama ja, opet i uvijek ja, izvodio psa.
Nikad nisam shvatio što je zapravo bila suština našeg sporazuma (svakako me nije privlačilo ni da o tome razmišljam): razmjena psa za televizijski ekran djelovala mi je neobično, a uostalom, jesam li išta i tražio od njega? Ne, nisam. Živite sami, i odjednom vas tako napadnu, najprije je posrijedi pas, a onda se sve ostalo nadoveže, poput sunovrata.
Tota sam prvi put vidio na hodniku: izlazio sam iz lifta a neki me tip promatrao iza odškrinutih vrata: visok i mršav, bos, u kimonu od crvene svile ukrašenom vezovima na kojima su zmajevi bljuvali vatru. Smjesta sam shvatio da je ta vatra njegova: djelovao je kao čovjek kojega su maknuli s lomače kako mu plamen ne bi do kraja izjeo tijelo. Uz to, u pojavi je imao nešto od plaćenika i nešto od Crvenokošca; ispijeno lice, oštar pogled; kosa podšišana u stilu bivših vojnika. Kasnije sam saznao da je bio u Legiji stranaca, i da je pet godina boravio u taboru u Džibutiju, a zatim u Abu Dabiju; saznao sam da se borio na raznim ratištima, u operacijama u Čadu, u Maliju, u Libanonu; saznao sam, zahvaljujući Anouk – jer sȃm ništa nije govorio, većinu je vremena šutio i usta otvarao samo onda kad je valjalo izdati naredbe – saznao sam, dakle, da je za vrijeme urona u moru na obalama Džibutija, nakon što je ozlijedio nogu na koraljnom grebenu, na Tota privučen krvlju jurnuo morski pas; navodno mu je cijelo tijelo bilo izbrazdano ožiljcima koji su svjedočili o toj strašnoj bitci, ali je morski pas, zauzvrat, bio mrtav: Tot ga je raskomadao.
Upitao me, tiho, žalobnim, potmulim glasom, jesam li vidio njegovog psa. U malom vrtu unutarnjeg dvorišta doista sam bio susreo dalmatinca koji je mokrio uz platane. To je on, rekao je: mislim li da će se popeti natrag? Slegnuo sam ramenima: znati što jedan pas smjera nije baš moja specijalnost.
Nekoliko minuta kasnije, netko mi je kucao na vrata: bio je to opet on, bosonog, sa svojim kimonom i luđačkim očima; imao je zubni apsces i morao je smjesta zubaru, dolje na Trgu Édith Piaf; zubi su mu krvarili i želio je samo jedno: da ih jedan za drugim počupa pincetom. Štoviše, posve se jasno sjećam, u tom trenutku posegnuo je u džep kimona i izvukao malu metalnu pincetu, koju je brže-bolje gurnuo u usta; mislio sam da će si iščupati zub, tu preda mnom, već sam zamišljao okrvavljeni komadić kad me upitao: da li bih mogao pripaziti na njegovog psa dok njega nema.
Nemoguće je odmah ispričati što se odigralo između Tota i mene: do toga moram doći kroz ovu priču, čija labirintska narav, vjerujte, nije namjerna. Volio bih da pripovijest bude jasna, no čini mi se da je jasnoća uvijek samo etapa: njezina savršenost ukazuje na nemogućnost da se dovoljno dobro vidi što je iza horizonta.
Uz to, ništa još nije svršeno: ma koliko se trudio svesti Tota na njegovo očajanje, strepim od njegove osvete – bili smo povezani u gotovo užasavajući dosluh. U toj se priči demoni umnožavaju, od janjeta preuzimaju njegov gnjev. Jer, greška ne spada samo u tamu, drhtati mogu i nevini, nitko nije kadar ostati na nogama kad osvan dan za svođenje računa. Oduvijek sam patio. No plašim se samo jednoga: da ne postoji ništa, da su naše duše, naime, mrtve.
Većinu vremena Tot je bio nakostriješen; agresivnost je djelovala kao njegov prirodni element: uvijek je bio na korak od tuče. Je li već bio ubio nekoga? U svakom slučaju, živio je u smrtnom strahu da će to učiniti. To je dvosmislen strah: on vas doziva poput žeđi. Nema sumnje da je takvoj želji nemoguće uteći, jer ona ne prestaje rasti, i ubrzo zauzme i najmanji dah: jednom kad u vas uđe ideja o zločinu, ne samo da se spokoj udaljava, nego se i smrt izoštrava – živite sa svojom smrću.
Za većinu ljudi smrt ne postoji, oni ostanu bez prijatelja, ostanu bez roditelja, pate zbog toga, no njihov im vlastiti nestanak ostaje negdje u daljini: nizašto na svijetu ne bi željeli posjetiti vlastitu raku; zatvaraju oči dok ih nož mirno reže.
Tot je, naprotiv, pripadao svijetu žrtvovanja: slabosti koje su pogađale to tako jedro biće i po cijeli ga dan vezivale uz krevet ukazivale su na tu obuzetost. Totov mir proizlazio je iz činjenice da je spaljen od glave do pete; takva opeklina štitila ga je od raspada kojem podlegne većina stvorenja, budući da strahuju za ono što su stvorila.
U tome je bila njegova snaga: Tot ni na koji način nije tražio priznanje, postojao je sȃm i ništa ga nije moglo vezati, ništa osim njegovih groznica, čija je upornost, izgleda, vodila u noćnu moru. Nije važno je li bio plitak ili dubok, Tot je prije svega bio opasan: ta opasnost pribavljala je njegovom životu neku vlažnu postojanost; i nema sumnje da nije pojmio nikakvu istinu osim one vlastitih poroka: upravo mu je njihov opseg, njihova rigoroznost omogućavala da tako precizno diše.
Između svojih pokeraških turnira, Tot se bavio lovom. Čak sam mu i pravio društvo na jednom od njegovih noćnih izleta u šumu (nije još vrijeme da se ispripovijeda ta epizoda). Njegov je stan bio isti kao i moj: isti stakleni zid, isti mračni hodnik. Nigdje ukrasa. Atmosfera skrovišta, s polovnim namještajem i informatičkim materijalima naslaganim u kutevima. Tamo gdje sam ja u dnevnome boravku smjestio televizor on je instalirao oružarnicu: sastojala se od svih vrsta hladnoga oružja, čije mi oštrice bljeskaju u glavi dok ispisujem ove retke, prvenstveno jedna sjekira koju je upotrijebio one večeri kad me je pozvao na večeru; nadalje, bile su tu i tri puške: dok smo jednog poslijepodneva kod njega pili pivo, izvukao je iz džepa ključ, otvorio vitrinu i zgrabio onu u sredini, nanišanio, naciljao svog psa, pa odjednom uspravio oružje i pružio ga meni.
Je li on bio taj koji me inicirao u lov? Ne bih rekao: jednom kad se takva strast manifestira, već je odavno našla svoj predmet; ipak, ako se za mene lov odvijao prije svega u mojoj glavi, za Tota je on podrazumijevao stvaran čin: valjalo je sve do smrti goniti neku siluetu.
Njegovi brzi, precizni pokreti, bili su pokreti nekog iniciranog: u sekundi preći iz hladnoće u groznicu, a onda i natrag, pretpostavlja disciplinu kakva nedostaje zbrkanim srcima.
Puška koju mi je stavio u ruke bila je njemačka, marke Haenel, po njemu najbolje za pratitelje; upravo jurišne puške tvrtke Haenel, rastumačio mi je, koristio je Wehrmacht; nakon Drugoga svjetskog rata radionica Haenel specijalizirala se za oružja po narudžbi: ovo poluautomatsko oružje za lovce-strijelce s desnim kundakom proizvedeno je na njegov upit, da bi mogao pratiti plijen kroz šumu i pucati dok se kreće. Jer ono najbolje u lovu, govorio je Tot, jest praćenje: kad dođe trenutak da naciljaš, da pucaš, trenutak da ubiješ, lov je već gotov; lov se, govorio je Tot, ne sastoji od namještanja križišta na viziru, nego od gonjenja plijena sve do trenutka u kojem vas ništa više od njega ne razdvaja: da bi se zaista bilo dijelom lova, potrebno je da se vaš umor izjednači s umorom životinje koju pratite, da se dva daha usklade i na neki način i postanu jedno; istinski lov, uspješan lov, podrazumijeva da ste odnijeli pobjedu nad životinjom prije no što ste i zapucali, dakle da se cijelu noć suočavate s njom, i da vas potjera kroz šumu isprazni od svega što vas od nje dijeli; istinski je lovac onaj, rekao mi je, koji i dalje diše nakon što njegov plijen ostane bez daha, istinski lovac iscrpi svoj plijen, koji odustane od skrivanja i na koncu mu se prostre pred nogama. Tad pogled životinje koja se okreće k vama posveti životinju u vama; dahtanje koje struji kroz vaša dva tijela ukida rastojanje. U lovu ne postoji milost, rekao mi je Tot: onaj tko iscrpi protivnika pristaje mu prekratiti muke. Tada, rekao mi je, pronađeš svoju čeljust: volim ubijati, reče Tot, a lovci koji tu radost prešućuju lažu.
Moram priznati nešto što zacijelo nije nepovezano s mojim problemima s Totom. Jedne mi je večeri na vrata pokucala Anouk. Je li to bilo srpnju ili u kolovozu? Tražila je Tota. Rekao sam joj da je otišao na nekoliko dana. To nije bila istina, Tot je bio kod kuće – pravio se mrtav: nije htio vidjeti nikoga, čak ni Anouk (kako mi je rekao, pogotovo ne nju).
Nije mi bilo posebno stalo do toga da zaštitim Tota, ali odvratna mi je bila vlast koju je imao nad Anouk, gubila je na šarmu iz dana u dan, Tot ju je imao u šaci, dostajalo bi da jednoga dana zatvori pesnicu i zdrobio bi je.
Čudila se što joj ništa nije bio javio: njezina tuga bila je tuga djevojčice; pozvao sam je da uđe.
Anouk je bilo dvadeset i nešto (rekao bih dvadeset četiri), dotad sam je dva-tri puta bio susreo u kvartu s Totom, započinjala je tezu iz filozofije o Wittgensteinu, o jednoj maloj Wittgensteinovoj pripovijesti koja se bavila Zlatnom granom, kao i, na širem planu, vezom između logike i mistike; predavala je filozofiju u nekoj prigradskoj srednjoj školi, u Deuil-la-Barreu; bila joj je to prva godina, još je bila stažistica, a nastavnički rad već joj je djelovao kao ludost. Bila je sjajna, njezinu strast za grubim muškarcem kakav je bio Tot doživljavao sam kao rasipanje; zamišljao sam je kao gmiže pred tom nijemom sovom; ta mi je vizija bila nepodnošljiva.
Bio sam upravo započeo s tko zna kojim gledanjem Ciminovih Vrata raja, pa sam joj predložio da ih dođe gledati sa mnom. To je film o osnivanju Amerike putem zločina, rekao sam joj, film koji pripovijeda kako su bogati likvidirali siromašne, kako su krajem 19. stoljeća u jednom okrugu u Wyomingu zemljoposjednici, uz podršku organa vlasti, sastavili crnu listu imigranata koje valja ukloniti i unajmili plaćenike da obave taj posao. Taj sam film osobito volio stoga što je u njemu, kao i kod Flauberta, klasna borba ispripovijedana kroz sjaj ceremonija: tu su seks, ples i smrt. Povrh toga, kao što će i sama ustanoviti, tu su i prostranstva azurnog neba koje se sručilo na likove, tu su Rocky Mountains, planine Colorada i Montane, sa svojim snježnim vrhovima u kojima među krdima jelena svijetli bijeli jelen istine, tu su beskrajne periferije kojima konvoji migranata idu i zapinju u blatu, tu je ona zlatna svjetlost koja tragediji podaje boju nade.
Kad se našla pred prostorijom u kojoj živim ustuknula je; moja soba noću nalikuje grobu: grobu faraona, rekla je i osmjehnula se. Zastala je pred papirusima i vrhovima prstiju pomilovala sovino grlo; njene su kretnje bile tako profinjene da su se činile nevidljivima; u sebi je imala zalihu tišine koja mi je godila – toliko sam bio navikao biti sȃm da mi je govor djelovao kao anomalija.
Već sam bio pomalo pijan. Natočio sam joj čašicu votke, ona je skinula svoju avijatičarsku jaknu, zadigla kosu u punđu koja je otkrila vrat posut madežima, sjela na razvučeni kauč, popila votku i smjesta zatražila još jednu. Kiša je lagano bubnjala po staklenom zidu. Anouk je djelovala odlučno koliko i odsutno, pogleda u isti mah tvrdoglavog i praznog, kakav ponekad imaju mlade žene; njezine sive oči, njezino jedro lice činile su je sličnom vjeverici. Njezine zlatne naušnice imale su oblik suza. Nekih večeri baršun klizi glasovima kao da nam se zvijezde pale u grlima.
Pružila se na krevet pored mene, tu će pričekati Totov povratak, sigurno će se čuti kad bude otključavao. Pružio sam joj votku, koju je pila iz boce; počeli smo gledati Vrata raja i usput pušili džointe.
Lijepo je bilo gledati film udvoje: postoji li točnija definicija mira? U noći, dok su na ekranu krajolici Wyominga razapinjali svoja vatrena nebesa a planine s dalekim spokojem bogova promatrale život likova, s vremena na vrijeme sam, zahvaljujući bljeskovima s ekrana, razabirao Anoukino lice, nje za koju sam mislio da je pospana, no koja je bila usredotočena. Kad bi upalila cigaretu, njezin pirsing u rubu nosa zasvjetlucao bi na malome crvenom ognjištu, a ja bih iskoristio priliku da promotrim liniju njenih usana oblikovanu sjenom.
I dok kiša nije prestajala bubnjati o staklene zidove, sumrak je nebom raširio beskrajno šarenilo svojih nijansi, nebom koje, dok je k nama naginjalo isprepletene krošnje lipa i kestena unutarnjeg dvorišta, kao da je zajedno s olujom cijelo stupilo u sobu. Nebeska prostranstva ispunjena bijelim planinama iz Vrata raja miješala su svoj zasljepljujući sjaj s gromovima čije je režanje izluđivalo Sabbata. Noć je bila narančasta i crvena. Užitak je biti na sigurnom kad udari potop: Anouk se sklupčala s jastukom, slutio sam njezin smiješak, noć je bila savršena.
Zapalila se za dugačku scenu slavlja u kojoj imigranti pred njihov masakr plešu na koturaljkama ispod hangara Heaven’s Gate, tih vrata raja koja na koncu neće biti drugo ime Amerike, niti bilo kakve Obećane zemlje, već uboga dvorana za proslave prošarana crvenim svjetlom u kojoj, dok pleše u gorko-slatkom ritmu kadžunske glazbe, žamori stado vječitih žrtava Povijesti.
Film traje gotovo četiri sata, predložio sam pauzu. Anouk me je upitala može li se otuširati. Iskoristio sam to da pripremim špagete all’arrabbiata i otvorim bocu bijeloga vina koju sam držao na hladnome.
Vratila se umotana u ručnik, mokre kose koja je mirisala na limun i narančin cvijet; s osmijehom se pružila pored mene; sitne kapljice presijavale su joj se po ramenima; nokti su joj bili lakirani narančasto.
Jesam li čuo da se Tot vraća? Ne, ni zvuka, nikoga.
Kako mi je primakla lice da me poljubi, razvezala je ručnik. Dojke su joj bile sićušne, tijelo nježno i slabašno kao kod moje sove: dok sam prinosio usta njenom spolovilu, činilo mi se da bih joj jednim udarcem mogao smrviti sve kosti.
Bilo je prošlo nekoliko mjeseci otkako sam zadnji put vodio ljubav, a alkohol i nije od pomoći; obično ste teški, utrnuli, ne diže vam se lako, ali Anouk mi je drkala s nježnošću. Ruka joj je bila topla, gotovo kao da će se otopiti, a njezini dugi prsti nalakiranih noktiju stiskali su moj kurac s nekom vlažnom žustrinom. “Bez penetracije”, rekla je. Po sobi su žmirkala mala svjetla a mi smo se ljubili s takvim žarom da se malo pljuvačke izlilo na naša tijela i pokvasilo Anoukine dojke, koje sam mijesio kao lud. Sisao sam joj picu, dugo: bila je prava radost pretresati njene usmine, lizati cijeli taj plod pun sokova i vrškom jezika otvarati nabore njezine vulve. Usta su mi gorila, puna bale, nisam više vladao sobom. Hvatala me za kosu i cvilila, i dok mi je pritiskala glavu da bi moj jezik prodro dublje u njezinu pičku počela je podrhtavati, ramena su joj se zatresla i ispustila je krik: njezina radost rasparala je noć. Pomislio sam na Tota, koji je, iza zida, bez sumnje sve čuo.
Sabbat se probudio, prestrašen, i bacio na nas: ugrizao me za guzicu, a onda skočio na krevet i cvileći stao lizati lice Anouk.
Uspravio sam se, orošenog lica; ona je kleknula i progutala mi kurac. Pogled joj je imao boju oluje, ali je već djelovala odsutno. Noć nas je obmotavala kao baršunasta maramica. Unatoč boli u guzici, pod Anoukinim prstima osjećao sam kako sav postajem tečan. Upravo tu možda počinje blaženstvo, u trenutku kad vas ženska ruka razriješi sile teže. Sabbat je stao lajati. Primakao sam kurac Anoukinom licu i umazao joj obraz spermom, na meni je bio red da vrisnem od uživanja. Prasnula je u smijeh, kao i ja. Rastvorio sam stakleni zid; pružili smo se na krevetu. Miris kiše pomiješao se s mirisom seksa i limuna.