“You like it darker? Fine. So do I. ” (S. King: You Like it Darker)
Tišina kaplje po krovu, kucka u zidovima. Svaki zvuk mu smeta.
Pojeo je sendvič sa sluzavom salamom, popio malo soka od bazge i osjećao da treba izaći. Mora izaći. Sparina se smanjila i nebo je prekrio tanak sloj oblaka.
Ako izađe, dočekat će ga kamen. Suhozid. Kamene kuće. Njihova je bjelina nepobitna, kao i zelena boja listova koje vidi kroz prozor.
Ali, ne može se pomaknuti. U blizini začuje lavež. Je li to susjedov pas kod kojeg je obećao svratiti poslijepodne na čašicu?
Ne može se sjetiti.
U glavi mu se misli miješaju, blago i gotovo nježno, što ga podsjeti na način na koji je njegova majka kuhala. Usporeno, gledajući povremeno u vis. Nikada nije shvatio prija li joj miješanje hrane u loncu ili bi ga željela baciti kroz prozor, zajedno sa štednjakom i par starih krpa, ali stajao je, dječačić, na vratima, i dugo je promatrao, nastojeći shvatiti što misli i osjeća.
Sada također gleda. More je nadomak. Možda bi mogao sjesti u svoj čamac, uputiti se do sredine uvale i pecati. Možda bi to i morao. Tako se radi. Tako je uvijek radio. Tako se oduvijek radilo.
Ali smjesa u mozgu postaje sve gušća.
Zatvara oči pred kojima mu se u isti tren javlja prašnjavi put, zeleno žbunje i pijev cvrčaka. Ako to vidi i čuje tako bistro, svaki kamen, svaki oblak, zašto uopće izlaziti?
“Ovaj vas znak upozorava da morate drastično smanjiti brzinu”, prisjeća se naslova na internetu. Znaka kojeg nije vidio. Ili ga je vidio?
U glavi opet miješanje, poput izmjenjujućih valova.
Je li njega itko vidio?
Prostor kao da se bio zaustavio, ali svejedno, netko ga je mogao vidjeti. Kompleks bungalova, teniskih terena, bazena, gumenih igračaka za djecu. Netko je sigurno zapamtio njegovu tablicu.
Sjeća se samo gumenih igračaka na sredini bazena iza rešetke zatvorenih vrata. Gumene igračke bile su čudnih, pretjeranih proporcija. Na njima nije bilo djece. Otkuda je onda dječak izletio, dječak s upitnim, dugim pogledom prema njegovom automobilu? To pitanje se uglavilo u njega mnogo dublje od onog mnogo važnijeg: zašto je samo otišao, bez osvrtanja?
Učini mu se da je na licu osjetio vjetrić. Kosa mu se pomaknula s mokrog čela. Tišinu prekida blago šuštanje. Osjeti miris lavande ili možda mora. Pomisli kako bi bilo hodati još jednom po gomilama kamenja, neopterećeno, gotovo lebdeći iznad tla, prema manjim i većim valovima.
Šuštanje se pojača. Zvuk motora raspolovi tišinu.
Ima još vremena zamisliti kako ulazi u more koje ljeska. Duboko, daleko, slobodno more. Ušao bi i otplutao do bijele jedrilice u daljini. Ništa ga ne bi zaustavilo, ništa steglo, ništa preusmjerilo.
Vidi sebe, duge ruke, brze noge, kako grabe prema horizintu.
Zatim na vratima začuje glasno kucanje.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
