Gledaš li dugo u grobove, umrli će se pojaviti u ljetnoj izmaglici, ako je sve mirno.
Ali važno je da se ne pomakne niti jedan list i da se planina plavi u daljini. I da odeš korak dalje nego što to obično činiš. Ako se usudiš.
Sve isto, vijuganje između grobnica, samo korak dalje.
Zatim će puknuti pogled na pučinu. I kada se okreneš, svi će grobovi jednako biti tamo, samo će ti se učiniti da to više nisu samo prazne kamene plohe, da ima još nekoga, tko je inače u dubokom snu bez snova.
Sada te nijemo promatra i te oči više nisu oči, a niti ta usta više nisu usta, ali znaš da ti žele reći nešto o promjeni obličja.
O tome kako vječno počivati nakon kratkog pogleda kroz pukotinu. O tome kako sav smisao propada ako taj pogled traje samo trenutak. A traje.
O tome kako misliš da je bitno što te ima, a ne vidiš da te zapravo već nema.
I o tome što zapravo želiš vidjeti u tom kratkom, brzom pogledu kroz pukotinu.
Dobro razmisli što želiš vidjeti, i onda učini sve da to i ugledaš.
Jer vječnost tame čeka.
Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
