Proza

Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim

  Probudio se ranije nego inače. Goga je za danas najavila čišćenje, a to je značilo da se svatko od njih mora pozabaviti

Boja kože Žao mi je. Nije se moglo pokrenuti. U meni izazivaš nježnost, ali ne i strast. Mogla sam biti s tobom iz

Pušimo jednu za drugom. Hvata me slabost od cigareta i kave i želim nešto pojesti ili barem prošetati. Želim možda još barem nešto

– Mogli bismo prijeći preko jezera, tako ćemo brže izaći na cestu – kaže ona.  Gleda u veliku bijelu površinu obrubljenu crnom šumom.

– Mjesecima sam sanjala da prolazimo kroz šumu, baš kao sada – kaže mu. – Nisam znala što to znači… ali sam često

Danas su točno dvije godine otkako su otišli. Čini mi se kao da je prošao čitav jedan život. Ali, istodobno, i samo nekoliko

Hodaju po šumi. Šuma je sve gušća, ali i dalje svijetla, a kroz grane se probijaju zrake sunca. Ona želi nečim rasjeći tišinu,

Nešto nije kako treba u ovoj šumi, pomišlja. Kaplje s drveća, gusto kao smola. U njegovom dodiru je, naprotiv, sve u redu. Barem

Nešto sam izgubila. A svaki je gubitak samo gubitak, zar ne? Tiho, nedvosmisleno nestajanje. Otputovala sam u hotel na osami. Na pitomom je

NOVA PRIČA „Čuj, žao mi je,“ kaže držeći moju najnoviju knjigu u rukama „ali ne valja.“ Sjeda u stolicu nasuprot, ne skidajući baloner.

Dok se vozim trambusom, razmišljam o prabakinim pričama o tome kako je nekada bilo. Voljela sam zamišljati njezina iskustva i tako biti u