* Margaret Mead govori studentima: slomljena bedrena kost njezino zacijeljenje prvi je znak civilizacije kako to pitaju studenti zar nije koplje zar nije
Rat dolazi u vaš grad! Pompezno najavljuju njegov posjet – Svuć će vas u podrume i odnijet će dan Trajat će tek toliko
Rekao sam joj da ne ide, da se ništa dobro ne može dogoditi izvan ovog pamuka, kugle, sigurnog okvira u koji sam nas
I dok zatvaram ulazna vrata i suzdržavam se da ga ne poljubim, jer „daj nemoj, imam već 13 godina“, pitam se je li
[KALEMLJENJE] kad si me onomad ispustila iz ruku sunovratih se u ponor sebe čvrsto zatvorenih očiju i u nijemom vrisku spram užasa na
Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku.
Sve je to trajalo jako kratko, na izlasku iz dućana znala sam da se radilo o priviđenju, snu u budnom stanju, nekoj vrsti
Tako je bilo, ali sada ostaje samo zazivanje Njega. Dogovor s Njim. Sve je osmislila. Zna da se to radi u noćima bez
Ono što je ostalo Kad si izašao iz bolnice toliko ošamućen da nisi znao gdje si; krenuo si u pogrešnom smjeru. Tvoja bol
Trebaš biti jako oprezan kada ulaziš u sliku. Pogotovo ako je nacrtana plavom i žutom, plavim očima i požutjelim prstima, jer će zelenilo
Muk čeka ispred zatvorenih vrata. Kucaš, ali nema odgovora. Vidiš li? Približiš li im se, postaviš li čelo na njihovu neumoljivost, ući ćeš
Ljudi uvijek odlaze onda kada pomislimo da će ostati, kad se usidrimo u svoje nadanje. Tada su se već uspjeli dobro prerušiti, do