Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja proza S radionica

Daša Milatić- dvije priče

NOVA PRIČA

„Čuj, žao mi je,“ kaže držeći moju najnoviju knjigu u rukama „ali ne valja.“
Sjeda u stolicu nasuprot, ne skidajući baloner. Moj stariji brat.
„Što ne valja?“ požalim čim sam upitao.
On s grimasom kao da je progutao tuđu slinu, okreće glavu u stranu i pogleda kroz prozor. Zatim stavlja knjigu na stol i okrene je prema meni.
„Podcrtao sam ti ono što bi trebalo mijenjati. Iako, sada je kasno, knjiga je već izašla. Morao si me prije kontaktirati.“
Otvorim prvu stranicu, pogledom preletim posvetu koju sam mu prepun očekivanja i ponosa napisao i postane mi neugodno. Nikako da naučim lekciju. Njegov je ukus i kriterije nemoguće zadovoljiti.
Knjiga je gusto podcrtana crnom kemijskom olovkom. Negdje je ista rečenica po nekoliko puta podcrtana, tako da su ostale udubine u papiru. Stvorio je cijelu jednu novu reljefnu knjigu.
„Rečenice su zasićene, kičene. Negdje su ti cijela poglavlja višak. Ne kažem da ideja nije zgodna, ali samo to: zgodna ideja. Maštovit si pa je to najmanje što se može očekivati. Sve ostalo…na trenutke se pitam zašto uopće pišeš? Možeš li se nečim drugim baviti? Mislim da bi trebao odustati dok ne postane kasno. Sve to što si“ pa zastaje kao da traži riječ „do sada izdao, je trećerazredno. Da mi nisi brat, odustao bih nakon prve stranice.“

Šutim, kao i obično. Riječi će mi doći kada ode, bijes i frustracija što nisam reagirao.
Iako, znam da je izostanak reakcije uvjetovani refleks. Istreniran sam. Kad god sam se pokušao konfrontirati, on bi me, poput svakog vještog sadista, uspio dovesti do potpunog emotivnog raspada. Redovito sam požalio.

Moj stariji brat. Nikada mu ništa nisam uspio dokazati, nikada objasniti tko sam zapravo. On je imao čvrsto, nepokolebljivo formirano stajalište o meni i uostalom, o svemu što ga okružuje. U djetinjstvu su sve naše rasprave završavale mojim suzama, a kasnije emocionalnim slomovima.

Ustajem i odlazim do frižidera po bocu bijelog vina. Treba mi distrakcija, malo odmora od njegovih riječi i pogleda. Uzimam sir i masline, iako mi se ništa ne jede. Dohvatim dvije čaše s police i odnesem sve na stol. On uzima bocu, pogleda etiketu, mljacne s umjerenim odobravanjem i natoči si u čašu. Ja natočim sebi. Pijemo u tišini neko vrijeme.
Knjiga, rastvorena i unakažena poput mučenika na križu, leži na stolu između nas.
„Jesi li se sjetio donijeti mi tablete za spavanje?“ upitam ga.
„Naravno!“
Iz prednjeg unutarnjeg džepa balonera vadi krupni kožni novčanik. Iz njega izvuče blister s tabletama.
„Ove su učinkovite, osobito ako ih ne uzimaš redovito. Ja sam se na njih, nažalost, već navikao. Uz maminu bolest, nije bilo moguće drugačije zaspati. Dodaj mi škare, odrezat ću ti pola. Samo napravi par sati pauze od tog vina, da te ne udari krivo.“

Mamu spominje u svakoj prilici, uglavnom da mi nabije grižnju savjesti…što nije teško. Posebno sam obdaren tom emocijom, sve su mi stanice ulijepljene grižnjom savjesti.
Rano sam otišao od kuće, putovao svijetom. Nisam studirao, ali uvijek sam se dobro snalazio u raznoraznim poslovima i dovoljno zarađivao. Mojima to nije bilo pravo, bio sam obiteljska persona non grata.
Moj brat je, kao i svi u našoj obitelji, studirao pravo. Zbog fiksativno perfekcionističkog karaktera, nekih dvanaest godina. Nikada nije diplomirao.
Mama je imala dobru narav, a s njim je bila osobito strpljiva i popustljiva. Nije jasno kako je postao tako rigidan i strog, u vječnoj potrazi za tuđim greškama.
Destruirao me svojim pesimizmom, načeo mi samopouzdanje i samopoštovanje svojim pesimizmom. Mora da je neopisivo naporno i tužno u njegovom svijetu. Samotno.
Iz obiteljskog stana nikada nije otišao. Živio je s majkom do njezinog zadnjeg dana.
Zapravo ne sjećam se niti da je igdje putovao. Sve njegove priče počivaju na tuđim iskustvima i životima, na pročitanom ili prepričanom. Unatoč tome, s lakoćom se i neupitnim autoritetom nametao u svakoj situaciji, svakoj temi.
Uzdržava se iznajmljujući polovinu majčinog stana, dio koji je nekoć roditeljima služio kao kancelarija. O tome se, naravno, ne govori. Uvjerio je sebe i druge da pomaže prijateljevom sinu, ustupajući mu dio stana dok je na fakultetu.
„Kako izlaziš na kraj s podstanarom?“
„Kakvim sad podstanarom? Momak je Filipov i Magdin sin, a oni su nas dobrano zadužili u životu. Sredili su majčin smještaj u bolnici oba puta. To se ne zaboravlja. Ovo je najmanje što mogu učiniti dok je dečko na fakultetu.“
Pristajem na njegovo objašnjenje, na sve, samo da ne krene ponovno o knjizi.
No, on otpije gutljaj vina, pa kažiprstom počne upirati u knjigu.
„Mislim da je prvenstveno problem u stilu. Nemaš izgrađen stil. Svaku knjigu kao da je pisala različita osoba. Šizofreno!“
„Pa ne čini mi se da je baš tako. U prvoj sam možda još nedefiniran, što mi se može oprostiti, prva je. Iako ni ta kod kritičara nije prošla loše.“
„Joj, molim te, hrpa jalovih nerealiziranih neznalica. Jasno ti je da bih bio presretan da dobro pišeš. Zaboga, ja sam ti brat.“
Klimam glavom. Na koncu mi je lakše složiti se s njim.

Zazvoni mi mobitel, moj izdavač. Odbijem poziv, ne želim razgovarati pred njim. Zazvoni ponovno, kratko, a onda dojure dvije poruke u inbox. Javi se, važno je!
Uspijem pročitati prvu. Mom bratu, dok govori, gledanje u mobitel ide izrazito na živce. No, prva me poruka zaintrigirala, pa otvorim i drugu. Knjiga ti je ušla u uži izbor na regionalnom, info iz prve ruke! Čovječe!!
Navala radosti i uzbuđenja eksplodira mi u glavi. Vrištao bih od sreće. Spustim mobitel na stol i srušim čašu s vinom, a onda hvatajući je, srušim i bocu.
On odskoči od stola, a zatim zgrabi lisnicu i krene lamatati i otresati vino s nje. Zaurla „Idiote!“ pa moju knjigu uvali u lokvu vina da spriječi daljnju štetu. Skida baloner poprskan vinom i naslanja ga na fotelju, vadi stvari iz mokrog novčanika: maminu fotografiju, nekoliko novčanica i do neprepoznatljivosti ofucanu vizit kartu odvjetnice, moguće jedinu uspomenu na ženu za kojom je cijeli život patio. Na zapešću mu ugledam sat. Neispravan stari tatin Rolex. Zlatan je, pa ima neku materijalnu vrijednost, no neispravan. Želim ga upitati koliko je sati? ali se obuzdam.
„Što gledaš, donesi krpu!“ viče uzrujano, a ja se nekako ne mogu pokrenuti. Gledam opušteno prizor ispred sebe i razmišljam kako ću napisati novu priču.

 

„ŠTO SU TO MASLAC, ŠTO JE TO JAJA?“

Pokušala je odvrtjeti makinetu zapeklu od skorene iskipjele kave, ali nije išlo. Otvorila je slavinu s toplom vodom i pustila da neko vrijeme teče po njoj, a onda dohvatila kuhinjsku krpu i probala ponovno. I dalje nije išlo.
“Stipeeee!” – zaurlala je, pričekala par sekunda, pa bijesna otišla do njegove sobe i zalupala s oba dlana po vratima. Ne čekajući odgovor je ušla.
“Tonka, koja je drama, opet…svako jutro isto?”
“Prestani me zvat imenom, ja sam ti mater! I noćas ti je prekipjela kava, ne mogu otvoriti makineticu!
Stipe se pridigao u krevetu, uzeo spravu iz njezine ruke, odvrnuo je i vratio joj je, pa se opet spustio u horizontalu.
“Zatvori mi vrata, molim te. Maama.”
Kratko su se oboje nasmijali, Tonka je zatvorila vrata i išla si skuhati kavu. Obožavala je pripremati kavu u makinetici, imala je savršenu gustoću, jačinu i neodoljiv miris. Trenutku erupcije guste zlaćane tekućine iz onog malog pipca na vrhu nije bilo konkurencije ni premca: turska, filterica, niti espresso dolje iz kafića.
Sjela je za kuhinjski stol, do prozora, malo ga odškrinula i zapalila prvu cigaretu tog jutra. Sklopljenih je očiju srknula gutljaj kave. Malo je zadržala onako toplu u ustima, mljacnula ju jezikom o nepce, pa pustila da joj klizne niz grlo. Mogla bi roman napisati o tom okusu: savršen omjer gorčine i sladora, na jeziku bi ostavljala film koji je još dugo nakon popijenog zadnjeg gutljaja mogla intenzivno osjetiti. Koji nenadmašan ritual, definitivno najbolji dio dana.
Stipe je cijelu noć igrao igrice, pa će po običaju prospavati cijeli dan. Odnijet će mu ručak kasnije popodne, treba joj mira i vremena za sebe.
Noćas je mislila o sivom kaputu koji je u četvrtak kupila, kao da ga je po sebi dizajnirala: boja, kroj, materijal…sve! Nekim čudom, što god ona zamislila da želi imati, pogodi točno dan i trenutak odlaska u second hand shop i ugleda baš to što želi! Zbog cijena koje su prema kraju tjedna padale, preferirala je u kupovinu petkom i subotom, ali svakodnevno bi makar škicnula. Ako bi se zalomilo nešto neodoljivo lijepo, to bi si priuštila ili bi taj komad objesila negdje na stražnji stender između neuglednih komada robe, pa bi se, ako bi bilo sreće, po njega vratila na jeftiniji dan. No, subota je bila njezin omiljeni dan: uvijek bi uspjela pronaći nešto što joj paše i k tome platiti svega par kuna. Bio je to užitak koji se nije mogao mjeriti ni s darovanim, besplatno dobivenim stvarima, jer u second hand-u je odabirala po svom guštu i za to plaćala simboličnu cifru.
Mislila je danas svratiti po čizme, nešto bi svakako trebala uz taj kaput, elegantno, u sivoj ili modroj boji. Proželo je uzbuđenje. Zapalila je još jednu, dolila svu preostalu kavu u šalicu, zasladila je krcatom žličicom šećera, zavrtjela da se promiješa, pa je u jednom gutljaju iskapila. Popila je kao i svakog jutra čašu mlake vode, te otišla na WC.
U novčaniku je imala dovoljno za kutiju cigareta i čizme, ako ih nađe, a možda joj i ostane za još neku sitnicu, remenčić ili maramu. Obukla je sivi kaput da ne fula boju, s ključem zatvorila vrata da ne probudi sina, te ushićeno krenula niz ulicu.
Subota je, sunčana i prepuna oštrog svjetla od bure, izvukla priličan broj ljudi vani. Ona se neznancima osmjehivala i od nekontroliranog uzbuđenja imala potrebu s njima zapodijevati razgovor. Marširala je nizbrdo i približavajući se odredištu, ubrzavala korake. Bila bi najradije pretrčala tih zadnjih stotinjak metara.
Dućan je bio krcat ljudima, no to je i očekivala. Uzela je plastičnu košaru i nestrpljivo se progurala između dvije starije žene u utrobu dućana. Nije smjela gubiti vrijeme, jer moguće baš u tom trenutku netko uzima nešto što bi joj moglo trebati, nešto “njezino”. Duboko je udahnula, poput sokola pikirala jedini od ljudi donekle slobodan stender, pa počela brzim pokretima listati odjeću. Izvukla je krem baloner, pogledala veličinu na ovratniku i tutnula ga u košaru. S dozom podsmijeha je gledala sve te djevojke i žene koje su se gubile u traženju, čeprkanju, prislanjanju i mjerenju… njoj je bio dovoljan jedan pogled, umjela je iz daleka procijeniti kvalitetu tkanine, u par dodira pohabanost ili očuvanost i onda samo još malo sreće s veličinom, a tu se mogla ugurati od 38-42.
U svega desetak minuta, unatoč gužvi, uspjela je proći cijeli donji kat i poprilično napuniti košaru, zatim se munjevito brzo probila do gornjeg kata s obućom i asesoarom. Nije bilo ženskih čizama, ali pronašla je kožnati remen, jedne sportske gležnjače i jedne odlično očuvane elegantne modre cipele. Isprobala je oba para, gležnjače su joj bile prevelike, međutim uz debelu čarapu bi mogle odlično poslužiti za neki izlet u planinu, a cipele su joj pristajale kao salivene. Dodala ih je, u sada već pretrpanu košaru. Još samo da isproba odjeću i napravi selekciju.
Red ispred garderoba bio je ogroman. Odlučila je robu isprobati pred ogledalom u dućanu.
Do i jedan komad joj je savršeno pristajao. Stavila je sve zajedno na vagu, cifra je dobrano premašivala sumu koju je imala u džepu. Ovo je bio najteži dio, odlučiti se između odabranog – što uzeti, a što ne. Sada je na vagu stavljala komad po komad, da utvrdi pojedinačne cijene. Gležnjače bi još i mogla prežaliti, ne pamti kada je bila na izletu, kamoli na vražjem planinarenju, ali ovo ostalo, teško. Odlučila je sve ostaviti na kasi, otrčati do kuće, uzeti još novca i vratiti se.
Iz Stipine su se sobe čuli glasovi i smrdilo je na travu, vjerojatno je netko došao isprobati “robu”. Kvragu, nije očekivala da će tako rano u subotu ujutro netko doći u nabavu. Ništa, pričekat će, nije još ni deset sati, valjda će otići na vrijeme da stigne do zatvaranja second hand-a.
Pristavila je novu kavu. Znala je da Stipe prodaje travu, ali nije se bunila, jer su zaista dobro živjeli od zarade. Krenulo je od toga da je od svog dugogodišnjeg dilera počeo uzimati malo više za par prijatelja koji nisu znali gdje nabaviti, a njemu bi onda diler na veću količinu dao popust, Stipe bi prijateljima prodao po uobičajenoj tržišnoj cijeni i tako se odjedanput počeo stvarati novac sa strane – dobit, hrpica pa hrpe novca u doslovnom smislu riječi. Krug ljudi za koje je nabavljao travu, s vremenom se proširio na popriličan broj. O svemu tome njih dvoje nikada nisu progovorili. Ona se u načelu pravila glupa, kao da ništa ne zna o cijeloj raboti, a i Stipe se pravio glup kad bi mu iz jastučnice u koju je trpao zaradu, uzela za hranu, režije i sve ostalo.
Srkala je kavu i listala Stipin “Alan Ford”. Sve brojeve znala je napamet, no svejedno bi je iznova nasmijali. Na frižideru su imali zalijepljenu legendarnu “ Što su to maslac, što je to jaja?” Pomislila je kako bi bez Stipinog biznisa živjeli u potpunom siromaštvu poput ekipe iz cvjećarnice.
Čula je otvaranje vrata njegove sobe i nekoliko glasova. Stipe ih je ispratio do izlaza, pa došao u kuhinju.
“Ej Tonka, kud si se prije vratila?”
Otvorio je frižider, desnom se rukom naslonio na vrata hladnjaka, a lijevom češući muda, primijetio:
“Pa za gospu blaženu, nema ničega u frižideru.”
Tonka je razdraženo ispuhala dim i htjela mu nešto odgovoriti, ali je Stipe nastavio:
“Jesi li mislila u nekakvu spizu, da ti dam nešto love?”
“E znaš da si mogao, ona mi mizerija od socijalnog ne pokrije ni pet dana u mjesecu!”
Eto riješeno, pomislila je razdragano, pogledala na sat, zgrabila novce koje je Stipe stavio na stol i izletjela iz kuće.
Dućan se u međuvremenu skoro ispraznio, nedostajalo je još dvadesetak minuta do zatvaranja. U džepu je stiskala gužvu novčanica, nije ni prebrojila koliko ima, ali svakako dovoljno da mirna obavi kupovinu. Možda da napravi još jedan đirić po dućanu, za svaki slučaj…
Otišla je u dno dućana do kutija s posteljinom, tu je rijetko navraćala i gledala, pa se iznenadila izborom. Pročeprkala je po kutiji i odabrala jednu donju plahtu i jednu navlaku za poplun za Stipu. Nije bilo jastučnice u kompletu, ali je uzela jednu narančastu, sasvim će se lijepo uklapati. Od gležnjača je nakon još jednog isprobavanja ipak odustala, ali je u košaru, uz posteljinu za Stipu, dodala još jednu donju majicu i na pultu za plaćanje s izloga skinula naočale za sunce i bez isprobavanja ih stavila na hrpetinu. Platila je, ostavila gospođi na kasi napojnicu i s dvije iznimno velike plastične vrećice pune do pucanja, krenula natrag prema kući.
Bila je skoro ispred zgrade kada je shvatila da je zaboravila otići po namirnice. Odlučila je prvo skoknuti do stana i ostaviti vreće s robom.
Tiho je otključala da je Stipe ne čuje, ušla u svoju sobu i gurnula vreće ispod kreveta, poslije će ih staviti u “bunker”, jer Stipe bi znao potpuno pošiziti i urlati da će se oboje ugušiti u toj staroj robetini, predbacivati joj da ionako osim u second hand shop ama baš nigdje ne izlazi i da neće iznositi sve te krpe da živi još tri života.
Spustila se do kvartovskog dućančića, kupila dvije kutije cigareta, napolitanke, smrznute mahune, paket jaja, piletinu i kruh, onda se sa blagajne vratila do frižidera i uzela još i paket vakuumiranog sira za sina. Platila je namirnice, pa se, još uvijek u povišenom raspoloženju zbog uspješne kupovine u second hand-u, lakim korakom vratila u stan.
Odložila je sve u frižider, te otišla do sobe rasporediti robu iz one dvije vrećice prije nego se Stipe ponovno ustane. Većinu stvari je slagala u drveni kovčeg na dnu kreveta, neke je komade vješala između odjeće u svom ormaru, ponešto je slagala u ladice nekadašnjeg Stipinog školskog radnog stola, ali sada se činilo da više nema mjesta i ako se dijela stvari ne riješi, u ova se skrovišta više ništa neće moći ugurati.
Uhvatila je nervoza, jer bi se Stipe svaki čas mogao pojaviti na vratima sobe i što bi mu mogla reći? Vratila je stvari natrag u plastične vrećice i gurnula ih nanovo pod krevet, pospremit će ih sve noćas.
Stipi su predvečer došle mušterije, čula je i jednu djevojku. Ponadala se da bi dolazak djevojke mogao biti intimnije prirode, jer do sada nikada nije čula ženski glas iz njegove sobe.
Sjedila je pred televizorom, pritisnula onu ikonicu za mute i osluškivala – smijali su se, osobito djevojka, nekako visoko i grleno. Zamišljala je osobu koja bi pasala uz taj smijeh, pun optimizma i energije. Bilo bi lijepo da Stipe napokon nekog ima. Ona se ne bi miješala, dapače, djevojka bi u njoj imala prijateljicu i saveznicu, možda bi povremeno samo malo ogovarale Stipu, čisto da utvrde odnos, ali sigurna je da bi to bilo kvalitetno partnerstvo između svo troje.
Još je malo posjedila ispred televizije, pa otišla u svoju sobu napraviti generalku.
Za početak je izvadila svu robu iz ormara na krevet, krenula procjenjivati što bi vrijedilo ostaviti, a što donirati u sklonište za beskućnike. Nije ovo bila prva selekcija, radila je to često, kada bi kupila nove stvari, nekih se morala riješiti. Znalo se dogoditi da na hrpu za eliminaciju stavlja stvari koje do tada nije stigla niti obući. To je bila jedna od prednosti second hand-a, da je imala novaca i kupovala po dućanima, vjerojatno bi joj bilo strašno odustati od bilo koje krpice. Ovako još radi i plemenito djelo – daruje beskućnicima.
Iz vrećice na dnu ormara izvukla je krem baloner, malo ga protresla i pažljivo pogledala. Bio je navlas isti kao ovaj koji je jutros kupila. Polegla ih je oba na postelju: ista boja, ista markica na ovratniku, isti broj, jednako dobro očuvani, vjerojatno ih se nekoliko neki trgovački lanac riješio. Sjetila se kako je prije nekog vremena isprobavajući jaknu u second hand-u, bila sasvim sigurna da je tu jaknu u nekom trenutku već nosila, imala je osjećaj da će iz džepa izvući neki predmet koji će joj to i potvrditi.
Neke je komade složila u vrećicu, sutra ujutro će ih ostaviti u skloništu za beskućnike. Ostalo je presložila i nagurala natrag u ormar i kovčeg.
Čula je kako Stipini gosti odlaze, pa se umirila i ugasila svjetlo , nije joj se dalo da joj Stipe sada ulazi u sobu.
Zahvalio je djevojci na kolačima, to je isto čula. Još je čula kako šuška sa posuđem i onda kako zatvara vrata svoje sobe.
Razodjenula se i legla u postelju misleći kako je sutra usrana nedjelja. Nije imala pojma što će raditi cijeli dan. A onda je zaspala.
Ponedjeljak je, iako tmuran i kišan, jedva dočekala. Vikendi su je ubijali, nedjelje se užasavala. Subotnja bi je jutarnja kupovina držala slijedećih nekoliko sati, a onda bi se vrijeme počelo vući kao kroz gusto blato. Televizija bi radila cijeli dan, ona bi na kauču ispred drijemala, tu i tamo pogledala neku seriju, listala stripove, jela. Kratko osvježenje i predah imala bi uz kavu, a vikendom bi popušila dvostruko više nego drugim danima. Sa Stipom se skoro nije ni viđala, on je po danu spavao. Da vikendi traju dulje, vjerojatno bi zapala u tešku depresiju.
Popila je kavu, ispila čašu mlake vode i otišla na toalet. Provjerila je u džepu, nije joj ostalo ništa novca. Prislonila je uho na vrata Stipine sobe, on je tiho hrkao. Znala je već kako bešumno ući, a za svaki slučaj bi u rukama imala nešto prljavog rublja, ako bi se probudio i upitao je što radi. Izvukla je iz jastučnice šačicu novčanica. Bila je toliko krcata zgužvanim novcem, da nema šanse da bi mogao primijetiti koliko nedostaje. Danas bi mogla prvo u dućan po hranu i u mesnicu, a onda na miru do shs-a. Ionako vjerojatno ništa neće kupiti, dan je najviših cijena, ali šetati po dućanu, gledati, isprobavati, to može.
Po planu je obavila kupovinu namirnica, pa krenula u second hand shop. Izdaleka je vidjela da su izlozi prekriveni novinskim papirom i od toga je trenutačno zaboljela glava. Na ulaznim vratima je na bijeli papir sa crvenim prugama, vjerojatno istrgnut iz nekakve bilježnice, crnim flomasterom bila ispisana poruka o zatvaranju dućana, nešto o mogućem preseljenju i o mogućoj adresi. Svejedno je pritisnula kvaku, pokušala ponovno pročitati poruku.
“Ovo nije moguće, pa prekjučer sam bila tu, zašto mi ništa nisu rekli, pa oni nisu normalni!” – govorila je sama sa sobom i pokušavala proviriti unutra. Još jednom je prodrmala kvaku na vratima, pa odustala i krenula prema kući.
Ušla je u sinovu sobu, ne pazeći na uhodani protokol, uzela onaj papirnati pladanj s kolačima koji je prekjučer donijela ona djevojka, sjela ispred televizije i počela jesti. Trava u kolačima počela je brzo djelovati, već nakon prvog je osjetila pospanost i maglicu u glavi. Prebrojila je koliko je kolača ostalo i pokušala dokučiti koliko bi joj dana ta količina mogla potrajati, a onda će ih početi peći sama.

 

Daša Milatić

 

 

Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Asocijacije- razgovor s Jelenom Zlatar Gamberožić o zbirci “Svijet je gladno mjesto” (CeKaPe, 2022.)

 

Knjiga se može naručiti na: https://cekape.com/proizvod/jelena-zlatar-gamberozic-svijet-je-gladno-mjesto/

Intervju: https://cekape.com/jelena-zlatar-gamberozic-empatija-je-danas-izmrcvarena-rijec/

 

Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, 2022.
Kategorije
S radionica

Gornji dio

Autorica: Asja Korbar

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Opet je steže, osjeća Saša dok njihova pasara zalazi u kanal. Jutro je, vlaga se na plastici prove suši pod sve jačim suncem.

Otpija gutljaj kave iz termosice i ignorira misao, zapravo ne misao, nego više fizički osjećaj boli u stražnjem dijelu vrata. Napravi nekoliko krugova ramenima unazad, izduži vrat i ispravi se. Pasara klizi po čistom, namreškanom moru, žuto-bijeli otoci nepomični, na jednome od njih gnijezdi se jato velikih, ružičastih ptica. Nije znala da se tu skupljaju. Okreće se Janu.

  • Ti si znao da tu ima plamenaca?
  • Da, zna ih biti s ove strane. Stari mi je rekao da se tu odmaraju kad lete prema Italiji. Jel znaš zakaj su tak lijepi rozi?
  • Nemam pojma, zapravo.
  • Žderu slatke male roze rakove, nasmije joj se Jan.

Ona voli kad joj se smije.

Gleda u jato ružičastih ptica i razmišlja kako njihova privlačna, upravo ljetna boja, nastaje probavljanjem račjih tjelešaca. Jan i Lovro dogovaraju najbolje mjesto za sidrenje. Glasovi su im još hrapavi od jutra, svako toliko razbiju se u napušeni muški smijeh.

Pita ih žele li kave, žele, naravno. Toči im kavu u dvije plastične čaše, oni joj se osmjehuju. Kada čašu dodaje Janu, ljubi ga u usta. Opet osjeća bol u stražnjem dijelu vrata i isteže ga.

  • Boli te? pita je Jan.
  • Ma nije ništa, samo malo od jutros, valjda sam ga zaležala.
  • Manje bi te boljelo da skineš grudnjak, govori joj njezin momak, grli je oko ramena i ljubi u vrat.
  • Sve bi nas manje boljelo, dodaje Lovro koji sjedi na klupi uz timun.

Ona opali nježnu čvrgu po glavi svog prijatelja. Seronjo.

Penje se nazad na provu. Iza sebe čuje kako se dečki hrapavo smiju. Barka se provlači između nekoliko oštrih grebena i po njima rasutih ružičastih krila. Njezin motor para tišinu, podsjeća je na zvuk mitraljeza koji je netko gurnuo pod površinu.

Na novim su modelima uspjeli srediti smrad, ali ne i zvuk, čuje Jana kako za timunom, uz blago gađenje, izgovara riječi koje je toliko puta čula od njegovog starog kada bi komentirao svoju investiciju. Taj ‘razočarani marksist i vječni filozof’, kako je sam za sebe znao reći, njeguje vještinu prikazivanja očito vrijednih stvari blago kvarnima. Saši se činilo da to naročito radi pred ljudima čija mu nedoraslost, intelektualna, financijska, uopće životna, pričinja nelagodu. Još bi to snažnije osjećala kada bi se vječni filozof našao u društvu njezine majke koja je među njihovim starcima bila jedina razvedena. Odjednom bi se Janova obiteljska kuća počela ‘raspadati’, zaposlenici kojima je bio nadređen ‘mladi, ok, ali bez vizije’, a brancini koje bi okretao na žaru ‘sigurno fini, no očito iz uzgoja’. Čudna neka empatija, misli Saša, i sama u nekoj nelagodi.

Vraća se na provu. Osjeća toplinu po koži, sunce je sada visoko. Mišići su joj poput stegnute gume pa ih sama pokušava omekšati prstima.

Lovro joj nosi džoint, ona povlači dim. Jutros joj ne paše. Vraća mu ga.

Plan je naći dobro mjesto za hvatanje na pušku i čini se da su ga našli kod jednog otočića sa spaljenom travom. Ona voli ribu, ali ne voli da je ubijaju. I zna da je Jan u pravu kada joj kaže da je to licemjerno. Dok su bili mali i igrali se u istoj kamenoj ulici njihovog dalmatinskog mjesta, licemjerje je, uz izdaju, bilo najodvratnija stvar. ‘Nitko ne voli drukere’, tome ih je davno poučio Jan. Lekcija je bila o ‘indijanskoj vatri’, za koju je poslužila Lovrina desna ruka, a uslijedila je nakon što je desna noga istog vlasnika potčkaljila Sašu. Dio djevojčice bio je zahvalan Janu što je Lovri nanio bol, a dio se sramio. Indijanska vatra nije vatra oko koje se pleše, a druker je odvratna osoba, glasile su vrijedne pouke. ‘Zlatna purgerska djeca’, Saša negdje u plućima osjeti podsmijeh.

Njih troje malih, vraćaju joj se slike Jana od nepunih deset godina kako zove nju i Lovru, osmogodišnjake zahvalne što su u njegovom društvu da skaču s barke s koje se ne smije skakati. To je barka barba Mate, a on će urlati ako ih vidi da su se penjali na nju, i još gore, reći tatama i mamama. Nju će onda, kao da je mala curica, mama poslati na spavanje dok sunce ne bude ni zašlo, Lovri će tata dati batina, dok će valjda jedino Jan dobro proći, samo uz Filozofov govor o tome kako je od svog sina očekivao više. Penjite se, kukavice! viče Jan već s prove. Štrkljavi Lovro penje se drugi i neće joj dati ruku. Obojica se smiju jer se cure ne znaju penjati. Rub barke grebe je po plosnatim, golim prsima dok se propinje uz pomoć podlaktica. Hajde, popni se, deru se i jedan i drugi. Lovrino duguljasto lice nešto je mirnije, ali je Jan uzrujan i skoro pa skače po plastici pramca. Hajde, popni se ili više nećeš moći s nama! Zvuk paranja. Plastični poklopac prove prošarala je tamna crta. Vidi šta si napravila, sada će Lovro zbog tebe dobiti batine. Janov je glas siguran i miran, tako da sve troje već vide Lovrinu buduću guzicu, plavu od modrica. Saša pušta da joj podlaktice propadnu i da padne u more. Kad im se barba Mate unosi u lica, govori mu da je ona slomila poklopac jer nije dobro pazila. Te večeri Lovro ipak dobiva batine od tate, a ona se prevrće u krevetu dok sluša mamine i tatine glasne riječi koje dopiru iz vrta. Nije sigurna što je bilo s Janom, samo se sjeća da joj je rekao idućeg jutra onim istim mirnim glasom – Lagala si barba Mati da se možeš popeti na barku.

Iza sebe na provi sada čuje drugi glas.

  • I, nećeš maknuti gornji dio?

Lovro je sjeo do mjesta gdje se ispružila kako bi osunčala mjesta koja je bole.

  • Jebi se, Lovro, i pusti me da guštam.
  • I mi bismo guštali.
  • Dosadan si, ali baš jako.

Saša se okreće i sjeda. Nikako ne može naći položaj koji ublažava napetost.

  • Ti si dosadna, ako malo bolje pogledaš. Šta fali, pa znamo se cijeli život. I prije nego što si nosila gornji dio.
  • Zato se kod tebe ništa nije promijenilo pa možeš nositi isti donji dio kao i prije petnaest godina.
  • Da ti pokažem pa da se nikad ne oporaviš?
  • Seronja bio i ostao.

Začuje signal koji znači da je s brodskom strujom sve u redu. Jan je ugasio motor.

  • Ribica, znaš da si mi super i sve, al ne volim baš kad si takva konzerva.

Što to uopće znači? Sašini osjećaji pretvaraju se u pitanja.

  • Nemoj sad i ti, Jan.
  • Pa da, tu smo, nema nikog, sami smo nas troje, a ona se premišlja.
  • Premišljam se moj kurac, Lovro.
  • Opaaa! Ko o čemu, baba o kolačima! Gora si od nas. Samo ti je to na pameti. Evo ti pljuga, Jan.
  • Pa gora je, sam neće priznat. Znam ja svoju curku.
  • I ja je znam, otkad smo se brčkali goli! A sad se pravi grbava.

Grbava, automatski se ponovno uspravlja.

Ljeto je sparno, zrak se ne miče. Trinaest joj je godina i grudi rastu protiv njezine volje. Svaki dan se kupa u majici. ‘Kupaj se normalno!’, majka joj nalaže da mora skinuti majicu. Nastoji se pogrbiti što više, da može, ramenima bi došla sve do poda, samo da sakrije te dvije ogromne mete na svom tijelu.  Majka se zatim ljuti zato što se grbi. Saši se sve čini zadanim, i sparni zrak, i mjesečna krvarenja, i dvije grbave mete, to je ono što je njezino, što joj pripada, a nesumnjivo ima više od drugih jer drugi ne mogu ići na more, drugi nemaju roditelje, makar razvedene, a ni tako lijepe sisice, kako je u prolazu jednom komentirao Lovrin otac. (To nikada nije rekla majci koja mu je zahvalna za premještaj u drugu firmu.) Ipak, Saša želi samo da ljeto prođe, ni to nikome ne govori zato što ne želi biti razmažena curica.

Razmišlja hoće li skočiti u more, privlači je svjetlost koja probija s površine sve do dna. Jan se isto sprema skočiti, u ruci drži pušku. Ribe, bježite. Skače za Janom, hladno je. Dok roni, otvara oči da bolje vidi što se događa ispod površine. Ne vidi dobro, barka baca sjenu točno na mjestu gdje Jan lovi.

Izroni, uspne se do prove i sjedne kako bi zagrijala hladnu kožu. Jan izranja s dvije ribe na ostima. Penje se i sjeda do Saše. Mali brancini. Baš mali, nisu ni za juhu. Što ih nisi pustio, ne izgovara. Lovro je smotao drugi džoint, njih dvojica će opet  zapaliti. Vrat je boli još jače. Možda je jutros ipak bilo prehladno. Hoćeš i ti? Neće.

  • Ma kako mi se uvrijedila moja Saška, Jan joj prilazi s leđa i ljubi u rame.
  • Šta ti je, nisam se uvrijedila, samo mi je malo rano, nisam se razbudila do kraja.
  • Znači, neće te smetati ako ti ga otkopčam.

Jezikom joj lizne kapljice koje padaju iz njezine kose po ramenu. Saša se trzne.

  • Smetat će me. Ne budi idiot.
  • Jebote, šta si takva? Jel baš uvijek sve moraš pokvarit?

Lovro sjedi na krmi i promatra ih. Možda se i smiješi. Saša se ne okreće da provjeri. Previše je boli.

  • Kakva takva? Dojadili ste mi s tom glupom spikom, to je sve.
  • Samo se zajebavamo, kaj ti to nije jasno? Kaj zapravo hoćeš? Izigravaš tu Djevicu Mariju, a oboje znamo da to nisi. Uostalom, ako se dobro sjećam ljeta prije dvije godine, i Lovro zna da to nisi.

Saša se okrene prema Lovri i vidi ga kako se ceri. Oči joj zasuze, ali ne od tuge. Stišće vilicu da ne bi briznula u plač.

Samo se jednom ljubila s Lovrom i oboma im je iste večeri bilo jasno da im to ne paše. Kada joj je prstima pokušao otkopčati grudnjak, maknula mu je ruku. Nije dalje pokušavao, nego je prošaptao, nema veze, znam da zapravo hoćeš njega. I bio je u pravu, nije mu ništa odgovorila. Po tko zna koji put zapitala se što ih tako veže za Jana. Lovro se idućeg dana vratio u Zagreb. Njegov stari je njezinoj staroj spomenuo da je otišao raditi u njihov kafić. To je bilo Sašino zadnje srednjoškolsko ljeto, a Jan je već bio na pravu. Nakon što ga je nekoliko dana tješila kako pad godine ne mora biti strašan, nego prilika da se sabere i vidi što doista želi u životu, počeli su spavati zajedno. Tako valjda izgleda ljubav. Svaki put bi je pitao je li svršila, ona bi odgovorila da je. Nekoliko mjeseci kasnije, Jan ju je predstavio ekipi s faksa kao svoju curu. Starcima je nije nikada tako predstavio. Saša je odlučila ništa ne forsirati. Ipak, nije mu ispričala za neuspjeli pokušaj s Lovrom, i to više zbog njih dvojice, nego zbog sebe. Nije bila sigurna je li mu Lovro išta govorio, sve do danas. Ali svejedno, zašto joj sada to predbacuje? Pa to je bilo beznačajno.

  • Jan, koji ti je?
  • Koji mi je šta? Koji mi je kurac? Reci, ajde! Koji mi je KUUU-RAAAC! Znamo da ti se to sviđa.
  • Sad zvučiš ko seljačina, Saša nastoji kontrolirati glas.
  • A da ti ga sam skinem? Lovro, kaj veliš? Jel bi nas drukala ko inače?

Nagne se nad nju tako da Saša pada na laktove. Osjeća stisak njegove ruke sa stražnje strane vrata, štipa je, traži vezicu gornjeg dijela. Bol u vratu je jaka. Kako se uopće ovdje našla? Ona i Jan, prvi prijatelj kojeg njezina majka tako voli i oduvijek govori da će biti njezin zet.

Vidi njegove oči i isti cerek kao u Lovrinima. Bol u vratu je jaka, širi se do glave. Osjeća neugodne trnce, žare joj tijelo, tvrda brodska plastika pritišće kožu podlaktica. Vilica stisnuta, nosnice raširene, trbuh pun neke nepoznate eksplozije. I kao da nije njezino, izvuče koljeno prema grudima i nogom udari Jana u trbuh. More prsne. Otvara oči i vidi Jana kako brzo izranja.

  • Goni se, sad idemo doma.

Glas mu je leden, kao i jutarnje more.

  • Oprosti Jan, nisam htjela.

Ne može suspregnuti smijeh dok to izgovara, kao da joj plamenci izlijeću iz prsa.

  • Nisi vražju mater htjela!

Nije vražju mater htjela. Pluća su joj puna plamenaca.

  • Stvarno mi je žao.
  • Boli me đon kaj ti je žao! Ne vidiš kaj si napravila? Idemo doma, ajmo Lovro, pali motor.
  • Ej Jan, daj pa ostat ćemo, bila je zajebancija, Lovrin glas je nervozan i molećiv.

Pisak signala za struju, start.

  • Idemo doma.
  • Koja jebena glupača…

Lovrini pokušaji ne pomažu. Jan je ponovno sabran, preuzima timun i Lovru miče u stranu.

Hroptanje motora, barka kreće. Oštro kamenje, žuta trava, velikih ptica više nema. Iako poznaje put, čini joj se drugačiji. Možda baš zbog tih ružičastih krila.

Sve troje sada šute, Saši prija ta tišina. Sjedi na provi sama i otpija hladnu kavu. Drago joj je što se vraćaju. I bol je popustila.

 

Asja Korbar

 

Kategorije
CeKaPe-radionice pisanja

Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana

CeKaPe izdanja 
Sanja Kovačević; Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana 
„Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana“ prva je knjiga na hrvatskom i južnoslavenskim jezicima koja se bavi suvremenom visokokvalitetnom produkcijom televizijske serije. Suvremena TV serija je posljednjih 20-ak godina na vrhuncu svog prestiža poprimila onu kulturnu ulogu koju je od 40-ih do 70-ih imao film, a koncem 19. stoljeća roman. Ova knjiga je kronika koja nam sintetski predstavlja tu duboku transformaciju. Riječ je o knjizi koja kroz kronologiju zbivanja i ključne „analize slučajeva“ predstavlja velikih četvrt stoljeća američke televizije.
(Jurica Pavičić, prof. dr.sc. filmologije i filmski kritičar)
Kategorije
S radionica

Priče o kojima se nije pričalo (Humanitarna pomoć)

Autorica: Ljiljana Zorčić

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

 

  • Znaš kćeri, najavili su za vikend nevrijeme i snijeg. Bilo bi dobro da se spremimo i odemo po humanitarnu pomoć – rekao mi je otac za jutarnjom kavom.

Otkad smo kao izbjeglice preselili u to malo mjesto, nastavili smo po humanitarnu pomoć ići u Rijeku. Tamo je bila obilnija a mogli smo ju podići u svim humanitarnim organizacijama. U Caritasu bismo dobili i nešto novaca s kojim smo pokrili troškove puta.

Spremila sam se na brzinu jer smo planirali isti dan vratiti se kući.

Na putu se počelo oblačiti. Što smo se više približavali Gorskom Kotaru, oblaci su bili sve tamniji, a po brdima se vidio snijeg. Onda je počeo i padati. Prvo kao lepršave pahulje, a zatim sve jače i gušće. Na kraju je postao toliko gust da su brisači morali biti neprekidno uključeni. Stali smo na nekom parkiralištu.

  • Moram staviti lance – rekao je otac, obukao bundu i izašao van.

Kad je završio, šuteći je  nastavio voziti. U Gorskom Kotaru na cesti se formirala kolona iz koje se nije moglo izaći. U autu je bilo toplo. Slušali smo radio. Vrijeme je sporo odmicalo. Iako je sve bilo bijelo, primijetila sam da će uskoro pasti mrak. Osjetila sam strah i predložila:

  • Možda bi bilo bolje da se okrenemo i vratimo. Ionako danas ništa ne stignemo obaviti.
  •  Ako se vratimo propast će nam pomoć za ovaj mjesec – odgovorio je zaokupljen vožnjom.

Što smo više odmicali, snijeg je bio sve veći.

  • Jebem mu mater, sad mi se i to moralo desiti – opsovao je, skrenuo udesno i zaustavio auto.

Pogledala sam ga. Bili smo usred ničega. Samo šuma i snijeg. Ni kuća nije bilo. S desne strane na pedesetak metara od ceste ugledala sam gospodarsku zgradu iz koje je dopirala svjetlost.

  • Otkačila mi se sajla na kvačilu – objasnio mi je otac kao da znam o čemu se radi. – Idem potražiti pomoć.

Nije ugasio motor, samo je digao ručnu i izašao. Vratio se sav bijel, otvorio gepek i iz njega izvadio komad žice te prišao mome prozoru.

  • Tamo nema nikoga. Samo jedan jadni magarac, kojeg su prekrili dekom. Ne znam zašto su mu ostavili svjetlo. Ugasi auto. Ja ću ovu žicu provući odozdo, a ti ju povuci k sebi.

Okrenula sam ključ. Dugo je ležao ispod auta prije nego sam ugledala žicu.

  • Imam ju! – viknula sam i povukla.

Prije nego što je ušao u auto, skinuo je bundu i kapu i stresao snijeg koji se nakupio. Objesio je bundu na sjedalo i omotao se dekom.

  • U pičku materinu, jesam se smrznuo – izgovorio je i upalio motor. Ubrzo je topli zrak ispunio auto.
  • Što misliš, da se ipak vratimo? – upitala sam ponovno, nadajući se pozitivnom odgovoru.

Pogledao je u mene. Nevjerica u njegovim očima pitala je znam li kakvu sam glupost izvalila.

  • Ne možemo. Moramo se spustiti do Rijeke i popraviti auto.

Zašutjela sam čekajući olakšanje. Neko vrijeme nije rekao ni riječ. Teška tišina bila je posvuda. A onda je, ne gledajući u mene, počeo govoriti tiho i polako.

  • Nemoj se plašiti. Otkačila se opruga na kvačilu. Zakačio sam ga žicom. Kad kažem povuci, ti ga povuci. Kad kažem pusti, ti pusti. Samo da prođemo ovu šumu i bit će lakše.

Skinuo je sa sebe deku i prebacio ju na zadnje sjedalo.

  • Sad kćeri, povuci!- rekao je i gledao naprijed.

Dok sam mijenjala brzinu izgovorio je, gotovo kao pravi vjernik:

  • Idemo, s božjom pomoći.

Kolona je odavno nestala. Cesta je bila zatrpana snijegom. U autu je vladala tišina. Nije se čulo ni udaranje lanaca po asfaltu. Postojala je samo cesta, očeve zapovijedi: povuci, pusti i moje: jesam.

Kako smo odmicali, snijeg je prestajao padati. Nestajala je bjelina i mrak je postajao mrak, a cesta postajala cesta. Otac je uključio radio, a auto je ispunila pjesma.

  • Nećemo ići u Rijeku – reče iznenada. -Idemo kod Ane i kod nje ćemo prespavati. Ujutro ću popraviti auto, pa ćemo u Rijeku obaviti po što smo došli.

Nismo se najavili, a nemam ni čokoladu za djecu, pomislila sam osjećajući da mi vena na sljepoočnici jače titra.

Cesta se neprekidno spuštala niz brdo. Gotovo nisam povlačila žicu. Uspjeli smo spustiti se do obale i parkirati. Na parkiralištu nije bilo niti jednog auta. Otvorila sam vrata i ugledala more. Bijaše čudnovato mirno. Udahnula sam duboko dva tri puta i izašla iz auta.

Penjali smo se desetak minuta do zgrade u kojoj je živjela kćer očevoga brata. Šetnja nam je dobro došla. Zastali smo pred vratima. Iz stana se čula dječja galama. Pozvonila sam. Nitko nije otvarao. Pozvonila sam još jednom, dugo.

  • Otkud vi u ovo doba? – upitala je s pregačom oko struka Ana, pa dodala: – Uđite.
  • Krenuli smo ranije, ali snijeg nas je iznenadio na putu – pravdao se otac.
  • Sjednite, sad ću ja, samo da dovršim večeru – izgovorila je i na bijeli stol stavila kristalnu bocu s rakijom i dvije čašice.

U stanu je bilo toplo. Djeca su se igrala u svojoj sobi. Nijedno nije izašlo da nas pozdravi. Popili smo po rakijicu, gledali televiziju i s vremena na vrijeme pogledavali jedno u drugo. Iz kuhinje je dopirao miris palačinki, a zvuk nape zagušivao je kratke rečenice koje su razmjenjivali Ana i otac.

Gledala sam po sobi. Pokušavala ublažiti nelagodu koju sam osjećala. Bijeli zidovi podsjećali su me na Gorski Kotar. Iznad televizora bila je figura, čovjek u pokretu s velikom glavom, u obliku sata. Pažnju mi je zaokupila polica s knjigama. Poželjela sam ustati i pogledati naslove. Ipak, ostala sam sjediti, a ruke prekrižila u krilu. Igrala sam se s prstima i škiljeći, zbog prigušenog svjetla, pokušavala pročitati naslove knjiga. Bajke, Vlak u snijegu, Ana Karenjina, Menadžment u ugostiteljstvu, Turizam Opatije…To me smirivalo i trenutku davalo smisao.

Prije nego što je Ana stavila večeru na stol, otac je još jednom nasuo piće u svoju čašicu, popio naiskap i rekao:

  • Idemo mi.
  • Zar nećete ostati na večeri? – začuđeno će Ana ulazeći s palačinkama u sobu.
  • Hvala, već smo jeli. Moramo stići do Rijeke. Došli smo samo da te pozdravimo.

Ustala sam, obukla jaknu i obula čizme. Na izlazu sam uhvatila svoj odraz u velikom, zlatno uokvirenom ogledalu. Nije mi bilo lako susresti ono što mi je izlazilo iz očiju. Ispravila sam se i okrenula prema Ani. Gledajući je u oči promrmljala sam:

  • Vidimo se – i krenula uz oca niz stepenice.

Silazili smo polako. Nismo izgovorili niti jednu riječ.

  • Što ćemo sad, tata? -upitala sam napokon.

Nije me gledao dok je odgovarao.

  • Prespavat ćemo u autu. Nije mi prvi put.

Sjedili smo u našem bijelom Mercedesu Reponji. Otac je uključio grijanje i radio. Jeli smo preostale sendviče i kekse. Sjedeći mirno na stolici, gledala sam ispred sebe i kroz zvuk motora čula svoje mljackanje. Otac je iz ladice u vratima izvadio limenku piva, otvorio ju i popio nekoliko gutljaja. Zagrlio me i privukao k sebi.

  • Što si se snuždila? Hajde, progurat ćemo ovu večer.
  • Što bih se snuždila, samo razmišljam o svemu što nam se zadnjih godina desilo.
  • Hajde, spusti ću ti sjedalo. Evo ti deka, pokrij se.
  • A što ćeš ti?
  • Imam neku staru deku u gepeku, sad ću ju donijeti.

Ispružila sam se i umirila. Na obrazu sam osjetila mekoću plišanih presvlaka na sjedalu. Otac je nastavio tiho slušati vijesti, a ja sam kroz trepavice gledala u njega. Neizgovorene riječi gurala sam niz grlo. Možda jednom o svemu porazgovaramo, pomislila sam i navukla deku preko glave.

Pokušavala sam zamisliti novu i bolju budućnost. Nisam uspijevala, a ni sretnu prošlost nisam uspjela dozvati u sjećanja. Sjetila sam se molitve koju sam još kao dijete naučila i počela ponavljati. Prije nego što sam zaspala, čula sam kako otac pali motor da nam bude toplo.

Na proljeće te iste godine, u gradu u kojem smo živjeli, dobila sam posao, a otac rješenje za mirovinu. Prestali smo primati humanitarnu pomoć i ići u Rijeku. Počeli smo novi život. Rijetko smo pričali o danima kada smo bili izbjeglice. Neke dane nikada nismo spominjali, no tako je u našem životu oduvijek  bilo, o nekim događajima se jednostavno nije govorilo.

***

Otac je davno umro.

Ne prođe dan, a da se u meni ne javi sjećanje na život s njim. Ponekad, kad stigne zima i kad me svlada potištenost, vidim slike prošlosti i čujem poneki naš, do u tančine zapamćen razgovor. A kad mi se, od neuspjelih pokušaja da na papir stavim slike i razgovore s njim, grlo stegne i zamagle oči, odnekud čujem njegov glas, govori mi, kao da je tu:

  • Hajde kćeri ostavi to. Ne započinji priče koje nije potrebno započinjati.

A ja, i danas kao i nekad, osjetim onu istu ljutnju i gorčinu s kojima sam niz grlo gurala riječi i tiho, gotovo nečujno, upitam:

  • Znaš li da najduže pamtim ono o čemu nisi govorio?