Prelijevam kipuću vodu preko zapržene kave. Kuhinjom se razlije znani miris pripadanja. U našem starom komšiluku kava se uvijek zalijevala sa šalicom viška. Nikada nisi znao kada će Drina naletjeti s kakvim sočnim tračem. Ili će babi Lekuši trebati malo ulja, pa usput i da srkne koju.
Pamtim da se kava samo jednom nije popila. Bilo je to kada sam se skoro utopila u Radobolji. Krenula sam, kao i svakoga jutra, s Filom i Marijom iz susjedne kuće. Voda je bila hladna, kažu da se snijeg na Veležima krenuo topiti. Na kamen sam položila papuče i ručnik. Onda su došli Roba i Alem. Vidjela sam kako me gledaju. Majka kaže da je to zbog rudnika, ono kad je tata završio u svim novinama jer je iz urušavajućeg okna izvukao zaglavljene rudare. Sve će ti ovdje oprostit, osim poštenja, tako je govorila.
„Evo Kalimera, Kalimero ne zna plivati, zovi mamu, ‘ajde, ‘ajde, tužibabo jedna….“, odzvanjalo je uskim zavojcima rijeke.
Ne znam što se točno poslije dogodilo, iako je majka do smrti mislila da joj lažem. Kući me dovela Marija, vukla me za pletenice. I činilo mi se da sam sve zaboravila osim onoga gutljaja kave koji je zastao na majčinim usnama i mirisa razgovora što se zapleo po oguljenoj fasadi kuće.
Žlicom raspoređujem nabubrenu pjenu s vrha džezve u šalice. Danas mi dolaze djeca. Ljeto je započelo naglo. Jednoga jutra mi otkrilo bosa stopala i na korake navuklo iščekivanje. Ženim najmlađega sina. Još uvijek ne znam hoće li i on odseliti preko granice. Ljeto me natjera da želim sve, iako znam da ne bih trebala očekivati ništa. Bitno je da su mi živi i zdravi, ponavljam svakoga jutra. Uvjeravam samu sebe u te riječi.
Na vratima ih grlim i milujem im obraze. Sin me tapše po ramenu, ja mu se smijem široko. Znam da koluta očima, ali pričam ponovno kako su ga gotovo zamijenili u bolnici. Bio je crn kao ugljen i sestra ga je krenula nositi Romkinji koja je sa mnom dijelila sobu.
„To je moje dijete, moje, zvali su me Kalimero kada sam bila mala!“ uspaničeno sam uzviknula, na što je sestra krenula uspoređivati brojeve na narukvicama i ispričavati mi se.
Sjedamo za stol i ja iznosim sve po redu. Kavu, mezu, kolače, uštipke. Govore mi da sam opet pretjerala, da se bez veze mučim. Ali jedu, razgovaraju, smiju se. Mrve rukama sir iz mijeha i ubrusom brišu usne. Šutim i gledam ih, čini mi se da ne dišem. Kćer primjećuje da mi se ruke opet tresu, ništa je to, govorim joj, jučer sam išla vadit šećer, sve uredu. Upijam život što se ponovno nastanio u mojoj kući i ispraćam ih na vratima.
„Vidimo se sutra, mama“, izgovaraju jedno po jedno.
Vidimo se, mislim u sebi. Ljeto je počelo i sve je opet na svome mjestu.
Ne znam jesam li budna. Čujem pištanje monitora i cijelo tijelo mi gori. Ispred sebe vidim neke nejasne slike, obrise. Nešto mi govore, dodiruju me. Želim im reći da me puste, djeca su tu, moram napraviti ručak. Riječi lebde oko mene, nemaju snage ni smjera. Pištanje postaje sve glasnije. Čujem mrak kako mi se prikrada i pomislim da nije strašan kako sam ga zamišljala. Ali, nadolazeći mir učini mi se stran i otvorim oči. U bolnici sam.
Osjetim da moram na WC i molim sestre natiskane oko mene da mi pomognu. Pogledavaju se i nevoljko me ustaju. Samo brzo, govore mi, vizita će. Hodnik lebdi pod mojim koracima i shvatim da neću stići. Niz nogavicu mi curi gusta, ljepljiva tekućina. Nije me sram, pomislih, kako čudno. Uskoro sam natrag u krevetu. Čujem ih kako razgovaraju. Sepsa, septički šok, prvo moramo provjeriti bubrege, bakterija je ušla kroz ranu, trovanje, streptokok…
Odjednom se sjetim. Čistila sam ormar. Trebalo se riješiti dosta stvari prije svadbe, bit će lakše okrečiti. U kažiprst mi se zabola iverica, izvukla sam ju i posisala krv. Zalila sve rakijom i nastavila dalje. Onda vrućica, drhtavica, nemoć. Htjela sam kavu, molila sam ih da mi zaliju kavu, od kave mi je uvijek bolje. I evo me sada tu. Pištanje monitora i ja.
Djeca me zovu na telefon. Čini se da kćer plače. Želim joj reći da sam dobro i da ne brine, ali riječi ne pronalaze put do mojih usana. Skupljam ih sve u grudima. Čuvam kao da su dragulji. Sestra kaže da se ne smijem umarati, da moram čuvati snagu. Da najgore tek dolazi.
Ruka mi je natečena i boli me. Crveni se i ljušti. Usne su mi suhe i lomljive. Svaku noć sanjam isti san. U onoj smo dvorani gdje se Zlatko ženio, kroz prozor se šareni jesen. Ja sjedim na uzdignutoj stolici i pred mene iznose pite, kolače, meso, sarme, juhe. Gledam svu tu raskoš i samo želim uzeti nešto s toga stola. A, ne mogu. Ne mogu se pomaknuti.
Sin dolazi svaki dan i donosi mi vodu i banane. Nedostaje mi kalija, pa se moram natjerati da pojedem barem jednu. Ramena su mu odrasla i svijaju se naprijed. Želim mu reći kako je bio nestašno dijete. Jednom je razbio zube od stolić u dnevnom boravku. Stavljala sam mu kockice leda i govorila da će proći. Gleda me tiho i ponavlja mi isto. Proći će, mama.
Kćer je došla četvrti dan moga boravka u bolnici. U plastičnu vrećicu spremila pileću juhu. Mirisala mi je još iz hodnika. Pribor za jelo umotala je u papirnate ubruse. Pružam ruku prema njoj, ona me jedva dotiče. Stisnula je usne, boji se. Htjela bih jesti, ali mi je teško držati ruke podignutima. Kćer razmata žlicu i grabi sadržaj plastične posude. Zahvalno srčem i gledam kroz prozor.
„Zašto?“ odjednom provali iz nje.
Šutim.
„Zašto si morala čistiti taj glupi ormar? Koga briga ako stan nije okrečen za svatove? Zašto uvijek to radiš, nakuhavaš, pripremaš, iznosiš? Zašto, kada sam ti tisuću puta rekla da sjedneš s nama, da popričamo, da…?“ guta suze i gleda me.
„Zato što vas volim“, šapućem i naginjem se prema ispruženoj žlici u njenoj ruci.
Nakon petnaest dana napisali su otpusno pismo. Liječnica je rekla da čitam samo zadnjih nekoliko redova, dajući mi u ruke snop papira. Kćer me pridržava dok silazim niz stepenice. Sve što imam natrpala sam u malenu, zelenu torbu. Iznenadila me gradska buka i svjetlost što probija kroz teške krošnje. Život koji se nastavio dalje unatoč svemu.
Sjedam na svoj kauč i puštam sina da mi namjesti jastuke. Zidovi su ušutjeli i gledaju me. Osjete da sam drugačija. Spuštam glavu među dlanove i plačem. Suze su tako jednostavne. Miluju me svojom silinom.
„Što god ti treba, tu smo“, govore mi.
„Kava.“
Zaklela sam se onoga jutra kako više nijedna kava neće ostati nepopijena. Majka mi je cijedila pletenice, lica uvenula od straha. Nikada više, ponavljala sam poput molitve. Kava ne smije ostati nepopijena.
(Autorica: Anica Miličević)