Umor je duboko u kući
kuham sate u plavoj kući
iz lonca izlijeću jata stihova
gusta kao zobena kaša
namještaj mrmlja u tinti noći
kuća uvlači glavu poput kornjače
silazim sama u grlo tavana
gdje mi tepaju preparirani kolibrići
ogovaraju me ljubice s goblena
umor je duboko u kući
nenošene cipele rađaju pjesme
Zimzeleno
zimzeleno rekla sam i dan se razapeo iznad šume kao da ta riječ jedina još drži planinu na mjestu dok se magla rastezala a put ispod mene disao kao umorni sisavac
vrijeme se u toj riječi gomilalo i savijalo pod vlastitom težinom kao da je zimzeleno posljednji dokaz da svijet i dalje raste unatoč svemu što nestaje u ovoj neizgovorenoj zimi
zimzeleno rekla sam opet pa između mene i nje više nije bilo nikakve udaljenosti samo proslava vremena na vrhovima zelenih iglica u slatkoći limfe koja mi je trajno obojala obraze prisutnošću
Kao da se svijet povlači
dok grizem jutro kao kiselu jabuku
na otvorenom prozoru stanjuje se zrak
bezobrazna starost uporno ulazi
pod drukčijim kutom nego sve prije
pamćenje mi zapinje na rubovima
pucketaju živci neugođenih antena
kao da se svijet povlači prije mene
ništa više nije linearno u teksturi vremena
upisujem se u košticu breskve u plod oraha
vraćam tvrdoglavo slatkoj jezgri
jednostavnosti
Nevidljiva junakinja
oduvijek sam samo dekoracija u tuđim prostorima, egzotična i neprisutna kao u svetištu krećem se ovalno i baršunasto, kao da bi svaki nagliji pokret mogao probuditi klaustrofobiju zidova
u meni se gomila nedosljednost, meditiram u tijelu od ofucane gline, misli su mi želatina koja podrhtava na marginama evolucije, slijepa sam putnica u vlastitom postojanju, nepokorena jer nitko ne zna da sam tu
U melemu necijepljenog sjemena
svjetlo jeseni isparava
u povratku minerala
na stegnutim poljima
spaljenim iscrpljenim
sa zaostalim preljevima ljeta
koji migriraju s pticama
sa suvenirima i dodirima
uzorci valnih duljina
mijenjaju se bez najave
kroz ljubičastosiva jutra
na ogoljelosti stabala
u melemu necijepljenog sjemena
koja se šćućurilo u procjepima
u gredicama koja će me nadživjeti
s budućnosti koja se pomakla
prema jasnoći kraja
Čekanje klice
rasijavam se po polju, granam se kroz žile i tetive aluvijalnog, čekam da me zazeleni tvoj temperament, tvoj ritam tihog neposluha dok dolaziš s nekog unutarnjeg istoka gdje vladaju koprive
kratke epizode ljeta izmjenjuju se s uglađenim sunovratima, zametnutim vodostajima i tvojim kragnama koje me pozdravljaju na proplancima žudnje
razdaljinu između nas ispunjava savjesno raspoređeno kamenje, tutnjava zimzelenog u bajkama, čekanje klice koja će prerasti sve kritike moje sporosti
(Autorica: Nevenka Pupek)