Svjetla žmirkaju. Vidim samo siluete. Vidim ono bitno, ono što ne mogu isključiti koliko god pokušavao. Podij je sklizak, pun tekućine. Svatko svoj komadić prostora čuva nepovjerljivo, neprestano se krećući po njemu.
Ona pleše.
Ona je tanka, sasvim tanka i sasvim okretna. Njeno tijelo je njen instrument i ona ga koristi kako želi. Savija, širi i skuplja. Ali, ona je i stroga. Ona mu neće dopustiti pogrešku.
Ona ne pleše zato što to želi, osjeća. Kao što ni ja ne gledam zato što volim gledati. Gledam zato što je to jedino što mogu.
Ali ona, ona ne osjeća ples. Ne osjeća tijelo koje klizi po prostoru. Ne osjeća svoju kosu koja kao plašt pada oko nje. Ne osjeća njega pored sebe. Njegovo tijelo strani je predmet za nju i kada ga dotiče, to čini gotovo s gađenjem.
Nešto na licu je odaje. Njeno tijelo je maska. Nešto u kutu usana i u treptaju je odaje.
Ona nije tu jer želi plesati. Ja nisam tu jer želim gledati.
Ja dobro znam kako je biti onaj koji ne treba biti tamo. Zato je prepoznajem. Mi se prepoznajemo. Da nam se pogledi susretnu, sve bi nam bilo jasno. Ali pogledi nam se neće susresti. Ja sam u mraku. Siguran, zaštićen.
Njeno tijelo je poslušno. Ono je podatno. I njoj, i njemu.
On obigrava oko nje kao bumbar. Ponekad se zaustavlja na njezinom tijelu. Liže, plazi, žvače, želi isisati njenu snagu. Ali ona ostaje nedodirljiva.
On je gleda. Ona ga gleda. Ona točno, do najsitnijih detalja zna što želi. Njoj ništa ne promiče. Njoj nikada ništa nije promaklo.
Meni isto ništa ne promiče. Ja gledam nju, njega, njih. Znam da se u tu jednadžbu ne mogu uklopiti pa niti ne pokušavam.
Ja samo znam da ona nije tamo. Njeno tijelo je alat, njen ples je instrument.
Nešto u kutu usana i treptaju je odaje.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
