Mjesec proljeća je bio. Noć je već užurbano otvarala vrata jutru. Udahnula sam ustajali zrak bolničke sobe.
Pogled mutan, mrenast, pun nejasnoća.
Još nisam znala da sam se ukrcala u Vlak.
Onaj koji ide u samo jednom smjeru. Onaj koji se nikada ne vraća na stanice kroz koje prolazi. U početku su to bile duge vožnje. Stanice su se približavale, kako se moj pogled bistrio a Zbunjenost prelazila u Znatiželju. Svaka postaja nova riječ, nova spoznaja. Izmjenjivala su se godišnja doba. Drugačiji pogledi, misli, osjećaji. Neke stanice su vrištale bolom, neke odzvanjale pjesmom. Neke su odisale čežnjom.
Na nekima je Ljubav zaustavljala vrijeme, neke je Tuga pretvarala u suze, neke Ljutnja u Razočaranje.
Kada je gustina tih „slijepih putnika „ postala Teret, odlučila sam pogledati kroz prozor.
Nijemo sam gledala u prazninu i shvatila kako su vagoni nestali!
Kako? Zašto? Nemoguće!
Pa još pamtim ljude koji su sjedili u kupeima!
Njihove mirise i boje, suze i smijeh.
Glas Razuma me prenuo:
Te stanice su Prošlost!
Neke su potpuno nestale, neke će ostati zarobljene u Sjećanju .
Neke će Uspomene grijati vječnom vatrom.
Pokušala sam okrenuti glavu na drugu stranu. Htjela sam vidjeti put do sljedeće postaje. A onda sam odustala.
Ne želim znati što čeka iza zavoja.
Osvježena novom spoznajom, udobno sam se smjestila u „mom“ kupeu, koji je sada Zračio.
Ne znam koliko ću još stanica proći i koliko ću još ljudi zagrliti putem.
Da li ću plakati u Boli ili smijati se u Radosti.
Ali znam da sam spremna Oprostiti i Prihvatiti Novu Sebe.
(Autorica: Gordana Pasanec)