Strah od (ne)poznatog
Nećemo pričati o tome
koje je ljetovalište bolje
ni gdje se može naći
ljepši pogled,
nestaće čarobni trenuci za tebe i mene
prošarani mirisom cimeta
u kuvanom vinu,
nestaće bezbrižnost subotnje večeri
koja ne zna za rokove i ustajale fraze,
divićemo se lažnom sjaju
izdaleka
jer smo prokockali pravi,
i žalićemo se kako je sve bilo bolje
kada smo bili djeca
(iako je istina da je svijet oduvijek bio loš),
pisaćemo jedno drugom
spiskove za kupovinu,
slaćemo saldo na računima
i plaćati kredite,
jer tako svi rade,
izgubićemo spontanost ljudi
koji se ljube
jer na svijetu od toga nema ništa važnije,
nećemo više nestrpljivo čekati
da se sretnemo nakon radnog dana,
zajedničke kese vući ćemo
bezvoljno iz predimenzioniranih marketa
u kojima radnice nemaju
stolice ni pauze
(a nesrećni ljudi na njih viču jer im naplaćuju kese),
gledaćemo iste filmove i serije
kao naši poznanici,
komentarisaćemo izbore
i crkve,
pričaćemo o tome kako smo se
odrekli pravih vrijednosti,
nakon kakve teške nesreće
ili bolesti dragih ljudi
pričaćemo kako je samo zdravlje važno
(i zaboraviti to nakon dva dana),
ljetovaćemo po programu,
zimi ćemo možda skijati,
pratiće nas sjajni ljudi
koji će se diviti našim
sjajnim fotografijama,
srešćemo nekadašnje prijatelje
i kolege, obećati im kafu –
ovog puta stvarno –
plakaćemo kada život postane previše
za izdržati
(o, kakva tuga!),
lako ćemo otpisivati sistematske preglede
na koje znamo da treba da idemo,
nećemo umjeti da prepoznamo
simptome umora i nezadovoljstva,
pisaćemo kratke poruke, duge poruke,
ješćemo brzu hranu
za spore bolesti,
sastavljaćemo iskrivljene slagalice stvarnosti,
javljaćemo se svima,
a nikoga nećemo poznavati,
plašim se:
nećemo umjeti da se otgrnemo
od svega
i da od strasti drhtimo
negdje gdje nas ne mogu dotaći
prstima olovnim i zabraniti nam
da budemo
ljudi.
Kad voliš
Kod ljudi sam uvijek voljela
ono što su mogli postati,
uvijek u zametku,
u pokušaju,
u niskom startu.
Kod godina nikad
nijesam voljela zime
uvijene u tamu,
proljeća koja kasne
i nema ih u martu.
Kod knjiga sam uvijek voljela
stranice zbog kojih sam drhtala,
koje su pjevale o čudacima,
kod svijeta nijesam voljela gužve,
tražila sam puste plaže,
leđa okretala ludacima.
Kod glasnika sam najviše voljela
da me mimoiđu,
kod gomile sam voljela kad ode
na drugu stranu, da me svi
zaobiđu.
Kod sebe nikad nijesam voljela
iskrenost,
opijenost,
u parčad razbijenost.
Kod tebe sam najviše voljela
ono što nikad nijesam preboljela:
kako ti sijaju oči
kad voliš.
Au revoir
Kažem svom očaju:
Idi, prošetaj malo,
nemam ja vremena
da ti život posvetim,
na kraju,
mogu da te oslobodim bremena,
da ti se za sve pakosti osvetim,
ti biraš.
Kažem svom strahu:
Idi igraj se s drugima,
ja sam gvozdena vrata
na plućima otvorila,
i ušle su ptice koje pjevaju,
i u jednom dahu,
u kameni kip sam te pretvorila,
Meduza sam očešljana.
Kažem svojim nesanicama:
nađite bolje jastuke,
nađite veće mrakove
i mjesec koji bolje šapuće,
ja spavam u gnijezdima,
ja se grlim s pticama,
biram uvijek raspuće,
vidite – opet svanuće.
Kažem svojim bolovima:
vi nemate plamen
koji je potreban za život,
ni oči, ni srce, ni ruke, ni usta,
i kad pomjerim kamen
ispod njega nema zmija,
samo zemlja pusta
–
ali, iz nje će ponovo
cvijeće rasti,
zemlja pamti
i traži proljeće.
Autorica: Aleksandra Vujisić
(Iz zbirke pjesama u pripremi)