Kamo sada? Male, tvrde lutke su je gledale s dugačkim, nepomičnim trepavicama, a mekane su bile nabacane u hrpe po šarenim košarama. Pomakne se prema onim većima, u dnu prostorije.
Do negdje desete godine, za rođendane je od majke na dar dobivala lutku. Ta bi lutka postala glavni lik u njenom životu; brinula se o njoj, oblačila je, hranila, uspavljivala i mazila, a ostale igračke morale su strpljivo čekati na red. Radile bi sve zajedno, lutka i ona; doručkovale, učile za školu, igrale se, uspavljivale. Prvu koje se sjeća nazvala je Maja, drugu Jagoda, a posljednja je bila Nika. Nika je imala plavo odijelce i kapicu s bijelim cvjetićima ispod koje se nazirala bijela kosica. Bila je velika; najveća lutka koju je dotad vidjela.
A sada? Približava se neobičnim lutkama, mnogo profinjenije i vještije napravljenima nego su to bile Maja, Jagoda i Nika. Prilazi jednoj koja čak pomalo nalikuje na nju samu. Ima velike svijetloplave oči boje vedrog neba i kratku, kestenjastu kosu. Gleda u lutku. Lica su im posve blizu. Ostale lutke su, naravno, nepomične, ali kako bi bilo da im se sada, kao u hororu, oči okrenu prema njoj? Je li lutka porculanska, pita se i dotakne njezino fino bijelo lice ozlijeđenom rukom. Jaukne od kratkog povratka boli u zglob i spusti ruku. Zatim dotakne lutkino lice drugom rukom. Porculan.
Spora glazba u prostoriji sve je više opušta. Nitko ne silazi u ovaj dio prodavaonice. Možda je on većsišao, možda se provlači između polica oprezno kao pantera i sprema na skok. Hoće li joj lutke u tom slučaju pomoći?
Pogladi lutku po kosi. Kosa joj je ugodne teksture, svilenkasta i mekana.
Skida je s police. Većina je lutaka u kutijama, ali neke, poput ove, nisu. Cijena im visi s ruku ili nogu i može ih dodirivati. Velika je, odjevena u baršunastu, tamnoljubičastu haljinu s čipkom i sive cipelice. Nešto je u njoj gotovo pristojno, iako nije sigurna da je to prava riječ. Uređena je kao kneginjica, a u nepomičnom plavom pogledu očitava joj se dostojanstvo i samopouzdanje. Gleda u lutkine velike oči i dotiče joj trepavice.
— Ma gle kako su te tvoje trepavice fino savijene i tvrde. — kaže joj.
Zatim dotiče svoje oči. Trepavice su, srećom, manje (dobro je, nije se počela pretvarati u lutku), ali lice je slične teksture kao lutkino. Glatko, mekano, svileno.
Tvoj neposluh ga je napalio, začuje iz lutke.
To je ne iznenadi pretjerano. Glas je sličan onome iz drogerije, to je gotovo njezin glas. Nije toliko neobično što joj se u ovoj situaciji čini da se preselio u lutku.
— Budi pristojna. — odgovara lutki, pomalo zabavljena njenim razmišljanjem.
Opet joj prelazi dlanom preko kose ugodne na dodir i kaže:
— I varaš se. Gadi mu se neposlušnost.
Dotud je, dakle, došlo. Raspravlja s lutkom. Ako se pridruže i ostale igračke, više nije bitno hoće li me on pronaći, mogu se uputiti ravno u ludnicu, pomisli.
Jako si umorna, kaže lutka. Uzmi me s police, sjedni i spusti glavu na moju haljinu.
Lutkina ljubičasta haljina po rukavima i na pojasu ima kristale u obliku kapljica. Drukčija je od ostalih lutaka. One su modernije, ako je to prava riječ. Jače našminkane, ali i karikaturalne, kao likovi iz crtića. Oči su im prevelike u odnosu na lice, glava prevelika u odnosu na tijelo. Napravljene su prema likovima koje je prepoznavala samo ovlaš, iz animiranih filmova. Ova je ozbiljnija. Ljepša. I staromodnija, kao da je izrađena u prošlom stoljeću. Pogleda joj ruke i vidi namazane nokte. Srebrna boja. Ispod haljine, skrivena je bijela podsuknja i čipka od svile.
Prestani me pipkati i pregledavati i lezi! naredi lutka.
— Pa kako ću baš tu usred dućana, između polica… — nasmiješi joj se, kao malom djetetu.
Ne. Tamo, iza onog medvjeda. Sad.
U lutki je odjednom nešto neumoljivo. Njene plave oči više ne gledaju samo u prazno već naređuju; inzistiraju.
— Zašto? — pita lutku, ali istovremeno poslušno krene prema medvjedu i skloni se iza njega. Lutku i anturij stavi pored sebe.
Sitna je, pa je medvjed čitavu prekrije. Sjedne, a zatim i legne na bok te spusti glavu na lutku. Pogleda je kao da čeka sljedeću naredbu, ali ne dobije odgovor na svoje pitanje.
Tako sam mala da je pola ovih lutaka veće od mene, pomisli. Njena građa tijela joj je uglavnom išla na živce. Željela je biti jedna od onih visokih žena koje svog partnera promatraju licem u lice. Ona je pak uvijek morala gledati u njega prema gore, kao prema kakvom božanstvu. No, sada joj je bilo drago što je dovoljno mala da se može sakriti iza lutaka.
Pored medvjeda je još jedna lutka, veliki klaun, ne baš ljubazna izgleda. Klaun gleda ispred sebe: žuta, kovrčava kosa i velike crne oči. Usta, dakako, široka i neprirodno zaokrenuta prema gore. Šake u rukavicama, zatvorene. Zašto ima zatvorene šake, kao da se sprema na borbu? Kad bi njen dragi sada prošao ovuda, bi li ga taj ogromni klaun napao? Zanimljiv završetak priče. „Velika lutka klaun napala i ubila mušteriju u trgovačkom centru“, zamišlja naslov u novinama.
Diše plitko i prima rukom lutkinu glavu. Dodir lutkine kose ponovo je smiruje.
Zatvori oči i pokuša zamisliti nešto opuštajuće. Veliki trg. Trg na sebi ima fontane ili čak improvizirane tuš-kabine i ljeto je, a ljudi ulaze u te kabine ili fontane i rashlađuju se u vodi. Uokolo su poredani drvoredi s krošnjama mladih trešanja. Čvrsto stišće lutki glavu zdravom rukom.
Sve je u redu, nema ga. Pusti mi već jednom glavu, lutka je pokušava smiriti.
Duboko udahne i otvori oči. Proviri kroz rupu između medvjeda i klauna. Ne vidi nikoga. Pušta lutkinu i stavlja svoju glavu u ruke. Prvi put dotiče svoju novu, kraću kosu. Odrezana je ravno i uredno, sjajna je i mekana, kao i lutkina.
I dalje sjedi između klauna i medvjeda. Nasloni se na zid iza sebe. Svjetla u prodavaonici počnu titrati. Zijevne. Obujmi je umor i zatvori oči. Ponovno pokušava rekonstruirati trg. Konstrukcija grada, pomisli, grada bez trgovačkih centara. Trgovi su joj uvijek bili dragi. Kada bi se umorila od posla, zamišljala bi velike svjetske trgove i što bi sve mogla raditi na njima. Znala je doći do desetak aktivnosti ili zamišljati nove. U njenim maštarijama, na trgove bi uvijek padala noć, prvi mekani mrak i palila bi se raskošna ulična rasvjeta koja bi je uvodila u noć. Nikada nisu bili prazni, veliki trgovi: Madrid. New York. Rim. Krakow. Prag. Redala je slike u glavi i zamišljala se tamo, u nekom od kafića na trgu, u konačnoj slobodi. U glavi joj je nastajala pjesma. Često bi se tako događalo, stihovi bi se nizali kroz slike: trg na koji pada mrak. Neboder pun malenih svjetala koja odlijeću s prozora i pretvaraju se u zvijezde. Vidjela je kostur pjesme. Koncept je bio taj: s trga ljudi ulaze u prostor nebodera i ulaze u male, svijetle prozore, da bi iz njega opet izašli u mrak kroz te iste prozore, ali ovaj put u obliku čistog svjetla. I ponovo kušali kavu, ali u drugom obliku.
Ništa od spavanja! vikne lutka. Dizalica!
Zijevne i protegne se. Kava. Okus. Lutka. Trebalo je ići dalje, iako bi ovdje bilo ugodno provesti noć, probuditi se pokraj mekanog medvjeda i nastaviti u novi dan kao da se ništa nije dogodilo. No, uskoro će se ovaj dućan zatvoriti.
— Mogu li te zvati Pamela? — pita lutku.
Baš me briga, zovi me Solsticij ako te veseli. Treba ti kava. Diži se.
S ovom lutkom nema šale, pomisli.
— Dobro, slušat ću te. Ali, prvo te moram kupiti — kaže joj i ustane iza medvjeda i klauna, još uvijek uvjerena da on iza neke police čeka da se sve isprazni.
Izađe iz skrovišta i krene uza stube natrag prema blagajnama. Red je kratak. Anturij u jednoj ruci, lutka u drugoj. Prodavačica ravnodušno uperi aparat prema kōdu na lutkinoj haljini. Začuje se zvuk, naplati i doda joj lutku.
Izlazi iz dućana i otrgne lutki etiketu s haljine.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, Naklada Jesenski i Turk)

