Nakon tekstova posvećenih jubilejima radova Dina Buzzatija, Franza Kafke i Thomasa Bernharda, osvrnut ću se i na neke od spisateljica koje su na mene ostavile neizbrisiv trag. Prva među njima je Françoise Sagan (1935.-2004.), čiji roman Izvjestan osmijeh, objavljen kao Un certain sourire kod pariškog izdavača Juillarda 1956, ove godine puni sedamdeset godina. Bio je to njen drugi roman nakon legendarnog Dobar dan, tugo (Bonjour Tristesse, 1954.), napisanog kada je imala samo 18 godina, kojim je pak ostavila neizbrisiv trag u modernoj svjetskoj književnosti.
Elegantna dosada

Ne sjećam se kad sam točno počela gutati romane Françoise Sagan, ali znam da sam bila jako mlada, vjerojatno poput nje kad ih je pisala, a možda i mlađa, te da je ono što joj me privuklo bila upravo njezina nevjerojatna, tada mi se činila nedostižna ravnodušnost i „praznina“ koja je, djelovalo mi je na prvu, proizlazila iz njezine mladosti. Kasnije sam, ulazeći u nju dublje, sve jasnije shvaćala da se radilo o karakteru: egzistencijalističkoj, dubokoj „dosadi“, bliskoj onoj Alberta Moravije s kojim dijeli mnoge teme i stil, kao i odsutnost moralnih uporišta. Samo, kod nje mi se ta „dosada“ činila mnogo elegantnija, suptilnija, pa je Sagan tako, nižući uvijek nevjerojatno slične motive i teme, kako stilski tako i kroz likove koji su se razlikovali tek u nijansama, uspjela ostvariti pamtljiv i predivan opus.
Stanje uma i duha njezinih likova, kao i njihova duboka karakterizacija postali su mi gotovo ideal u pisanju, pogotovo zato što sam se dijelom uvijek prepoznavala u svojevrsnoj „disocijaciji“ koju je na zanimljiv način ostvarivala, kako u odnosu na svoje likove, tako i na sebe samu, a činilo se i u odnosu na sve ostalo, promatrajući život kao neku vrstu oklade, igre na sreću, u kojoj se u bilo kojem trenutku može mnogo dobiti, ali i sve izgubiti. U svom djelu Odgovori (Reponses, 1954-1974.), zbirci intervjua i razgovora, otvoreno je govorila o strastima koje su je adrenalinski izvlačile iz svakodnevice, poput kockanja ili brze vožnje, dok u djelu S najljepšim sjećanjem (Avec mon meilleur souvenir, 1984.) još dublje opisuje tu igru sa sudbinom kroz brzu vožnju koja može završiti i pogubno: „To je sasvim određeno, radosno i skoro spokojno uživanje u tome da se ide prebrzo, iznad granica sigurnosti kola i druma kojim se kreću, iznad njihovih sposobnosti prijanjanja uz tle, iznad svojih sopstvenih refleksa, možda… nije to takmičenje između sebe i sebe, nije to pobeda nad nekim ličnim nedostatkom, to je više vesela opklada između čiste sreće i samog sebe. Kad idemo brzo, nastupa trenutak kada sve počinje da se talasa u tom gvozdenom čamcu u kojem stižemo do vrha vala, vrha talasa, i gde se nadamo da ćemo sići s one dobre strane, više zahvaljujući samom toku nego svojoj spretnosti… Kao što je bliska igri, slučaju, brzina je bliska radosti života i, samim tim, onoj neodređenoj nadi da će se umreti, koja se uvek nalazi u toj takozvanoj radosti života.“
Ne sjećam se kad sam točno počela gutati romane Françoise Sagan, ali znam da sam bila jako mlada, vjerojatno poput nje kad ih je pisala, a možda i mlađa, te da je ono što joj me privuklo bila upravo njezina nevjerojatna, tada mi se činila nedostižna ravnodušnost i „praznina“
Dominique i Luc
Greška koju se možda lako može napraviti s njenim romanima jest shvatiti ih kao „obične“ ljubavne romane. Sagan je to lukavo osmislila: u ruhu ljubavnog, pod maskom sentimentalnog, piše o egzistencijalnom, kao i pod maskom zajedništva ili ljubavnog odnosa (koji „prirodno“ prati ljubavne romane) o, zapravo, potpunoj samoći. Sjetimo se samo njenog briljantnog romana Volite li Brahmsa? (Aimez-vous Brahms?, 1959.) u kojem se kroz prizmu naizgled postojećih odnosa secira nepostojanje povezanosti. Primjetna je i u tome određena sličnost s Moravijom i njegovom, primjerice, Dosadom (La noia, 1960.), u kojoj su likovi gotovo nasumce bačeni jedni pored drugih bez povezanosti, iako se radi o bliskim odnosima poput, primjerice, onog majke i sina.

Dolazim tako i do Izvjesnog osmijeha, meni osobno najdražeg romana Sagan, kojem se neprestano vraćam svakih nekoliko godina. Čini mi se da se u njemu mogu najjasnije, kroz naizgled banalan ljubavni četverokut, uvidjeti svi elementi njenog nastajućeg spisateljskog senzibiliteta, kao i sve njezine kasnije tendencije. Mlada djevojka Dominique se zaljubljuje u starijeg, oženjenog muškaraca Luca, iako je sama u naizgled sretnoj, mladenačkoj vezi. Djevojka je prototip Saganinih mlađih junakinja: sa stvarnošću povezana tek toliko da može obavljati osnovne stvari i u blago odvojenoj napetosti od svega čime se bavi: „Bilo mi je dobro, ali stalno je u meni, kao kakva topla i živa životinja, tinjao osjećaj dosade, osamljenosti, a katkada i napetosti.“ Ona prati nastavu na fakultetu, zabavlja se i druži, pije i posjećuje pariške kavane, zanesena slobodom i mogućnostima Pariza, no uglavnom obitava u svom svijetu u kojem kao da vrlo teško uspostavlja odnos sa samom sobom, pitajući se stalno tko je zapravo, hvatajući svoj odraz u različitim zrcalima, nastojeći dokučiti o čemu se zapravo u samoj njoj radi. Svoj odraz na zadovoljavajući način ne pronalazi u kolegama ili ljubavnicima, no sasvim ga slučajno pronađe u Lucu, muškarcu koji u njoj otključa osjećaj „važnosti“ („Morala sam razriješiti jednu od onih glupih djevojačkih dilema. Postajala sam važna“), no zapravo osjećaj „postojanja“ ili „stvarne sebe“. Odjednom, svijet gubi onu ravnodušnu nejasnoću i slab oblik koji su ga tako dugo obilježavali, i postaje stvaran, kao i ona sama: „Napustiti ga, napustiti… zašto, kako, zbog čega? Da se ponovo vratim onoj nestalnoj dosadi, onoj sveobuhvatnoj samoći? Kada me je gledao, barem sam ga vidjela; kada mi je govorio, htjela sam ga razumjeti. On je bio taj koji me zanimao, on, kojem sam htjela da bude sretan.“ Nažalost (ili na sreću?), ovo „postvarenje“ nje i svega oko nje događa se samo kroz prizmu Luca: „I zatim, kad svaku strast, čak i svaku vezu, ne bih shvaćala kao kratkoročnu, ne bih ih mogla prihvatiti kao neizbježnu. Kao svaka osoba koja živi od polu-pretvaranja, mogla sam ih samo podnositi ako sam ih sama napisala. K tome dobro sam znala, ta igra – ako je i bilo igre, ako i može biti igre između dviju osoba koje se uistinu jedna drugoj sviđaju i što jedna u drugoj mogu vidjeti, barem i privremen proboj u svojoj usamljenosti. Ta igra je bila pogibeljna.“ Vizura pariškog neba prati ovu promjenu u junakinji: ono, od prozirnog, ružičastog i laganog, postaje tmurno, teško i, kao i sve oko Dominique, počinje poprimati sasvim novu dimenziju.
Sagan je to lukavo osmislila: u ruhu ljubavnog, pod maskom sentimentalnog, piše o egzistencijalnom, kao i pod maskom zajedništva ili ljubavnog odnosa (koji „prirodno“ prati ljubavne romane) o, zapravo, potpunoj samoći
Tajna osmijeha
Time se, dakle, njena dotadašnja ravnodušnost dokida, igra koju izvodi s vršnjacima prestaje postojati, ako ikada i može postojati kada nam je do nekoga doista stalo, te roman počinje poprimati okus prave gorčine i nesretne ljubavi jer Dominique nailazi na muškarca koji je još manje u stanju prepustiti se ljubavi od nje same. Upravo to ih međusobno privlači, kao i nemogućnost da se otmu dosadi; sveobuhvatnoj, egzistencijalnoj dosadi, što ih na neki način usmjerava jedno prema drugome, a zatim i povezuje na mnogo jači način od obične ljubavne avanture ili od načina na koji su ostali likovi u romanu povezani.
Iako je Luc taj koji ovlada Dominiqueinim osjećajima, čini se da je on samo objekt: mogao je biti i netko drugi ili nešto drugo što bi je na trenutak navelo da se zagleda u sebe, nešto ili netko čija bi ravnodušnost prkosila njenoj, čija bi nesposobnost i nemogućnost voljenja i povezivanja nadilazila njene, a koje vrlo jasno osjeća i njen glavni lik u romanu Dobar dan, tugo. Ove će emocije i stanja povezivati sve njene junake i junakinje kroz njeno daljnje pisanje kao i čitav njen opus. Izvjestan osmijeh tako i nije samo osmijeh muškarca, Lucov osmijeh. To je osmijeh koji Sagan stvara i prenosi svijetu; prema emotivnosti i dubini koja će joj u svojoj punoj, dugotrajnijoj snazi naspram kratkoročnosti i površnosti ostati nepoznata i nejasna nepoznanica života i koju neće nikada biti u stanju do kraja razriješiti, iako će se njom uvijek, u svakom svom romanu, baviti ispočetka. Mogli bismo reći da je ona na taj način i razrješava: uvijek je ponovno propitujući i dolazeći do sličnih odgovora o (ne)mogućnostima ljudskog srca.

Iako je Luc taj koji ovlada Dominiqueinim osjećajima, čini se da je on samo objekt: mogao je biti i netko drugi ili nešto drugo što bi je na trenutak navelo da se zagleda u sebe, nešto ili netko čija bi ravnodušnost prkosila njenoj, čija bi nesposobnost i nemogućnost voljenja i povezivanja nadilazila njene
Odsustvo sadržaja
Zanimljiva je i suprotnost takvom stanju duha ili takvom karakteru koju Sagan ocrtava u oba romana, u Dobar dan, tugo i u Izvjesnom osmijehu. U prvom to čini kroz lik očeve ljubavnice koji se suprotstavlja ravnodušnosti glavne junakinje i njena oca, u drugom kroz lik Lucove supruge Francoise. Njihova toplina, punokrvnost, emotivnost, majčinska briga, jasan, brižan i dobronamjeran odnos prema samima sebi kao i onima oko sebe, u potpunosti se opiru Dominique i njenim mislima „sitnim, ledenim i sklizavim, kao ribe“ i stoga u više navrata u Dominique i Cécile (Dobar dan, tugo) stvaraju isprva nejasnu, no kasnije, kako romani odmiču, posve opipljivu krivnju koja gotovo premašuje sve njihove emocije. Krivnja i tuga, kao veliko finale romana Dobar dan, tugo, također igraju i veliku ulogu u Izvjesnom osmijehu, u kojem Dominique ne vidi Francoise kao suparnicu već kao majku koju želi, koja joj je jako potrebna, kako u tome da je vodi i usmjerava tako i u tome da brine o njoj, a koju, kako saznajemo iz površne, ali sasvim zadovoljavajuće pozadinske priče o njenoj obitelji, nije imala.

U trenutku kada nesretna i nemoguća ljubavna priča završava, a nakon iznimno snažne doze patnje koju zbog nje osjeća, Dominique se opet, gotovo prirodno, „sudbinski“ vraća u svoju početnu prirodu, ravnodušnost u kojoj se i najbolje osjeća. Kao nakon groznice svojstvene svakoj zaljubljenosti, ponovo nastavlja postojati u onoj sebi koju je na neko vrijeme zanemarila, ma koliko ta „ona“ bila nedovršena i nejasna, besciljna i izgubljena. Interes za samu sebe se također u onoj mjeri u kojoj je postojala uz Luca dokida, i time ona opet na neki način postaje izlišna za sve druge, kao i za sebe samu, prisiljena postojati (egzistirati) u dotadašnjoj monotoniji i ravnodušnosti.
Taj manjak fokusa i usmjerenosti na sebe, „prijelaz“ preko sebe kao preko nečeg lelujavog, nestalnog i gotovo nepostojećeg, nebitnog, kratkotrajnog s jasnom dozom samoironije pa, na kraju krajeva i prolaznog, kao što je prolazan i život sam, najbolje, čini mi se, obilježava čitav opus Sagan. Iako vrlo dobro, zapravo odlično upoznata s ljudskom prirodom, neprestano i neumorno opisujući i karakterizirajući i muške i ženske junake, taj manjak težišta i sadržaja vlastite nutrine, manjak želja, cilja, potreba i prepuštanje sudbinskome u njenim romanima ostavlja, paradoksalno, najdublji i najjači pečat u njenom pisanju kao i najjači utisak na čitatelja. Mogli bismo reći da je odsustvo sadržaja također sadržaj, dapače, možda čak i mnogo jači i potpuniji nego prividna „ispunjenost“, sadržajnost Lucove supruge.
Taj manjak fokusa i usmjerenosti na sebe, „prijelaz“ preko sebe kao preko nečeg lelujavog, nestalnog i gotovo nepostojećeg, nebitnog, kratkotrajnog s jasnom dozom samoironije pa, na kraju krajeva i prolaznog, kao što je prolazan i život sam, najbolje, čini mi se, obilježava čitav opus Sagan
Junakinja našeg doba
Kroz pisanje ovog eseja shvaćam da me Sagan i dalje zadivljuje, možda i više nego u mladosti. Mnoge misli o prolaznosti, ravnodušnosti, prihvaćanju sudbine, krajevima i nemogućnostima koje su njoj bile jasne već u romanu Dobar dan, tugo kao iznimno mladoj djevojci, kao da svjedoče o njenoj, na neki način „preuranjenoj“ zrelosti.
Također, nešto u neumitnosti ove ljubavne priče mladu Dominique, kao i junakinju iz Dobar dan, tugo, priprema za sve buduće pokušaje i neuspjehe. Dijelovi nje spremni su na vlastiti fatum, pa time i sve situacije koje iz njega slijede. Složenost takvog prihvaćanja onoga što slijedi jest u tome da se kontrola a priori preda u nešto drugo: protok vremena, sudbinu, trenutak, nagon ili instinkt, u potpunoj jasnoći da je toj osobi nemoguće uspostaviti je nad drugima, kao i nad samom sobom i svojim životom. „Glazba je prestala i bilo mi je žao što nisam čula kraj. Ulovila sam svoj pogled u zrcalu i vidjela da se smiješim. Nisam se trudila da zatomim smiješak, nisam ni mogla. Opet sam, znala sam to, bila sama. Zaželjela sam da sama sebi kažem tu riječ. Sama. Sama. Pa što? Bila sam žena koja je voljela jednog muškarca. Obična priča; nikakvog razloga za mrštenje.“
U tome i jest dubina romana Françoise Sagan; u tom naizgled nejasnom, nerazrađenom, neosmišljenom karakteru koji se prepušta, plovi i prihvaća ono što mu se događa bez vlastite volje, ali shvaćajući da se neke stvari trebaju ili čak moraju dogoditi, da su na neki način (barem njoj) „suđene“. U tome nema tragedije ni propasti, nema čak ni katarze, to je jednostavno tako – junakinja prihvaća svoju sudbinu poput Ljermontovljeva Junaka našeg doba (1840.) i prepušta joj se, dijeleći s njim ranije spomenutu izlišnost, tj. koncept „suvišnog čovjeka“ (melankoliju, pesimizam, otuđenost, nemogućnost pronalaženja smisla ili svrhe). Prvi put, drugi put, a zatim i svaki idući put.
A sreća, „ravna površina, bez uporišta“, dolazi i odlazi s jednakom slučajnošću, nepozvana, nezaslužena. Treba je samo uhvatiti, zatvoriti oči i prepustiti joj se, jer bez sumnje, kao i sve ostalo, kao i život sam, neće dugo trajati.
Nikakvog razloga za mrštenje.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Esej je originalno objavljen i prenesen s portala Kritika h,d,p)
