Aleksandra Vujisić- pjesme

Melatonin

Mom ocu nije trebao melatonin

za spavanje

i šta uopšte meni fali

prestara sam za bajke

ali taman u godinama

kada se kupuju ideali

molim Vas kilogram vjere

da skepsu spere

bagatela je sjajna stvar

Mojim precima nije trebao odmor

prva puška je pukla na Viru

i šta uopšte ja više tražim

i kako da me svi ostave na miru

kad im trebaju informacije

dobre vibracije

opijumi za nacije

i mudrosti za nove generacije

od mene se očekuje da učestvujem

Ženama u mojoj porodici

ništa nije mogla migrena

one su kuvale

u vatru duvale

bose obuvale

i često čuvale

sve ono od čega bježim

i šta uopšte ja hoću

kao pomahnitali pas

od dobra na zvijezde režim

Ne spavam

na prvom spratu

na drugom spratu

na vrhu

ili na dnu

Mom ocu nije trebao melatonin

za spavanje

on je umro u snu

Teorema o postanku

Drvo trešnje razgranalo

se nauštrb mojih jagodica

golica me

svilena tananost latica

koje mi ničim ne pripadaju

a ti si

vatra

ti si

nebo

grana jorgovana

i vjetar

koji rasipa polen

od koga raste poezija

ti si kamen

iz koga niču divlji cvjetovi

pukotina kroz koju ulazi svjetlost

ti si teorema o postanku

iz koje niču čarobni svjetovi

Rekla sam ti

razgranaj se umjesto trešnje

golicaj mi jagodice

gledaj me netremice

ukradi kamen

i divlji cvijet

i raspi polen

iz koga nići

će svijet.

Barakuda

Ne podnosim kišna popodneva,

umirujuće zvuke

i sve one što se bez po’ muke

stvore svuda,

uvijek poželjni, nikada pozvani,

kao pupoljci šareni,

kao plodovi rani –

a ja sam barakuda,

ja sam pomalo luda

i još često vjerujem u čuda.

Htjela sam kao Jelena

da budem žena koje nema,

žena nevidljiva,

ili sam htjela da budem

neuhvatljiva,

zasigurno nikako predvidljiva,

možda sam mogla da zaustim

Odu radosti

i da se sjećanju prepustim,

mladosti, neutaživoj mladosti

sve da oprostim,

kao da mi nikada nije pripadala,

kao da je pjesma koja mi se nekada

dopadala,

pa sada bljesne tek tako,

poznata ali nikad do kraja moja,

predivnih boja i dezena,

ali nikada pravog kroja.

Htjela sam da budem stroga,

baš prava babaroga,

da ne vjerujem u jednoroga,

ni u jedinog svevišnjeg Boga,

možda sam mogla da čitam

više puta o Ani i Vronskom,

ali ja sam tražila drugačija štiva

u slaganju kaledioskopskom,

uvijek optuživana, nikada kriva,

ja sam čitala o svetioniku

Virdžinije Vulf,

i pisala sopstvenu hroniku,

kad već nijesam imala sopstvenu sobu,

i mislila kako su samo izanđale

sve floskule:

i grob grobu

i rob robu –

a sad kad pomislim,

ne razlikuju se puno

Ana i Virdžinija,

pokoja strana i suvišna linija,

a mogle su sasvim i prijateljice biti

i jedna drugoj pisati:

“Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”

Ne podnosim lažne osmijehe

na fotografijama,

lažne trepavice, usne

i uopšte ništa lažno,

i mogu samo da pjevam

o onome što mi je važno,

i ovaj svijet to izgleda ne prašta

kao da nema većeg grijeha,

ovom svijetu nedostaje čuda,

suza, snova i smijeha –

a ja sam barakuda,

ja sam pomalo luda

i još često vjerujem u čuda.

Umorna pjesma

Ne vjeruj im Marija,

ljeta su i dalje lijepa

a zimi se zemlja odmara,

nije se svijet promijenio,

i neka te ludilo ne zavara,

ljudi su oduvijek bili zli,

samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,

rješavala si lako pitanja i

dileme,

nalazila ljepotu u ispovijestima

onih koji su od tebe očekivali spas

i nijesi umjela drugačije,

nijesi nikoga za podršku uskratila,

ali umorila si se od svega,

Marija,

na dno svoga bića se

sunovratila,

jer su ti tražili

i ruke

i snove

i lice

i riječi

i zjenice,

i tu si povukla crtu

jer zjenice su one odaje

u kojima kriješ život,

a život se ne prodaje

i ne skida s njega omot

da se drugima preda

da ga sloj po sloj odmotavaju,

umorila si se, Marija,

i riječi ti spavaju.

Ne vjeruj im Marija,

svega smo se nagledali,

skidali smo opne sa života,

proučavali ih i nijesmo se predali,

po vinogradima otkidali listove

da od njih pravimo šešire,

i zauzdavali kistove

kojim smo slikali nemire,

pa onda gazili grožđe

da od njega pravimo vino

kojim smo natapali laži

(gaženje duše nikad ne

završi milinom)

i pili smo ga, Marija,

kao da smo ga životu dužni,

veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,

jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,

i sad život više nije vinograd,

nego ulica sablasna, pusta,

niz koju se spuštaju

lažni proroci,

sujeta,

gubici,

i tu si povukla crtu

jer tebi trebaju svici

koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,

umorila si se, Marija,

ali ne daš da te običnim

kažnjavaju.

Igrokaz

Uvijek na oprezu

nikad opuštena

vjekovi tačaka pri zarezu

uvijek u iščekivanju da budem napuštena

decenije pretvaranja da je sve u redu

onda kad bezobzirni zgaze

decenije stvaranja u neredu

ipak nijesu uspjele dušu da unakaze

Rekli su:

djevojčicama ne priliči

da galame

one su smjerne, tihe i tanke

kome još treba drama

pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke

pusti drugima revolucije

jačim i većim od tebe

ne brini za tuđe grubosti

to te samo preosjetljivost grebe

Rekli su:

kako je samo zrela

kao što govore za sve koji su porasli na silu

nikada previše zaigrana i vesela

kao da nosi teret na krilu

i zato se sada nikad ne opuštam

ne znam kad će bezobzirni da gaze

i zato ne odrastam

tražim se kroz igrokaze.

(Pjesme su dio pjesničke zbirke “Igrokaz” (izdavač “Nova poetika”, Beograd; jul 2024.)

(Autorica: Aleksandra Vujisić)