Rođen sam 20. travnja 1956. godine u Bolu na Braču. Po zanimanju elektroinženjer, ali sada u mirovini sretno živim u trećem braku u rodnom Bolu. Imam troje djece, a u invalidsku mirovinu kao slijepa osoba sam otišao prije četrnaest godina s radnog mjesta ravnatelja Centra za kulturu Općine Bol. Trenutno se bavim odgojem trinaestogodišnjeg sina, čitanjem i pisanjem. Objavio sam tri knjige – Inventura života 2020. Godine, Moj džepni svemir 2023. i Otočni blues 2025., a sad objavljujem tjedne kolumne na portalu Boljani.info pod nazivom Mali bolski razgovori. Član sam knjižnice za slijepe u Zagrebu posljednjih petnaest godina i od tada neumorno čitam, a s jednakim žarom i dalje pišem.
Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu. Po struci inženjer elektrotehnike, živi i radi u Zagrebu kao elektroprojektant. Prvu zbirku poezije, „Terra magica“, izdao je u vlastitoj nakladi 1997. godine. Drugu knjigu pjesama „Pustalovina“ objavila je međimurska udruga za književnost „Reči rieč“ 1998. Knjiga pjesama „Organolirika“ izlazi u biblioteci književne udruge „Jutro poezije“ 2005. godine. Sve ove knjige prisutne su na mreži, u elektroničkom izdanju. U elektroničkom izdanju izdana je i knjižica odabranih pjesama ljubavne poezije „Cjelov rastopljene jagode“, u izdanju Ane Horvat, na web stranici Pjesnici Ane Horvat.
Godine 2007. Zrinko Šimunić izabran je u Društvo hrvatskih književnika (DHK). Četvrta knjiga pjesama “Dijete Zapada” izlazi u biblioteci „Insula“, u izdanju grada Čakovca 2016. godine. Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također izlazi u biblioteci „Insula“ 2019. godine.
Za svoju poeziju autore je i nagrađivan. Dobitnik je nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. Dobitnik je i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“, treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“ te druge nagrade na recitalu duhovne poezije „Josip Ozimec“ u Mariji Bistrici, za pjesmu „Virtual candle“.
Od 2018. godine do danas autor je više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …
Autor nastoji svoju poeziju redovito objavljuje u književnim zbornicima i časopisima diljem Hrvatske, a povremeno Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Rođena sam 28. lipnja 1994, godine, a živim u Petrinji. Već u drugom razredu osnovne napisala sam svoje prvo prozno djelo. Moja ljubav prema pisanju kao i sama mašta samo su rasle kroz život. Završila sam srednju školu u Petrinji za cvjećarku. S obzirom na to da volim i
crtati, slikati, fotografirati, a pod zadnjem učim i svirati klavijature mogu reći da sam uistinu kreativna i umjetnička duša. No ništa me ne ispunjava kao pisanje i dobra knjiga uz kavu.
Rođena 1980. u Splitu, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu gimnazijskog smjera. Filozofiju i kroatistiku završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boluje od eleutheromanie* i patološke empatije. Svakodnevno se liječi čitanjem i pisanjem. Svako toliko utisne u tipkovnicu hrpicu slova, iz koje se i oformio njen pjesnički prvijenac. S brojkama ima nerazjašnjenih računa. Svijet najčešće promatra kroz objektiv fotoaparata kako bi ga transformirala i kreirala po vlastitoj mjeri. Boluje od akutnog nezadovoljstva postojećim stanjem u društvu te kronične potrebe da stvari mijenja na bolje.
Dijagnoza: buntovnik, sanjar, nepopravljivi idealist.
Terapija: živi i sanjari uz more u rodnom Splitu.
* Eleutheromania – intenzivna i neodoljiva težnja za slobodom.
GABRIJEL BARIŠIĆ, rođen 04.05.1975. u Slavonskom Brodu, gdje završava i osnovnu i srednju Industrijsko-obrtničku školu. Diplomira biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku
Od srednje škole se profilira kao pjesnik koji djeluje u nekoliko amaterskih udruga i na mnoštvu manifestacija, te osvaja i neke pohvale i priznanja. Godine 2006. objelodanjuje knjigu poezije „Prvi glas naše nove opsjene“ u uredništvu Književne udruge „Brod“. Godine 2011. objavljuje drugu knjigu poezije „Nadomjestak za nevinost“ u izdanju Matice hrvatske, ogranak Slavonski Brod. Godine 2012. osvojio je prvo mjesto u poeziji na standardu Hrvatskog sabora kulture i dobio plaketu „Mihovil Pavlek Miškina“. Godine 2019. objavio je roman „Zaumni Canto“, 2022. pobjedničku knjigu poezije „Hermesov trik“ na natječaju Diligo – libera i 2025. knjigu poezije „Karantena za osvetu“ u izdanju Književno – likovnog društva „Berislavić“ iz Slavonskog Broda..
Živi u Slavonskom Brodu, gdje je poznat kao aktivist za prava mentalno oboljelih osoba.
