Kategorija: Autori

Rođen 13.03.1951. u Zagrebu.

Hrvat, katolik — ali nevjernik

Sve školovanje obavio u Zagrebu – osnovnu, zagrebačku 5. gimnaziju i Visoku školu za vanjsku trgovinu.  Ovu posljednju nisam završio, već samo apsolvirao.  Ostalo mi je bilo par ispita, ali me, vrtirepa, ‘škola života’ više privlačila od diplome.

Od studentskih dana pa do pred rat radio sam kao turistički komercijalist (organizator putovanja) u tri različite putničke agencije; zadnja od njih bila je Generalturist. Naputovao se širom svijeta.

Paralelno s time bavio sam se pisanjem (za razne novinske publikacije) i prevođenjem, kao privatni izdavač izdavao znanstvenu fantastiku, dizajnirao lutke i druge igračke itd.

Za rata, nakon vrlo kratke epizode nošenja oružja kao dragovoljac, radio sam za tokijski Asahi Shimbun kao njihov ‘fikser‘ i dopisnik iz Zagreba, a zatim za UNPROFOR vodio dnevni bilten na engleskom jeziku s pregledom pisanja hrvatskog tiska.

Nakon rata takvu sam publikaciju, pod imenom MediaScan, pokrenuo nezavisno, kao izdavač i urednik. Izdavao sam ju od 1996. do 2012. za potrebe pretplatnika, uglavnom diplomatskih i poslovnih predstavništava u Hrvatskoj i niza međunarodnih organizacija.  2012. sam izdavačku firmu prodao i otišao u mirovinu.

U mirovini se bavim pisanjem i prevođenjem poezije, prevođenjem proze i stručnih tekstova (do sada šest romana i golem niz različitih drugih publikacija), te vođenjem turista na razglede Zagreba. I jamranjem na društvenim mrežama.

Literarno pisanje uvijek mi je isključivo bilo hobi.  Napisao sam nekoliko pripovijetki, te stotinjak soneta, od kojih nekoliko na kajkavskom. (Zagrebačku urbanu kajkavštinu smatram materinskim jezikom.) Formalno nikad nisam objavljivao literarne radove. Prisutni su samo u raznim inozemnim fanzinima i na internetu.

Osim pisanja poezije, ponešto sam ju i prevodio, posebno domaću poeziju na engleski: Cesarića, Vidrića, Nazora, Dizdara… Najviše sam ponosan na engleski prepjev Nazorovog ‘Cvrčka’ objavljen u časopisu ‘Most’ 2021. godine.

Denis Giljević rođen je 1971. godine. Omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac, foromontažer. Unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije.
Osim na stranicama samostalnih zbirki priča: Prodane dušice, ISKRivljENA priČELJAD i Švorcvaldski siromaharadža, pričuljci su mu razasuti po zbornicima & časopisima. Neke su njegove priče ušle i u finale natječaja Pišem ti priču, 2016., Slavko Kolar, 2017., 2022. i 2023. Zvona i nari, 2017. te u završnicu natječaja časopisa Kvaka, 2019.

Najsvjetlije točke su mu 1. i 2. nagrada za najbolju SF priču, 3. nagrada za satiričnu priču „Bog uzima, bogat daje“, 1. nagrada za dječju priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“, 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ & pohvala za „Glupu priču“, 3. mjesto na natječaju „Zagrli Zemlju pričom“ te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega s pričom.

Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.

Robert Lehpaner rođen je 1969. godine u Frankfurtu na Majni. Više puta se do sada selio između Frankfurta i Zagreba, a zadnjih dvadesetak godina živi u okolici Zagreba. Školovao se djelomično u Frankfurtu, djelomično u Zagrebu. U Frankfurtu je završio elektrotehnički fakultet.

Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina pisao je članke za Vjesnik u kojim je komentirao razne aktualne teme. Godine 2022. odlučio jepokrenuti vlastiti blog, na kojem piše svoja razmišljanja o raznim društvenim temama i događajima: https://zivjeti-u-hrvatskoj.blogspot.com/

Okidač za ulazak u svijet beletristike mu je bio 2019. godine. Kako ga inače zanima povijest, nekim povodom, kojeg se ni sam više ne sjeća, pretraživao je na internetu onaj manje poznati dio života Ive Andrića kao diplomata u službi Kraljevine Jugoslavije. Andrić, čiju “ćupriju na Drini” je djelomično čitao u školske dane, ga je zaintrigirao, pa je odlučio zaviriti u njegova ostala djela. Ne odmah u romane, nego za početak u pripovjetke. Na Interliberu mu je došao uruke paket knjiga s Andrićevim pričama, i od tada se intenzivno posvetio čitanju beletristike poznatih književnika s prostora bivše Jugoslavije, kao i poznatih njemačkih književnika. To mu je dalo inspiraciju iskušati se i osobno u pisanju te je pokrenuo blog s kratkim pričama: https://moje-kratke-price.blogspot.com/. Knjigu „Soba 202 i druge priče“ i svoj prvi roman „Kaznionica“ objavio je 2024., a svoj drugi roman „Münchenski gost“ objvaio je početkom 2026. godine.

Marina Kuzmić Laszlo rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je, lektorica i urednica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora, Fenomeni, Časopis Nemo, Gledište, Zvona i nari), te u književnom časopisu Riječi, a na engleskom u časopisima Balestra i Zest. Na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Piše i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. i u uži izbor natječaja Perkatonic Skriptorija 2025. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka“ za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu, u sklopu koje je vodila radionice poezije i proze za djecu i mlade. Uvrštena je u zbirku konkursa Zlatna trešnja u Tuzli za najbolju pjesmu za djecu 2025. te u Zbornik „Sreća je sol“ Devetog natječaja Gradske knjižnice Solin za najbolju neobjavljenu pjesmu 2025., kao i u zbirku kratkih priča „357“ Književnih vertikala 2025. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama. Od 2025. na Instagramu stvara virtualne književne bedževe koristeći stihove regionalnih pjesnikinja.

Josipa Gogić rođena je 20. rujna 1985. godine u Osijeku, gdje je 2008. diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Kao stručna suradnica bila je zaposlena na Rektoratu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,  Odjelu za kulturologiju u Osijeku te Filozofskom fakultetu Osijek. Dobitnica je nagrade za najbolju pjesničku zbirku „Male stvari“ na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2015. godine. Iste godine zbirkom pjesama „Nacrtati usne“ osvojila je Hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak. Poeziju je objavljivala u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, publikacijama i zbornicima te sudjelovala na nekoliko pjesničkih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Bibliografija:

Prisutnost, Društvo hrvatskih književnika, 2024.

Žena žutih očiju, Fraktura, 2019.

Male stvari, Općinska narodna knjižnica Drenovci, 2016.

Nacrtati usne, Matica hrvatska Karlovac, 2015.