Kategorija: CeKaPe-radionice pisanja

Autorica: Asja Korbar

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

Opet je steže, osjeća Saša dok njihova pasara zalazi u kanal. Jutro je, vlaga se na plastici prove suši pod sve jačim suncem.

Otpija gutljaj kave iz termosice i ignorira misao, zapravo ne misao, nego više fizički osjećaj boli u stražnjem dijelu vrata. Napravi nekoliko krugova ramenima unazad, izduži vrat i ispravi se. Pasara klizi po čistom, namreškanom moru, žuto-bijeli otoci nepomični, na jednome od njih gnijezdi se jato velikih, ružičastih ptica. Nije znala da se tu skupljaju. Okreće se Janu.

• Ti si znao da tu ima plamenaca?
• Da, zna ih biti s ove strane. Stari mi je rekao da se tu odmaraju kad lete prema Italiji. Jel znaš zakaj su tak lijepi rozi?
• Nemam pojma, zapravo.
• Žderu slatke male roze rakove, nasmije joj se Jan.

Ona voli kad joj se smije.

Gleda u jato ružičastih ptica i razmišlja kako njihova privlačna, upravo ljetna boja, nastaje probavljanjem račjih tjelešaca. Jan i Lovro dogovaraju najbolje mjesto za sidrenje. Glasovi su im još hrapavi od jutra, svako toliko razbiju se u napušeni muški smijeh.

Pita ih žele li kave, žele, naravno. Toči im kavu u dvije plastične čaše, oni joj se osmjehuju. Kada čašu dodaje Janu, ljubi ga u usta. Opet osjeća bol u stražnjem dijelu vrata i isteže ga.

• Boli te? pita je Jan.
• Ma nije ništa, samo malo od jutros, valjda sam ga zaležala.
• Manje bi te boljelo da skineš grudnjak, govori joj njezin momak, grli je oko ramena i ljubi u vrat.
• Sve bi nas manje boljelo, dodaje Lovro koji sjedi na klupi uz timun.

Ona opali nježnu čvrgu po glavi svog prijatelja. Seronjo.

Penje se nazad na provu. Iza sebe čuje kako se dečki hrapavo smiju. Barka se provlači između nekoliko oštrih grebena i po njima rasutih ružičastih krila. Njezin motor para tišinu, podsjeća je na zvuk mitraljeza koji je netko gurnuo pod površinu.

Na novim su modelima uspjeli srediti smrad, ali ne i zvuk, čuje Jana kako za timunom, uz blago gađenje, izgovara riječi koje je toliko puta čula od njegovog starog kada bi komentirao svoju investiciju. Taj ‘razočarani marksist i vječni filozof’, kako je sam za sebe znao reći, njeguje vještinu prikazivanja očito vrijednih stvari blago kvarnima. Saši se činilo da to naročito radi pred ljudima čija mu nedoraslost, intelektualna, financijska, uopće životna, pričinja nelagodu. Još bi to snažnije osjećala kada bi se vječni filozof našao u društvu njezine majke koja je među njihovim starcima bila jedina razvedena. Odjednom bi se Janova obiteljska kuća počela ‘raspadati’, zaposlenici kojima je bio nadređen ‘mladi, ok, ali bez vizije’, a brancini koje bi okretao na žaru ‘sigurno fini, no očito iz uzgoja’. Čudna neka empatija, misli Saša, i sama u nekoj nelagodi.

Vraća se na provu. Osjeća toplinu po koži, sunce je sada visoko. Mišići su joj poput stegnute gume pa ih sama pokušava omekšati prstima.

Lovro joj nosi džoint, ona povlači dim. Jutros joj ne paše. Vraća mu ga.

Plan je naći dobro mjesto za hvatanje na pušku i čini se da su ga našli kod jednog otočića sa spaljenom travom. Ona voli ribu, ali ne voli da je ubijaju. I zna da je Jan u pravu kada joj kaže da je to licemjerno. Dok su bili mali i igrali se u istoj kamenoj ulici njihovog dalmatinskog mjesta, licemjerje je, uz izdaju, bilo najodvratnija stvar. ‘Nitko ne voli drukere’, tome ih je davno poučio Jan. Lekcija je bila o ‘indijanskoj vatri’, za koju je poslužila Lovrina desna ruka, a uslijedila je nakon što je desna noga istog vlasnika potčkaljila Sašu. Dio djevojčice bio je zahvalan Janu što je Lovri nanio bol, a dio se sramio. Indijanska vatra nije vatra oko koje se pleše, a druker je odvratna osoba, glasile su vrijedne pouke. ‘Zlatna purgerska djeca’, Saša negdje u plućima osjeti podsmijeh.

Njih troje malih, vraćaju joj se slike Jana od nepunih deset godina kako zove nju i Lovru, osmogodišnjake zahvalne što su u njegovom društvu da skaču s barke s koje se ne smije skakati. To je barka barba Mate, a on će urlati ako ih vidi da su se penjali na nju, i još gore, reći tatama i mamama. Nju će onda, kao da je mala curica, mama poslati na spavanje dok sunce ne bude ni zašlo, Lovri će tata dati batina, dok će valjda jedino Jan dobro proći, samo uz Filozofov govor o tome kako je od svog sina očekivao više. Penjite se, kukavice! viče Jan već s prove. Štrkljavi Lovro penje se drugi i neće joj dati ruku. Obojica se smiju jer se cure ne znaju penjati. Rub barke grebe je po plosnatim, golim prsima dok se propinje uz pomoć podlaktica. Hajde, popni se, deru se i jedan i drugi. Lovrino duguljasto lice nešto je mirnije, ali je Jan uzrujan i skoro pa skače po plastici pramca. Hajde, popni se ili više nećeš moći s nama! Zvuk paranja. Plastični poklopac prove prošarala je tamna crta. Vidi šta si napravila, sada će Lovro zbog tebe dobiti batine. Janov je glas siguran i miran, tako da sve troje već vide Lovrinu buduću guzicu, plavu od modrica. Saša pušta da joj podlaktice propadnu i da padne u more. Kad im se barba Mate unosi u lica, govori mu da je ona slomila poklopac jer nije dobro pazila. Te večeri Lovro ipak dobiva batine od tate, a ona se prevrće u krevetu dok sluša mamine i tatine glasne riječi koje dopiru iz vrta. Nije sigurna što je bilo s Janom, samo se sjeća da joj je rekao idućeg jutra onim istim mirnim glasom – Lagala si barba Mati da se možeš popeti na barku.

Iza sebe na provi sada čuje drugi glas.

• I, nećeš maknuti gornji dio?

Lovro je sjeo do mjesta gdje se ispružila kako bi osunčala mjesta koja je bole.

• Jebi se, Lovro, i pusti me da guštam.
• I mi bismo guštali.
• Dosadan si, ali baš jako.

Saša se okreće i sjeda. Nikako ne može naći položaj koji ublažava napetost.

• Ti si dosadna, ako malo bolje pogledaš. Šta fali, pa znamo se cijeli život. I prije nego što si nosila gornji dio.
• Zato se kod tebe ništa nije promijenilo pa možeš nositi isti donji dio kao i prije petnaest godina.
• Da ti pokažem pa da se nikad ne oporaviš?
• Seronja bio i ostao.

Začuje signal koji znači da je s brodskom strujom sve u redu. Jan je ugasio motor.

• Ribica, znaš da si mi super i sve, al ne volim baš kad si takva konzerva.

Što to uopće znači? Sašini osjećaji pretvaraju se u pitanja.

• Nemoj sad i ti, Jan.
• Pa da, tu smo, nema nikog, sami smo nas troje, a ona se premišlja.
• Premišljam se moj kurac, Lovro.
• Opaaa! Ko o čemu, baba o kolačima! Gora si od nas. Samo ti je to na pameti. Evo ti pljuga, Jan.
• Pa gora je, sam neće priznat. Znam ja svoju curku.
• I ja je znam, otkad smo se brčkali goli! A sad se pravi grbava.

Grbava, automatski se ponovno uspravlja.

Ljeto je sparno, zrak se ne miče. Trinaest joj je godina i grudi rastu protiv njezine volje. Svaki dan se kupa u majici. ‘Kupaj se normalno!’, majka joj nalaže da mora skinuti majicu. Nastoji se pogrbiti što više, da može, ramenima bi došla sve do poda, samo da sakrije te dvije ogromne mete na svom tijelu.  Majka se zatim ljuti zato što se grbi. Saši se sve čini zadanim, i sparni zrak, i mjesečna krvarenja, i dvije grbave mete, to je ono što je njezino, što joj pripada, a nesumnjivo ima više od drugih jer drugi ne mogu ići na more, drugi nemaju roditelje, makar razvedene, a ni tako lijepe sisice, kako je u prolazu jednom komentirao Lovrin otac. (To nikada nije rekla majci koja mu je zahvalna za premještaj u drugu firmu.) Ipak, Saša želi samo da ljeto prođe, ni to nikome ne govori zato što ne želi biti razmažena curica.

Razmišlja hoće li skočiti u more, privlači je svjetlost koja probija s površine sve do dna. Jan se isto sprema skočiti, u ruci drži pušku. Ribe, bježite. Skače za Janom, hladno je. Dok roni, otvara oči da bolje vidi što se događa ispod površine. Ne vidi dobro, barka baca sjenu točno na mjestu gdje Jan lovi.

Izroni, uspne se do prove i sjedne kako bi zagrijala hladnu kožu. Jan izranja s dvije ribe na ostima. Penje se i sjeda do Saše. Mali brancini. Baš mali, nisu ni za juhu. Što ih nisi pustio, ne izgovara. Lovro je smotao drugi džoint, njih dvojica će opet  zapaliti. Vrat je boli još jače. Možda je jutros ipak bilo prehladno. Hoćeš i ti? Neće.

• Ma kako mi se uvrijedila moja Saška, Jan joj prilazi s leđa i ljubi u rame.
• Šta ti je, nisam se uvrijedila, samo mi je malo rano, nisam se razbudila do kraja.
• Znači, neće te smetati ako ti ga otkopčam.

Jezikom joj lizne kapljice koje padaju iz njezine kose po ramenu. Saša se trzne.

• Smetat će me. Ne budi idiot.
• Jebote, šta si takva? Jel baš uvijek sve moraš pokvarit?

Lovro sjedi na krmi i promatra ih. Možda se i smiješi. Saša se ne okreće da provjeri. Previše je boli.

• Kakva takva? Dojadili ste mi s tom glupom spikom, to je sve.
• Samo se zajebavamo, kaj ti to nije jasno? Kaj zapravo hoćeš? Izigravaš tu Djevicu Mariju, a oboje znamo da to nisi. Uostalom, ako se dobro sjećam ljeta prije dvije godine, i Lovro zna da to nisi.

Saša se okrene prema Lovri i vidi ga kako se ceri. Oči joj zasuze, ali ne od tuge. Stišće vilicu da ne bi briznula u plač.

Samo se jednom ljubila s Lovrom i oboma im je iste večeri bilo jasno da im to ne paše. Kada joj je prstima pokušao otkopčati grudnjak, maknula mu je ruku. Nije dalje pokušavao, nego je prošaptao, nema veze, znam da zapravo hoćeš njega. I bio je u pravu, nije mu ništa odgovorila. Po tko zna koji put zapitala se što ih tako veže za Jana. Lovro se idućeg dana vratio u Zagreb. Njegov stari je njezinoj staroj spomenuo da je otišao raditi u njihov kafić. To je bilo Sašino zadnje srednjoškolsko ljeto, a Jan je već bio na pravu. Nakon što ga je nekoliko dana tješila kako pad godine ne mora biti strašan, nego prilika da se sabere i vidi što doista želi u životu, počeli su spavati zajedno. Tako valjda izgleda ljubav. Svaki put bi je pitao je li svršila, ona bi odgovorila da je. Nekoliko mjeseci kasnije, Jan ju je predstavio ekipi s faksa kao svoju curu. Starcima je nije nikada tako predstavio. Saša je odlučila ništa ne forsirati. Ipak, nije mu ispričala za neuspjeli pokušaj s Lovrom, i to više zbog njih dvojice, nego zbog sebe. Nije bila sigurna je li mu Lovro išta govorio, sve do danas. Ali svejedno, zašto joj sada to predbacuje? Pa to je bilo beznačajno.

• Jan, koji ti je?
• Koji mi je šta? Koji mi je kurac? Reci, ajde! Koji mi je KUUU-RAAAC! Znamo da ti se to sviđa.
• Sad zvučiš ko seljačina, Saša nastoji kontrolirati glas.
• A da ti ga sam skinem? Lovro, kaj veliš? Jel bi nas drukala ko inače?

Nagne se nad nju tako da Saša pada na laktove. Osjeća stisak njegove ruke sa stražnje strane vrata, štipa je, traži vezicu gornjeg dijela. Bol u vratu je jaka. Kako se uopće ovdje našla? Ona i Jan, prvi prijatelj kojeg njezina majka tako voli i oduvijek govori da će biti njezin zet.

Vidi njegove oči i isti cerek kao u Lovrinima. Bol u vratu je jaka, širi se do glave. Osjeća neugodne trnce, žare joj tijelo, tvrda brodska plastika pritišće kožu podlaktica. Vilica stisnuta, nosnice raširene, trbuh pun neke nepoznate eksplozije. I kao da nije njezino, izvuče koljeno prema grudima i nogom udari Jana u trbuh. More prsne. Otvara oči i vidi Jana kako brzo izranja.

• Goni se, sad idemo doma.

Glas mu je leden, kao i jutarnje more.

• Oprosti Jan, nisam htjela.

Ne može suspregnuti smijeh dok to izgovara, kao da joj plamenci izlijeću iz prsa.

• Nisi vražju mater htjela!

Nije vražju mater htjela. Pluća su joj puna plamenaca.

• Stvarno mi je žao.
• Boli me đon kaj ti je žao! Ne vidiš kaj si napravila? Idemo doma, ajmo Lovro, pali motor.
• Ej Jan, daj pa ostat ćemo, bila je zajebancija, Lovrin glas je nervozan i molećiv.

Pisak signala za struju, start.

• Idemo doma.
• Koja jebena glupača…

Lovrini pokušaji ne pomažu. Jan je ponovno sabran, preuzima timun i Lovru miče u stranu.

Hroptanje motora, barka kreće. Oštro kamenje, žuta trava, velikih ptica više nema. Iako poznaje put, čini joj se drugačiji. Možda baš zbog tih ružičastih krila.

Sve troje sada šute, Saši prija ta tišina. Sjedi na provi sama i otpija hladnu kavu. Drago joj je što se vraćaju. I bol je popustila.

Autorica: Ljiljana Zorčić

Priča s radionice “Prostor i književni tekst” (voditeljica Jelena Zlatar Gamberožić)

• Znaš kćeri, najavili su za vikend nevrijeme i snijeg. Bilo bi dobro da se spremimo i odemo po humanitarnu pomoć – rekao mi je otac za jutarnjom kavom.

Otkad smo kao izbjeglice preselili u to malo mjesto, nastavili smo po humanitarnu pomoć ići u Rijeku. Tamo je bila obilnija a mogli smo ju podići u svim humanitarnim organizacijama. U Caritasu bismo dobili i nešto novaca s kojim smo pokrili troškove puta.

Spremila sam se na brzinu jer smo planirali isti dan vratiti se kući.

Na putu se počelo oblačiti. Što smo se više približavali Gorskom Kotaru, oblaci su bili sve tamniji, a po brdima se vidio snijeg. Onda je počeo i padati. Prvo kao lepršave pahulje, a zatim sve jače i gušće. Na kraju je postao toliko gust da su brisači morali biti neprekidno uključeni. Stali smo na nekom parkiralištu.

• Moram staviti lance – rekao je otac, obukao bundu i izašao van.

Kad je završio, šuteći je  nastavio voziti. U Gorskom Kotaru na cesti se formirala kolona iz koje se nije moglo izaći. U autu je bilo toplo. Slušali smo radio. Vrijeme je sporo odmicalo. Iako je sve bilo bijelo, primijetila sam da će uskoro pasti mrak. Osjetila sam strah i predložila:

• Možda bi bilo bolje da se okrenemo i vratimo. Ionako danas ništa ne stignemo obaviti.
•  Ako se vratimo propast će nam pomoć za ovaj mjesec – odgovorio je zaokupljen vožnjom.

Što smo više odmicali, snijeg je bio sve veći.

• Jebem mu mater, sad mi se i to moralo desiti – opsovao je, skrenuo udesno i zaustavio auto.

Pogledala sam ga. Bili smo usred ničega. Samo šuma i snijeg. Ni kuća nije bilo. S desne strane na pedesetak metara od ceste ugledala sam gospodarsku zgradu iz koje je dopirala svjetlost.

• Otkačila mi se sajla na kvačilu – objasnio mi je otac kao da znam o čemu se radi. – Idem potražiti pomoć.

Nije ugasio motor, samo je digao ručnu i izašao. Vratio se sav bijel, otvorio gepek i iz njega izvadio komad žice te prišao mome prozoru.

• Tamo nema nikoga. Samo jedan jadni magarac, kojeg su prekrili dekom. Ne znam zašto su mu ostavili svjetlo. Ugasi auto. Ja ću ovu žicu provući odozdo, a ti ju povuci k sebi.

Okrenula sam ključ. Dugo je ležao ispod auta prije nego sam ugledala žicu.

• Imam ju! – viknula sam i povukla.

Prije nego što je ušao u auto, skinuo je bundu i kapu i stresao snijeg koji se nakupio. Objesio je bundu na sjedalo i omotao se dekom.

• U pičku materinu, jesam se smrznuo – izgovorio je i upalio motor. Ubrzo je topli zrak ispunio auto.
• Što misliš, da se ipak vratimo? – upitala sam ponovno, nadajući se pozitivnom odgovoru.

Pogledao je u mene. Nevjerica u njegovim očima pitala je znam li kakvu sam glupost izvalila.

• Ne možemo. Moramo se spustiti do Rijeke i popraviti auto.

Zašutjela sam čekajući olakšanje. Neko vrijeme nije rekao ni riječ. Teška tišina bila je posvuda. A onda je, ne gledajući u mene, počeo govoriti tiho i polako.

• Nemoj se plašiti. Otkačila se opruga na kvačilu. Zakačio sam ga žicom. Kad kažem povuci, ti ga povuci. Kad kažem pusti, ti pusti. Samo da prođemo ovu šumu i bit će lakše.

Skinuo je sa sebe deku i prebacio ju na zadnje sjedalo.

• Sad kćeri, povuci!- rekao je i gledao naprijed.

Dok sam mijenjala brzinu izgovorio je, gotovo kao pravi vjernik:

• Idemo, s božjom pomoći.

Kolona je odavno nestala. Cesta je bila zatrpana snijegom. U autu je vladala tišina. Nije se čulo ni udaranje lanaca po asfaltu. Postojala je samo cesta, očeve zapovijedi: povuci, pusti i moje: jesam.

Kako smo odmicali, snijeg je prestajao padati. Nestajala je bjelina i mrak je postajao mrak, a cesta postajala cesta. Otac je uključio radio, a auto je ispunila pjesma.

• Nećemo ići u Rijeku – reče iznenada. -Idemo kod Ane i kod nje ćemo prespavati. Ujutro ću popraviti auto, pa ćemo u Rijeku obaviti po što smo došli.

Nismo se najavili, a nemam ni čokoladu za djecu, pomislila sam osjećajući da mi vena na sljepoočnici jače titra.

Cesta se neprekidno spuštala niz brdo. Gotovo nisam povlačila žicu. Uspjeli smo spustiti se do obale i parkirati. Na parkiralištu nije bilo niti jednog auta. Otvorila sam vrata i ugledala more. Bijaše čudnovato mirno. Udahnula sam duboko dva tri puta i izašla iz auta.

Penjali smo se desetak minuta do zgrade u kojoj je živjela kćer očevoga brata. Šetnja nam je dobro došla. Zastali smo pred vratima. Iz stana se čula dječja galama. Pozvonila sam. Nitko nije otvarao. Pozvonila sam još jednom, dugo.

• Otkud vi u ovo doba? – upitala je s pregačom oko struka Ana, pa dodala: – Uđite.
• Krenuli smo ranije, ali snijeg nas je iznenadio na putu – pravdao se otac.
• Sjednite, sad ću ja, samo da dovršim večeru – izgovorila je i na bijeli stol stavila kristalnu bocu s rakijom i dvije čašice.

U stanu je bilo toplo. Djeca su se igrala u svojoj sobi. Nijedno nije izašlo da nas pozdravi. Popili smo po rakijicu, gledali televiziju i s vremena na vrijeme pogledavali jedno u drugo. Iz kuhinje je dopirao miris palačinki, a zvuk nape zagušivao je kratke rečenice koje su razmjenjivali Ana i otac.

Gledala sam po sobi. Pokušavala ublažiti nelagodu koju sam osjećala. Bijeli zidovi podsjećali su me na Gorski Kotar. Iznad televizora bila je figura, čovjek u pokretu s velikom glavom, u obliku sata. Pažnju mi je zaokupila polica s knjigama. Poželjela sam ustati i pogledati naslove. Ipak, ostala sam sjediti, a ruke prekrižila u krilu. Igrala sam se s prstima i škiljeći, zbog prigušenog svjetla, pokušavala pročitati naslove knjiga. Bajke, Vlak u snijegu, Ana Karenjina, Menadžment u ugostiteljstvu, Turizam Opatije…To me smirivalo i trenutku davalo smisao.

Prije nego što je Ana stavila večeru na stol, otac je još jednom nasuo piće u svoju čašicu, popio naiskap i rekao:

• Idemo mi.
• Zar nećete ostati na večeri? – začuđeno će Ana ulazeći s palačinkama u sobu.
• Hvala, već smo jeli. Moramo stići do Rijeke. Došli smo samo da te pozdravimo.

Ustala sam, obukla jaknu i obula čizme. Na izlazu sam uhvatila svoj odraz u velikom, zlatno uokvirenom ogledalu. Nije mi bilo lako susresti ono što mi je izlazilo iz očiju. Ispravila sam se i okrenula prema Ani. Gledajući je u oči promrmljala sam:

• Vidimo se – i krenula uz oca niz stepenice.

Silazili smo polako. Nismo izgovorili niti jednu riječ.

• Što ćemo sad, tata? -upitala sam napokon.

Nije me gledao dok je odgovarao.

• Prespavat ćemo u autu. Nije mi prvi put.

Sjedili smo u našem bijelom Mercedesu Reponji. Otac je uključio grijanje i radio. Jeli smo preostale sendviče i kekse. Sjedeći mirno na stolici, gledala sam ispred sebe i kroz zvuk motora čula svoje mljackanje. Otac je iz ladice u vratima izvadio limenku piva, otvorio ju i popio nekoliko gutljaja. Zagrlio me i privukao k sebi.

• Što si se snuždila? Hajde, progurat ćemo ovu večer.
• Što bih se snuždila, samo razmišljam o svemu što nam se zadnjih godina desilo.
• Hajde, spusti ću ti sjedalo. Evo ti deka, pokrij se.
• A što ćeš ti?
• Imam neku staru deku u gepeku, sad ću ju donijeti.

Ispružila sam se i umirila. Na obrazu sam osjetila mekoću plišanih presvlaka na sjedalu. Otac je nastavio tiho slušati vijesti, a ja sam kroz trepavice gledala u njega. Neizgovorene riječi gurala sam niz grlo. Možda jednom o svemu porazgovaramo, pomislila sam i navukla deku preko glave.

Pokušavala sam zamisliti novu i bolju budućnost. Nisam uspijevala, a ni sretnu prošlost nisam uspjela dozvati u sjećanja. Sjetila sam se molitve koju sam još kao dijete naučila i počela ponavljati. Prije nego što sam zaspala, čula sam kako otac pali motor da nam bude toplo.

Na proljeće te iste godine, u gradu u kojem smo živjeli, dobila sam posao, a otac rješenje za mirovinu. Prestali smo primati humanitarnu pomoć i ići u Rijeku. Počeli smo novi život. Rijetko smo pričali o danima kada smo bili izbjeglice. Neke dane nikada nismo spominjali, no tako je u našem životu oduvijek  bilo, o nekim događajima se jednostavno nije govorilo.

***

Otac je davno umro.

Ne prođe dan, a da se u meni ne javi sjećanje na život s njim. Ponekad, kad stigne zima i kad me svlada potištenost, vidim slike prošlosti i čujem poneki naš, do u tančine zapamćen razgovor. A kad mi se, od neuspjelih pokušaja da na papir stavim slike i razgovore s njim, grlo stegne i zamagle oči, odnekud čujem njegov glas, govori mi, kao da je tu:

• Hajde kćeri ostavi to. Ne započinji priče koje nije potrebno započinjati.

A ja, i danas kao i nekad, osjetim onu istu ljutnju i gorčinu s kojima sam niz grlo gurala riječi i tiho, gotovo nečujno, upitam:

• Znaš li da najduže pamtim ono o čemu nisi govorio?