Udah. Izdah. To je najmekša stvar na svijetu. Ograđen, zatvoren prostor, privatan i siguran od svega što bi ga moglo narušiti. Samo ga treba prihvatiti. Crvene škrge bolesnih riba, crveni nos na hladnoći. Sve ono što joj pripada, što možda nije tražila, ali sada je postalo njezino vlasništvo, uglavljeno u njoj. Prostrana, prazna bolnička čekaonica. Zgusnuti mračni hodnici.
Tako mi je. – kaže.
Pomirila se s onim što se u njoj skriva, oprezno kao svjetiljke u uglovima prozora. Vijugava putanja koja nestaje u snijegu. Blaga svjetlost noći progonjenog.
Tako mi je. – ponavlja.
Objašnjava da je to dug put po pustinji, kolona ljudi s devama. Sporost vjetra. Valovi koji se razbijaju o noge, ali ne bole, samo oplakuju. Nježnost raščupane kose nakon spavanja. Izraz lica nakon sna koje budi suosjećanje.
Napravi album – kaže. – Shvati kako ti je.
Zamišljam veliku bilježnicu. Unutra ću nalijepiti slike.
Prvo, ja u šumi kao dijete. Oko moje razmahane kose širi se aureola sačinjena od svjetlosti između drveća. Zatim, otac, majka i mala ja na glavnom gradskom trgu. Ploče na tlu cakle se od sunca. Majka djeluje odsutno, skrivena ispod sunčanih naočala. Opet ja, na trajektu, rješavam križaljku. Imam kratku kosu, najdražu ljetnu majicu i topla sam od mladosti. Rastvorena. Tijelo peče i bridi od želje za dodirima.
Još. Prijatelji na karnevalu. Krevelje se u kameru. Više ih ne viđam. Ne znam kako su. Ne znam ni tko su. Lica su poznata, mogla bih ih nacrtati. Sjećam se njihovih glasova, intonacija, pokreta. Materijala od kojih su bili sazidani. Masivne konstrukcije. Prijateljica lijevo je baršun, prijatelj u sredini tijesto, a ona desno glatki, sivi metal. Ali nisam sigurna što su željeli. Od sebe. Od mene.
Onda. Prozor obrastao bršljanom. Bršljan su odrezali da zmije ne uđu u kamenu kuću. Na ostalim je slikama iz tog niza samo smeđe, suho lišće koje podsjeća na uzaludnost.
Zadnja. Ja kao beba u rozoj kadici. Prvo sjećanje. Ona mi drži glavu, čvrsti pupoljak, i bojim se da će je ispustiti, da će mi glava potonuti u nešto nejasno, ali konačno, da ću kroz mjehuriće vode još jednom ugledati njezino lice, samo na trenutak, a zatim više ništa. Nikada.
Sve ovisi o tome koliko će mi oprezno ta ruka, poznata ruka, sigurna ruka, ruka koja me hrani, držati glavu. Koliko joj je bitno da me ne ispusti.
U mislima, zatvaram bilježnicu, i jedna po jedna slike nestaju u naručju mraka.
Ostajem sama, kutija teške praznine. Neočišćeni kesteni dok okamenjeno miruju.
Što sam željela? Biti u toploj tekućini što dulje. U pjeni nepregledne pustinje. U vjetru trajekta koji vodi užitku, grčenju tijela, proklizavanju u besmisao. Ili prijatelje u zapetljanom gustišu koji polako raščešljavamo, gladimo, a zatim gradimo od ploča prostranog trga usijanog na suncu naših mogućnosti. Bez straha, bez trepeta, sa zrakama svjetlosti koje se šire oko nas kao nezačepljene, prohodne vene.
Što sam mislila? O tome kako je njoj, bezbrižno mirnoj i postojanoj, nenapetih mišića, izbrisanih bora, osjećaja uredno poslaganih u bijele ledene ladice, nadohvat ruke.
I koliko je malo potrebno, uvijek samo trenutak, da me njezina velika ruka ispusti i da ukližem u gusti vosak između zmija. Ponekad izronim. Najčešće ne.
Neke sam stvari dobro upamtila. Znam da je bio sunčan dan, to sigurno, blještalo je sunce onako jako, onako da moraš stisnuti kapke jer ti se crni od svjetlosti. Znam i da je to bio prvi takav dan nakon dugog razdoblja prljavo sivih magli. Eto, čudno je što na kraju upamtiš. Ne sjećam se tko me nazvao, a moguće je da se radilo i o cijelom nizu poziva, vijest se širila, kako to već ide s gadnim vijestima, brzo poput poplave. Ne sjećam se što sam odgovorila, možda sam samo šutjela, tko zna, a opet, neke sam nevažne detalje jako dobro upamtila. Prvo tu svjetlost što ništa nije ostavljala skrivenim, sjećam se da sam izišla iz kuće u majici i hodala dugo, do samog ruba sela. Je li mi bilo hladno? Ne znam, moralo mi je biti hladno, u veljači nema visokih temperatura, bez obzira na sunce. Tamo gdje prestaju zadnje kuće široka je, zarasla livada, tamo sam stala. Put mi je presjekla mačka, utrčala je u visok gustiš. U zubima je nosila plijen, sivog, ugušenog miša. To je drugo što sam upamtila, Dalje ne znam ništa. Sve sam zaboravila.
***
Nemam puno fotografija na kojima je ona, samo nekoliko razrednih, onih na kojima su glave točke umočene u mutnu crvenkastu nijansu. Pred objektiv se stajalo rijetko, takvo je to bilo djetinjstvo, odrastalo se bez dokaznog materijala. Nekim točkama danas više ne znam imena, ishlapjela su skupa s pratećim glasovima i kretnjama, nije to neko čudo, ipak se puno desetljeća sabilo u prostor između moje ruke i fotografije koju ta ruka drži. Njezinu točku, međutim, bez problema odgonetnem. Pronalazim je prvu, izoštri se, odskoči od mutne, crvenkaste pozadine, raste. Znam što slijedi, svojim će štrkljavim, krivim nogama iskoračiti iz fotografije. Za sobom će povući razredni žamor, vriskat će tanki glasovi podebljani rijetkim mutiranim, fijukati lopte napravljene od papira, škripati slučajno gurnute klupe. Ona će usred tog kaosa stajati potpuno mirno. Prići ću joj. Zašto? Pitam sasvim tiho. Zatim glasnije. Zašto? Zašto si to napravila? Ponavljam. Unosim joj se u lice. Zašto si to napravila? Urlam. Glasnija sam od buke koja nas okružuje. Zašto? Grlo mi se napinje, glas me boli, reže mi ždrijelo. Zašto si to napravila? Ne odgovara. Šuti i smješka se vedro, baš kako je to činila u trenutku kada je fotograf okinuo posljednju fotografiju. Ne čuje me, njen pogled prolazi kroz mene. Ako se bolje zagledam, vidjet ću da me i ne može čuti, tanka je i plosnata, napravljena je od fotografskog papira.
***
Na ringišpilu smo, u beskrajnom krugu, vjetar nam šiba kožu, ali svejedno ne žmirimo. Odbacujem njeno sjedište daleko ispred sebe, ispada iz putanje, okreće se i smije, smije se široko.
Hajde opet! – viče.
I opet i opet, leti iznad sela, odvaja se od kruga, vjetru pokazuje zube i one rupe na mjestu ispalih mliječnih pretkutnjaka. Smijem se i ja. Ispod nas ostaju glave, prigodno kirbajski umivene, sudari glasne muzike i jedan kratkonogi minijaturni mješanac što se gužvi potpliće pod cipele. Auti na sudaranje svjetlucaju u disko bojama i to se šarenilo reflektira svuda, po psu, po obrazima djece ljepljivim od ušećerenih šipki, po ravnodušnom licu čovjeka što upravlja ringišpilom. U okolnim dvorištima kravlja balega skuplja se na hrpu, u đubre. Ispod nas zrak je težak.
***
S nepunih šesnaest godina izgledala je gotovo odraslo, kosu je bojila u šipak crvenu i lice skrivala ispod debelog sloja pudera. Znale smo sjediti skupa u autobusu što je srednjoškolce odvozio do obližnjeg grada. Nije se više smijala onako široko, zaigrano, nije se to uklapalo u novu odraslost, u usne ocrtane tamnom olovkom i crveni mat ruž. Ne sjećam se naših razgovora, vjerojatno u njima nije bilo ničeg značajnog, malo školskih zadaća, koji sukob s roditeljima ili zanimljiv frajer na vidiku, vožnja je trajala kratko, poslije bismo se pridružile svaka svojem društvu, sada smo išle u različite škole. Ne sjećam se njenog glasa, ali neki su se detalji ipak zadržali u svijesti, kap previše parfema, Laura Biagotti, Roma, način na koji bi ulične svjetiljke u bljesku otkrivale njezin profil kada smo se vraćale iz popodnevne smjene, palcem utisnuta žvakaća u sjedište ispred nas. Znam da mi je dugo bilo potpuno neshvatljivo da je to zaista učinila, ujutro bih odlazila na stanicu uvjerena da ću je tamo zateći, ući ćemo u autobus i razbuđivati se do grada. I svaki bih se put iznova trgnula tek kada bi vozač krenuo, a sjedište do mene ostalo prazno.
***
Dva tjedna prije šesnaestog rođendana majka ju je zatekla u kadi prerezanih vena. Nije ostavila oproštajno pismo. Otada je prošlo više od trideset godina, a ja i danas pokatkad pred sobom vidim tu kadu. Noć je, ukućani spavaju, ona pazi na svaki svoj korak da ne naruši tišinu, zna kako izbjeći škripanje dotrajalih šarki, polako otvara vrata kupaonice, ne pušta vodu iz slavine. Razodijeva se, uredno slaže odjeću na poklopac korpe za rublje, ulazi u kadu, uzima nož. Vidim kako traži plavkasti trag na podlaktici, putanju kojom će pustiti život iz sebe. Nožem otvara crveni mlaz, pogled s krvi skrećem prema njenom licu. Čudno, lice joj je dječje, šipak crvena kosa ponovno je boje meda. Kada me ugleda, nasmiješi se široko, vragolasto, vidim rupe na mjestu tek ispalih mliječnih pretkutnjaka.
Nikad nisam saznala zašto se ubila. Sjećam se da mi je, toga dana kad ju je majka zatekla mrtvu, jedna mačka presjekla put, u zubima je nosila sivog, ugušenog miša. Ispred mene bio je visok gustiš.
To je jače od mene, ta potreba da tipkam. Baš svakoga dana?, pita me djevojčica. Odgovaram joj potvrdno. Ti si neka luda vrsta. Jesam, kažem joj. Kad tipkam, letim, znaš? Ne znam. Mislim da si ti previše ukopana, odgovori mi ona. Da, realna sam, praktična, organizirana i onda kad to sve prođe, imam potrebu sebe nagraditi. Baš kao i s trinaest godina, kad sam pisala dnevnik. To je super, odgovori mi djevojčica. A jesi uspješna u tome? Nisam baš. Ima nekih ljudi kojima se to sviđa. A zbilja to voliš? Da, volim riječi kad se počnu slagati jedna uz drugu. Volim kako lagano dobivaju značenje.
Ali to je onda borba s prazninom, ne samo tvojom, nego prazninom svijeta, kaže djevojčica.
Gledala sam prekjučer skupine praznih ljudi, kako sjede na trgu malog grada, na otoku, i sve mi je, unatoč suncu, mirisalo na smrt. Misliš, smrdjelo, ispravi me ona. Nije važno, ta je praznina u očima nalik smrti, i nema mirisa, ni smrada, ni okusa, ni boje, ništa. Potpuno ništavilo. Sjedili su kao gušteri, i čekali da se nešto dogodi na kavi. Ali nije se dogodilo ništa, niti će se dogoditi. Oni će samo svaku nedjelju biti na istom mjestu, dok ne umru.
Sve može biti savršeno: lijepo mjesto, lijepi ljudi, čak lijepa ljubav, lijep cvijet, ali sve je to izvanjsko. To nisu moje misli. Moja kontemplacija dok tipkam. Ili sviram. Kad mi to oduzmu, ja više ne postojim.
Djevojčica uzme šešir i zakovitla njim tako da je nestao iz vidika. Ovo je san, kaže mi. Ovaj izvanjski svijet. Prava istina je u dubini svakog čovjeka.
Penješ li se, zaista, s druge strane zrcala?
Da. Tamo gledam ozon.
…
Opruži svoje stablo, oko mojih peteljki. Navuci zavjese.
… Profesor
Često se sjetim profesora filozofije u gimnaziji koji je uvijek imao istu vestu na sebi, godinama. Jednog dana je jedna djevojka uzviknula: „Deve!“. Na vunenoj vesti, toliko pohabanoj, bio je motiv deva.
Profesor nam je ispričao priču o čovjeku iz obližnjeg Instituta za fiziku koji se bavio proučavanjem vakuuma, i koji je, kazao nam je, jednog dana jednostavno nestao. Takve priče, naravno, vole samo filozofi. Nema detalja, nema mirisa, okusa, opipa, nema opisa prirode, niti odjeće, nema karakterizacije lika, nema interakcije među likovima, nema ničega osim te dvije rečenice: „Znanstvenik se bavio proučavanjem vakuuma u jednom Institutu za fiziku u Zagrebu. Jednog je dana … nestao.“
…
Mogu ti biti brat. Ti meni sestra. Ili ovako: ja tebi pijavica, ti meni spas.
…
Trijaža
Bila je tip osobe koja ne može istovremeno voljeti dvije prijateljice. Dvoje djece. Dvojicu kolega. Uvijek joj je samo jedna osoba mogla biti u fokusu, što nije čudno jer u fokusu zaista možemo imati samo jednu osobu. Ali osjećaj kad te izbaci! Iz fokusa. I nađe novu osobu. To su doživljavali njezini prijatelji, kolege i njezina obitelj. To je žena koja je stalno radila trijažu. Gasila tamo gdje gori. Drugo nije primjećivala. A gorjelo je, kao i u svim životima, ako ne u užoj, onda u široj obitelji. Ako ne u široj obitelji onda u krugu prijatelja, nekada čak i kolega. Imala je tako veliko srce da bi se uvijek sažalila nad nekim. Ne nužno nad najbližima. Iako su oni nekad bili loše, ona bi više samilosti pokazala prema nekom rođaku jer se on naprosto osjećao lošije od njezinih bližnjih. Ili prema nekoj kolegici s posla kojoj bi pomogla novčano ili nekom drugom uslugom. Pozvala je na more. Pozvala njezino dijete na ručak. Omogućila joj promaknuće na poslu.
Jednom se tako – dok je Ivana bila loše jer je pala važan ispit – cijelo ljeto brinula o svojem rođaku. Bio je izgubio posao i nije imao djevojku godinama, a nije završio ni fakultet koji je upisao kao izvanredni student. Procijenila je da je njemu najgore. Drugi put kad je taj isti rođak došao njoj na ljetovanje nije mu se nimalo posvetila jer je tog ljeta njezin suprug imao najveću krizu u svojoj profesorskoj karijeri. Bio je zamalo izbačen iz prestižne gimnazije zbog sukoba s jednim utjecajnim roditeljem. Suprug je cijelo ljeto pio i ona je svoj fokus potpuno preselila na njega. Treće ljeto je pak njezina kolegica imala spontani pobačaj i umrla joj je majka i ostavio ju je muž nakon pobačaja. Pozvala ju je na more k sebi da se iscijeli. Potpuno je zaboravila i na djecu i na muža i na ukupnu širu obitelj. Čak i na uvijek nesretnog rođaka koji je živio kao samac u planini.
Ta psiha vatrogasca ili liječnika je čudna ako se primjenjuje na baš sve u životu. Osjećaji se, naime, bude samo kad se uoči vatra. Ili rana. Ili bolest. U normalnom stanju stvari osjećaji se gase. Toliko veliko srce je možda opasno za bližnje. Jer, istinska ljubav ne radi trijaže. Istinska ljubav zna prioritete. Zna se da su majci na prvom mjestu djeca i suprug pa roditelji, a onda ostala rodbina. I onda su tu prijatelji pa zatim kolege pa poznanici. Mi gradimo odnose godinama i znamo koji su nam najvažniji.
Tako je razmišljala mlada Ivana. Njezina je majka spavala, a otac je bio u Zagrebu i dolazi sutra. Opet dolazi ljut zbog posla. Majka će se pretrgati da ga oraspoloži. Ivana će opet ispasti iz fokusa. Jednom dok je svirala učiteljica joj je rekla da najbolje svira kad je netko gleda. Da joj pašu svjetla pozornice. A ona je svirala i bez tih svjetala. Posezala je često za klavirom, kad god bi osjetila da je sama. Da je to samoća pacijenta ostavljenog na čekanju jer postoje hitniji slučajevi od njezinoga. U međuvremenu prebire prstima po tipkama. Nekad ispadne neka dobra melodija i ona snimi cijelu skladbu. Napravi aranžman. Pozove prijatelje na suradnju. Ona je danas priznata glazbenica i književnica, u svojoj sredini. Ali sve je to uzalud. Ona će uvijek biti onaj manje hitan slučaj. U toj imaginarnoj čekaonici.
…
Sirota moja, nebo svilen pas. Crni i bijeli konj na televiziji. Žena u crnom jaši bijeloga konja. Crni konj s bijelim posred očiju.
Ivanin prvi san
U prvom je kadru lice djevojke. Malo isturena donja čeljust. Nije baš lijepa. Išla je jednog dana na tržnicu kupiti naranče. Koštale su trideset kuna kilogram. Trgovac joj kaže da za četiri kile naranči treba dati dvjesto kuna. Govori to slavodobitno. Unosi joj se u lice. Ona mu odgovori da je račun stotinu i dvadeset kuna. On joj na novčanicu od dvjesto kuna ne želi dati ostatak novca. Ona se povlači i kaže da joj vrati novac, a ona će vratiti naranče. On se jako razbjesni. Nizak je, taman i relativno krupan i ima izgled francuskog seljaka. Markantne crte lica. On i dalje odbija vratiti novac. Na kraju ona počne vikati: „Upomoć! Ovaj me čovjek prevario!“ On na to vadi nožić i stavlja joj ga na vrat. Odjednom je mračno jer to nije otvoreni dio tržnice. Kao da nema nikoga oko njih. Ona uspijeva pobjeći i naći policajca na ulici. Vraćaju se do prodavača. On joj vraća novac, ona njemu naranče.
Sljedeći kadar je slika nje kako leži na cesti u položaju fetusa. Visoka i vitka i plave kratke kose s ispupčenom donjom čeljusti. Ima izražaj sreće, ali luckaste. U novinama je osmrtnica. Piše da joj je majka umrla. Od trauma koje je proživjela s kćerkom.
I tu se Ivana budi.
…
Uviđaš li protok gustih malih čestica koje jure po mozgu. Po zapešću posebno. Ali to su možda samo bakterije. Možda našim stanicama kolaju megafoni.
Ulila sam vodu u kadu i uzela crni čaj. Priznajem, prava si umjetnica. Netko tko može intrigirati nježnom nedorečenošću, provlačiti se kroz misli kao zmija. I da, znaš da nam to treba. Nježno golicanje, pokazivanje dekoltea bez lica, znaš da si u svijetu spektakla posebna. Staklena. Tiha. Opasna.
Igraš se s prijateljicama jednako kao i s napuštenošću, zavaravaš svojim naslovima, a onda nam ih samo bacaš u lice kao jedinu istinu, znaš da je život odraslih lažljiv, znaš kako izgledaju dani kada pokušavamo zaboraviti. Znaš da je većinu stvari nemoguće promijeniti, ali to te ne sprječava u tome da ih pokazuješ u punom sjaju, da ih crtaš, bilježiš, uređuješ, dorađuješ, svojim kistom koji je različit od većine, ali uvijek pogađa prave boje i oblike.
Imamo već previše analitičnosti, truda, pokazivanja, preispitivanja, nasmijavanja, dizanja raspoloženja, privlačenja. A ti, nježna, vijugava svila. Fina, hladna, svilena zmija koju ništa od svega o čemu pišeš zapravo ne zanima, koju silni odnosi koje opisuje zapravo ne zanimaju, gledaš ih uvijek samo iza stakla, ni u što ne ulaziš, ni s čim se ne prljaš. Vjerojatno se kupaš u mlijeku, vjerojatno ti je koža sasvim meka, vjerojatno nikada nije bilo pravog mračnog dana za tebe. Kao suza ili slina se protežeš, dižeš ruke i stavljaš ih ispod glave, beskrajno strpljiva, sasvim mirna. Ne mogu se sjetiti niti jedne tvoje rečenice, jer nijedna sama po sebi ne pridonosi, ti postaješ svila tek kad se sve spoje i kada odložim knjigu. Tada se osjeti otrov koji si ispustila i koji se isprva ne čini jakim, gotovo kao da će, poput groznice, proći do sutra. Samo, ne prolazi. Koga ugrizeš, taj može samo dalje. Čitati.
Dragi Ch. Bukowski,
Gledam ljude po cesti dok vozim bicikl. Pričaju, uglavnom o tome kako se osjećaju, što su radili, zašto su nešto napravili na određeni način. Često se tješe. Postoji mnogo stvari oko kojih žele biti utješeni, mnogo stvari koje ih tište. Postoji mnogo stvari koje i ja želim reći, možda i neke oko kojih želim biti utješena, ali nije mi lako ni o čemu pričati. Oko mene se kada to poželim stvara nevidljivi štit kao između stvarnosti i zemlje bajki, kupola na koju sam davno navikla.
Želim osjetiti olakšanje. Ono se rijetko može dobiti od nekoga, ma koliko se trudili, tek katkad u prvom udahu dima cigarete ili u gutljaju kave. I što je uopće ono, olakšanje? Ideja da će sve ipak biti dobro, da će završiti u blagom, ružičastom sutonu. Samo, ne znam završi li išta u takvom polumraku u kojem je osjetiti dodir nečije kože jedini i dovoljan luksuz. Čitajući tebe, to je konačno postala mogućnost. Leći, smiriti se, dopustiti da se blagost razlijeva poput vode. To si želio, zar ne? Da se kroz koprene nemira, tuga i nemilosti, nazre nešto drugo.
Rekao si: „Budi na oprezu. Uvijek postoje izlazi.“ I na oprezu sam. Naravno, to nikada nije jednostavno. Sa svih strana prijete opasnosti, mogućnosti da uđemo u submisivnost iz koje nema izlaza. Jesi li ih ti prepoznavao na vrijeme i kako si im pobjegao svaki put? Kako pronaći izlaz, to malo svjetla koje razbija tamu, to malo života koje pobjeđuje smrt u životu? Kako se skloniti od tuđih, sitnih, a ubitačnih mišljenja ako im to dopustimo, od htijenja i želja onih kojima nikako ne uspijevamo pomoći? Ili pobjeći. I kako shvatiti da je došao trenutak u kojem treba sve zatvoriti, ugasiti svjetla, otvoriti vrata i strmoglaviti se u nepoznato?
Možda nemaš odgovore na sva pitanja, ali dovoljno si napisao da bi bilo jasno da si na većinu imao; svoje, dakako. Ali, u tamnim danima, crnima poput tinte, dok sam samo sjedila za stolom i gledala u neke izgubljene horizonte, tvoja fotografija- usamljeno, tiho hodanje po ulicama- bila je dovoljna utjeha.
I rekao si: možda sam glup, ali ne vjerujem u potpunu okrutnost. Zapravo, vjerovao si u suprotnost okrutnosti. Iako to nikad ne bi priznao.
Dragi J. D. Salinger,
Čitajući tebe, činilo mi se kao da jedem oblu, slatku tvar koja kasnije ostavlja gorak okus u ustima. Jednom ću i ja možda moći u pisanju stvoriti nešto mesnato, konkretno, izaći će iz mene crno kao ugljen, lako kao kovanice. Zveckanje će navesti druge oko mene da okrenu glavu i čuju. Nije bitno hoće li im odgovarati ono što će čuti jer to niti meni neće biti važno. Bitno je da će konačno izaći nešto stvarno, konkretno, sa svojom težinom i visinom.
Nagomilavajući sve te plaže, sunca, liftove, brodove, krevete, istovremeno otvaraš prostor i ograničavaš ga. Podsjećaš me da nije mnogo ostalo. Upozoravaš na prolaznost. Smrt. Mi smo jedina bića koja zbog nje nesnosno pate pretvarajući se istovremeno da je nema. Ne izlazimo van, ne gledamo slapove, ne radimo ono što zaista želimo, već se sakrijemo iza vlastitih kapaka. A ti pokazuješ prstom na činjenicu da se sve vrlo skoro dokida, da nestajemo i da nakon toga više nema ničega. I odlučiš se igrati između tih zidova od početka i kraja. Vatromet. Voda. Putovanje. Ples. Ironija. Kamo idu patke? Kamo idu ljudi iz kazališta? Zašto ijedna prostorija postoji, čemu škole i obrazovanje, čemu gradovi? Sve su to pokušaji pronicanja do suštine stvari, ali tek pokušaji, kroz kulise.
Smrt, kao i život, uvijek su iznenađenje. I ti uvijek iznenađuješ, što god napravio i kako god postavio svoju pozornicu. Netko se jednostavno ubije, iako u tome nema ništa jednostavno, netko ode, netko ostane. Netko ima dovoljno topline da može stvoriti sunčani dan na pijesku, ali ne uspije zagrijati sebe. I uvijek ostane tišina i osjećaj da smo nešto mogli zadržati samo da smo bili pametniji i sretniji, da smo znali prepoznati na vrijeme trenutke kada je sve pošlo po zlu.
Ali, znali smo. Samo smo pustili stvari da se odvijaju, sapleću i raspliću, misleći da nas iza jednog od čvorišta sigurno čeka blagostanje. Samo, treba biti pametniji od toga. Ono što je krenulo zlokobno, neće poprimiti novo svjetlo, ma koliko se trudili.
Trebamo biti pametniji od toga.
Dragi L. Carrol,
Da nije bilo tebe, pitanje je na koje bi se načine maloj meni razbuktala mašta. Ovako, to je bilo u smjeru čudovišta koja se sakupljaju oko onoga tko je izgubljen, tko samo želi pronaći svoj put, tko moli ostale oko sebe da mu pokažu smjer, ali oni su hladni ispod smijeha, ispod klaunovskih odijela, ispod prividne zbunjenosti. Oni nisu netko tko razumije što izgubljenik osjeća niti što traži. Njihovi su kolači samo zavaravanje, kao i cvjetovi, plesovi, pjesme, sve je prividna pomoć koja nestaje s prvim približavanjem prema njima. Tada se pretvaraju u nešto drugo, nimalo veselo, nimalo pitomo. I taj trenutak promjene je onaj kada shvaćaš da radost postoji samo na površini, da nikada ne ide dalje, ma koliko mi željeli da se protegne u dubinu.
Zatim pada mrak, onaj koji je izgubljen sjedne na odmor u gustu šumu i pita se hoće li možda zauvijek nestati, ali stvorenja su uvijek u blizini, čekaju da se on malo opusti, da se protegne, a zatim se krenu hihotati oko njega, lepetati iznad njegove glave, treperiti pored njegovih noktiju.
Znao si da onaj koji je izgubljen i koji se pokušava vratiti kući kroz druge, kroz šipražja, kroz povećanja i smanjenja, mora shvatiti kako je to samo san, da se to nikada neće dogoditi. Nema povratka sebi.
To je zemlja čudesa, to ono što smo otkrili iza zrcala, ali to je i dovoljno da znamo da se svijet naglo može smanjiti ili povećati i da to nekada ovisi o nama, ali nekada i ne. A onda kada ne ovisi, ne treba tražiti pomoć stranaca, čudovišta ili lutaka koje na prvi pogled izgledaju nevino i zabavno. Treba izoštriti sva osjetila i koncentrirati se maksimalno samo na poznato. Sve ostalo treba isključiti, ugasiti suvišnu buku, čudovišne kuće i slatkiše, uroniti u svoju tišinu i izaći iz nje kristalan, čist, miran. Jer izgubit ćemo se, svi, neminovno. Neki od nas će izaći na drugu stranu, a neki neće. Toliko sam naučila.
I počela sam pisati. Nikada o pronalaženju izlaza. Uvijek o izgubljenima.
Dragi S. King,
Noćne more koje su me pratile nakon tvojih knjiga bile su vrijedan doprinos svemu što sam u to vrijeme shvaćala. Dok su drugi tražili nove albume, prijatelje i traperice, ja sam te gutala. Radila sam pauze, dakako, da ne bih previše otišla u onostrano, u opasno, ali nikada, do dan danas, ne predugačke. Nešto se počelo graditi tada u meni, tanka kula koja je postajala sve deblja i deblja kako je vrijeme prolazilo, i trebaš sada vidjeti te bedeme. Voljela bih ti ih pokazati.
Jednom si napisao: „Ne postoje loši prijatelji. Ne postoje dobri prijatelji. Samo ljudi s kojima moraš biti, koji grade svoje kuće u tvom srcu.“ Nisam sigurna u dobro i loše, ali sigurna sam u izgrađeno. Mnogi su u meni izgradili svašta i mnogo sam toga morala nemilice rušiti. Ni danas ne znam kamo s ostacima ruševina, s pepelom, tišinama, vikanjem, riječima, pokretima, mirisima.
Ponekad, kada pišem, činim to iz jedne od tih kula. Tada sam u jednom od tvojih svjetova i ništa me ne dotiče, imam imunitet koji se tako dugo razvijao u meni da je sada skoro svaka priča koju napišem omaž tebi.
Naravno, nisam propustila niti jednu ekranizaciju, makar su često bile na lošem glasu. I sve što sam tamo vidjela, nataložilo se duboko u meni, tih i nečujan talog koji se godinama slagao u svim mojim procjepima. Nešto je u meni, u nama, prijemčivo za način na koji gradiš strahove, način na koji promišljaš svaku situaciju kroz najgori scenarij i onda ga se oslobađaš tako da ga napišeš. Hvatanje demona u bocu, zar ne?
A zatim, nadam se da ćeš još više pisati o pisanju. Tvoji savjeti su dragocjeni, u kojem god obliku dolaze, pa i pomiješani s tvojim djetinjstvom, nesrećom u kojoj si skoro izgubio život, djetinjstvom išaranim bratom, majkom, stripovima.
Još ću dugo nastaviti ovim putem jer nešto je u njemu kao u igri stolnog tenisa: moraš zadržati pogled na loptici, moraš se fokusirati na nju i na svoj sljedeći potez i ništa drugo nije bitno.
Zauzmi stav, rekao si. Sve ostalo je tama.
Draga M. Duras,
Opčinjenost tobom, tankom mrežom koja se ne može pomaknuti jednom kad je bačena, ne napušta me ni dvadeset godina nakon što sam te otkrila.
Jer, rekla si: „Priča mog života ne postoji. Nje nema. Nikada nije bilo središta.“ Postoje samo prostori za koje nam se čini da je nekoga bilo, zar ne? No, koga je bilo? Nekada nam se učini da smo u daljini čuli fine tipke klavira, neku poznatu melodiju, da je hučao vjetar kroz prazne prostore, da je škripao u starim zgradama. Moderato cantabile.
Nekada je plaža mjesto na kojemu smo bili ili nam se čini da smo tamo bili, da smo promatrali ljude oko sebe dok je puhao lebić ili jugo, da smo nešto shvatili i otkrili, ali možda nas nikada tamo nije niti bilo. I u toj igri svjetla i sjene, na skrivenom mjestu koje mami svojom eteričnošću i obećanjem ničega, čekaš nas. Puno si, dakako dalje otišla od tog stakla koje si bila na početku, koje se nakon samo jednog nespretnog pokreta razbija i nikada ne vraća u početnu ljepotu, ali nikada nisi izgubila sposobnost mađioničarstva.
Željela sam preuzeti od tebe barem nešto, djelić čarolije, šum šamara, blijedu svjetlost noći lovčeve, slike koje nikada nisi prestala nizati i svaka je bila sve jača, dok na kraju nije postalo teško gledati u njih. Htjela sam moći graditi takvu struju, takve strune, ali, naravno, to ne može nitko osim tebe.
Draga F. Sagan,
Nikada neću zaboraviti to sparno ljeto kad sam te otkrila i nisam prestala otkrivati. Kada si poželjela dobro jutro tuzi, to mi se učinilo kao nevjerojatan presedan. Tko još završava pozdravljajući tugu, tko otvara svoj opus zatvarajući ga, dajući nam na znanje sve što će biti, što još nismo vidjeli, ali neminovno će se kretati u tom smjeru, smjeru svega onoga što si već kao djevojčica znala.
Uvijek je bilo vrlo slično to o čemu si pisala, ne znam u kojoj su knjizi bili oblaci, a u kojoj postelja, kao niti u čemu se sastoji tvoja oštra, precizna i fatalistična inteligencija, ali bila si tako mlada kad si je krenula upotrebljavati i samo si se penjala, a zatim spuštala, tako da je sve u tebi podsjećalo na disanje ili na valove. Na kraju, uvijek s određenim mirom, nailazila bi na sredinu, nakon uspona i padova koji su bili neminovni, od kojih se i sastojiš.
A htjela si adrenalin. Kocku. Brze automobile. Rizik. Htjela si mnogo toga što je bilo opasno, ali uvijek uzbudljivo. Nimalo patetično. Nimalo docirajuće si se postavljala.
A kada bi se disanje smirilo, bila si još samo jedna žena koja je voljela jednog muškarca, ništa strašno, nikakav razlog za mrštenje. Bila si samo jedna osoba koja je naučila još jednu lekciju kako se već lekcije i uče, kroz bol i kroz prihvaćanje. Način na koji ih prikazuješ, meka lakoća, stvorila je od tebe majstoricu koje nikada nema previše niti premalo. Koja se nikada sasvim ne prepušta i ne uzmiče. Promatram te već dugo u tvom zlatnom zenitu i pitam se hoću li na kraju shvatiti iste stvari kao ti ili neke sasvim različite. Nešto već znam. I ništa neću zaboraviti.
Draga E. Jong,
Ako si ikada u to sumnjala, tvoje strast i ludost ipak su nečemu poslužile. Tome da nikada ne posumnjam u to da se iza svakog zastora krije samo ono što držim u svojoj ruci, samo ono što ne ovisi ni o kome i ni o čemu i da se uzemljenje u sebe događa samo onda kada ga zaista želim (ili kada sam već bezuspješno isprobala sve druge opcije).
Nekada nisam sigurna jesi li pisala samopomoćnice, sveženske bluzove, strahove od smrti i starosti, ili si jednostavno tako dobro razumjela sve što se događa u nama, u svakoj od nas, tužni ton koji na kraju jenjava, ali dok traje, to je parada, lava koju treba doživjeti da bi se vjerovalo u nju.
Kad se sve smiri, kada pijanstvo prođe, jer sve je to pijanstvo, ovisnost, želja za samouništenjem, siloviti bijeg i čupanje vlastitog korijena kako bi se usadilo u nekog drugog, u nešto drugo, kada prođe, jer mora proći, onda počinju novi strahovi i nova nadanja. I stare ovisnosti mi se čine kao sigurna, bivša ili pokojna luka u koju bih se željela vratiti, a ne mogu, jer nema povratka ni na što, nikada.
Prikazala si sve, prevrnula si svaki kamen. I na kraju si pronašla sve ono što si tražila, ali si krenula dalje. Prolazak vremena. Potomci. Nova svjetla, novi mrakovi. Sve ćeš ispipati kao vješta kiparica.
Nemoj nikada stati. Sve što si ikada uobličila, pomaže. Uči. Otvara i oplakuje kao meka, topla voda. I bit će nam korisno zauvijek.
Dragi Th. Bernhard,
Hvala ti na ljutnji. Nisam bila sigurna što s njom, kamo je usmjeravati i zašto uopće, trebam li je potisnuti do dna želuca i nikada joj se ne obraćati ili smijem vrištati. Ni sada ne bih stavila ruku u vatru da znam kako premostiti crvene, žareće sklopke u sebi, ali volim gledati kako ti to radiš.
Volim kad kažeš da kukavički pognemo glavu, i da je to sve što uspijevamo, volim što znaš da iza aplauza slijedi samo katastrofa, volim kad se stropoštaš naglavačke u rupe koje drugi ne vide, a još više volim kada se iz njih polako dižeš, uvijek duhovit, uvijek proniknuvši u ono što je tamo bilo, u podrum koji si našao, u beton u kojem si se valjao, u tišinu, izolaciju.
I volim kada prezireš, kada tvoj prezir buja i povećava se kao blatna voda, kada se grčevito držiš za njega jer znaš da je on sve što ti je ostalo, što je bilo kome od nas ostalo, i želiš nam prstom pokazati u mjesta koja su prezira vrijedna, tako da to nikada ne zaboravimo, da nikada ne pomislimo da smo se spasili, da je sve cvjetna livada, da maske ne postoje, da ne postoji farsa, kič koji se trudi ugurati nas u sebe, prožvakati nas i ispljunuti, oštećene, nepovratno oštećene.
Ti znaš, zar ne, da postoje trenuci kada iz nas crnilo treba isteći kao bujica, da ga se moramo riješiti, izbaciti ga kako god znamo, da je to jedini način da sagledamo sebe, svijet, da se približimo nečemu poput istine, iako je, kao kuglu užarenog sunca, nikada nećemo uspjeti dotaći. Nećemo se usuditi.
Ti znaš, zar ne, da je sve samo samoća, da nema puta koji bi nas izveo iz nje i da je jedino što možemo ponekad nešto pokušati reći, osjetiti da smo se ohrabrili, možda i napisati koju rečenicu prije nego se vratimo u šutnju. No, znaš još nešto. Znaš da iza svake parade, truba i vikanja, slijedi tišina koju nam nitko ne može oduzeti, u kojoj se smiruje sve što je nabubrilo, bijes koji je kipio prelazi u crtu na horizontu i zatim se potpuno povlači u smiraj. I uvijek kada napraviš buku, znam da ćeš me na kraju odvesti u tu tihu noć punu zvijezda i topline.
Tibor je konačno krenuo na terapiju. Terapeut, miran čovjek (ili barem tako mora djelovati, misli Tibor) zabrinut je zbog njegove anksioznosti. Ne, to je pogrešno. Terapeut nije zabrinut ni zbog čega. On je pribran i djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Kao da nikada u životu nije plakao ili lupio šakom o stol. Tibor, da, njemu se to događalo. Njemu se događa i gore od toga. Ali o tome nema namjeru pričati terapeutu, tom očito potpuno sređenom čovjeku, iako ga on već neko vrijeme promatra znajući da ga muče bjesovi, kako je to voljela reći Kristina, njegova žena, prije nego što je otišla.
Bjesovi. Ta riječ je djelovala tako moćno da se Tibor pred njom osjećao malenim i nejakim. Morao je zato, i to upravo ovdje, otkriti odakle oni stižu, spretno i nasilno kao vulkani ili možda uragani, nije znao s čime ih točno usporediti kada bi ga stali oplakivati, kako je pak on volio reći terapeutu. Sviđalo mu se nešto u tom proturječju: bijes koji ga oplakuje, jer mu se zaista mnogo puta učinilo kao da će, nakon što su ga ščepale, a zatim ispustile te dobro poznate ralje, jednostavno zaplakati.
Zašto ste tako ljuti?
To je bilo ključno pitanje, pitanje koje mu je terapeut zapravo želio postaviti, ali je oko njega plesao kao da je plesnim pokretima ispipavao načine na koje bi Tibora mogao natjerati da dođe do korijena svoje ljutnje; svih njezinih toplih i vrelih dijelova.
Taj je ples Tiboru djelovalo kao dječja igra pogađanja skrivenih predmeta u kojoj je on bio taj koji mora navigirati terapeuta s: hladnoo, toplijee, vrućee, dok obojica ne dođu do srži stvari, što je Tibora također ljutilo, još i više od svega. Ne sam proces obigravanja koliko to da je, iako ne zna o čemu se radi i mora doslovno biti vođen onim što Tibor govori, terapeut nadmoćniji od njega jer ima u rukavu asove koje Tibor nikada neće razumjeti. I za kojima možda pred njim nikada neće niti posegnuti.
To ga je, između ostalog, činilo nervoznim u toj nesretnoj fotelji u kojoj je morao sjediti svakog četvrtka – činjenica da neće znati ono što zna njegov terapeut, po struci čak i psihijatar, koji je pročitao gomile knjiga koje Tibor nikad neće i vidio stvari koje Tibor ne želi niti zamišljati. Živcirao ga je čitav proces kojem se podvrgnuo u ovoj prokletoj, sterilnoj sobi. Da je barem i sam znao čačkati i obigravati pametnije oko svoje unutrašnjosti, sada ne bi morao plaćati strancu da to čini. Mogao je i on završiti pomažući ovakvim utopljenicima kao što je očito i on sam. No, završio je u fotelji preko puta.
Što se sada događa u vama?
To je bilo zamjensko pitanje za ono o ljutnji, manje izravno i nježnije i Tibor je toga bio svjestan. Ali ono je također poticalo klicu Tiborovog bijesa. Što bi se u njemu uopće događalo osim bijesa koji počinje titrati polako poput travčice, a onda raste, gotovo groteskno brzo, kao u crtićima.
Dok raste i razvija se u njemu obavijajući ga, Tiboru često pada na pamet priča o čarobnom grahu koju mu je majka prepričavala. To ne govori terapeutu jer ga priča vodi na jedno čudnovato mjesto, između straha i ljutnje, brid na kojem povremeno boravi, nikad predugo. Nešto je gotovo škakljivo u tome. Tibor osjeća da nema kontrolu nad tim mjestom i ne želi tu poljuljanost dijeliti još i s terapeutom. U priči je, koliko se sjeća, neki mladić zakopao klicu čarobnog graha koji je zatim toliko narastao da se njime popeo do mjeseca. U varijanti koju mu je majka prepričavala, mladića je majka čekala u podnožju graha dok se on penjao sve više i više. Njezino lice koje se udaljavalo i u Tiborovoj mašti pretvaralo u maleni bijeli mjesec, u njemu je uvijek izazivalo poriv da vikne: Nemoj! Spusti se, vrati se majci! Nije ga plašilo ono što bi mladić u priči mogao otkriti u daljinama u koje se zaputio već udaljavanje od majke, činjenica da će ona uskoro biti sasvim sitna, kao grančica u podnožju graha.
Bjelina sobe, tišina u kojoj se odvija terapijski proces, kako to njegov terapeut voli nazivati, Tibora podsjeća na nemilu mogućnost završavanja u jednoj sličnoj sobi, ali sam, bez mogućnosti odgovaranja ili slušanja nečijih pitanja. Ta mu se situacija jednako sviđala i nije sviđala. Značila bi, dakako, da terapijski proces nije urodio plodom i da je on završio odbačen u nekoj mentalnoj instituciji. To se Tiboru također sviđalo i nije sviđalo. S jedne strane, možda bi s kopanjima po njegovoj nutrini onda bilo konačno gotovo. Možda bi i doktori digli ruke od njega, kao i on od samoga sebe. S druge, nikada ne bi otkrio što je zapravo bio korijen njegova bijesa kao ni kako ga odrezati.
I, što je najvažnije, nikada ne bi shvatio zašto je zapravo napao onog čovjeka na cesti, ni krivog ni dužnog, iz čista mira, što su posvjedočili i mnogi svjedoci, a nakon čega je Tibor bio prisiljen posjetiti terapeuta i krenuti na razgovor. Ni sam nije shvaćao zašto je skočio na njega. Učinilo mu se da mu je dobacio nešto podrugljivo, a kasnije je sam sebe uvjerio da je sigurno bilo tako. Reagirao je jer je već bio tanak sa živcima. Nije ga trebao nokautirati, ali osjećao se bolje kad je to učinio. Kao da je veliki teret spao s njega.
Raskršća na kojima se Tibor nalazio između svega onoga što je želio i što nije želio, što mu se sviđalo i nije sviđalo bila su mnogobrojna, ali su također ostajala skrivena na van. Uvijek je zauzimao jasan, snažan stav o svemu. Zato mu je Kristina često i govorila da je tvrd kao kamen. Kamen pun tamnih mjesta.
Ne mogu doprijeti do tebe. Nestanu nijanse, sve se zamrači i…
Pokušavala je. Na to bi se i njemu počinjalo mračiti pred očima.
Dat ću ti tamna mjesta – rekao bi, prkosno je gledajući. – Zapamtit ćeš ih.
A zatim bi se uplašio onoga što je moglo uslijediti. Svega toga što joj je poželio pokazati, zapravo ničim izazvan. Jer Kristina…
Kako ste se osjećali kada je otišla Kristina?
Terapeut bi obično prekrižio nogu preko noge. Tibor bi raširio noge i stavio ruke na naslon kauča.
– rekao je.
Zašto mislite da je tako naglo otišla?
Uhvatila ju je jedna od njenih žutih minuta.
Terapeut je šutio. Tibor je pogledao kroz prozor. Vani nije bilo ničega – samo obrisi druge zgrade. Bilo bi bolje da je pogled bio usmjeren na nebo, možda zelenilo, dolinu kao na screensaveru u koju bi se mogao zabuljiti. Ovako, beton. I pitanje: Zašto je otišla tako naglo. Ne samo: zašto je otišla, već zašto je to učinila tako. Vrati pogled na terapeuta.
Skupilo joj se. Nije mogla više izdržati.
Što?
Kristina nikada nije znala kako će se Tibor ‘okrenuti’; tako mu je govorila.
Stalno gazim po jajima. – rekla bi mu. – pokušaj me shvatiti. Ništa ne mogu predvidjeti. Budiš se veseo, uskoro si bijesan. Ili suprotno. Čak obijestan.
Daj, začepi više. Nisi ni ti kraljica zen-budizma. – odgovorio bi joj.
Spustila bi oči. Nije znao što se sve, mjesecima i godinama skupljalo u njenim očima u tim trenucima, ali uskoro, kada je počela sa selidbom, saznao je. Zapravo ni sam nije znao zašto mu se raspoloženja mijenjaju kao na vrtuljku, činilo mu se kao da to ne može niti predvidjeti niti kontrolirati. I sam je osjećao da u njihovoj blizini gazi po jajima.
Druga stvar koju je Tibor primijetio u vezi terapeutove sobe bila je tišina. Soba kao da je bila natrpana pamukom ili kao da su on i terapeut plutali u akvariju u kojom su svi zvukovi bili zagušeni. Čak su i riječi koje bi njih dvojica izgovorili zvučale nekako mekano, tiše nego što je uobičajeno. Nježno. A Tibor ne voli nježnost. Jednom je to rekao i terapeutu. Učinilo mu se da ga je pogledao nekako sažaljivo, a njemu ne treba da ga itko tako gleda. On nije slab, nije bebica koja treba utjehu.
No, sve u svemu, taj terapeut nije bio loš, Tibor je to morao priznati. Kada bi izlazio iz te bijele, tihe sobe, činilo mu se kao da se riješio bitnog tereta. Onog s kojim je došao, tona i tona kamena koje je nosio. Bjesova.
Ali, kroz sljedećih tjedan dana, teret bi se ponovno, gotovo nevidljivo skupljao, gomilao i počinje ga pritiskati. Tibor je postajao sve ljući i jedva je čekao ponovni dolazak, novo rasterećenje. Otpuštanje. Neki dan ga je terapeut pitao što bi rekao svojoj ljutnji da je osoba i na koga mu najviše liči. Tibor je zastao, iznenađen pitanjem.
Je li muško ili žensko? – pitao je terapeut.
Mislim da je žensko. – rekao je Tibor.
Na koga vas podsjeća?- bilo je sljedeće pitanje.
Tibor je ušutio, osjećajući kako se u njemu javlja prkos.
Zašto me mora na nekoga podsjećati, zašto ne smije biti samo meka, prozirna meduza s dugim, tankim krakovima koja mirno leluja oko mene dok me odjednom samo ne ožari?- pitao je, osjećajući kako mu se riječi pretvaraju u petarde.
– rekao je terapeut.
Podla je ljutnja, dakle? – dodao je, nakon kraće pauze.
Djeluje nježno i krhko, ali je zla.
Tibor je pogledao prema stolu. Zraka sunca obasjala je jedan njegov dio. Poželio ju je dotaknuti. Nešto se u njemu rasplinulo. Terapeut taj put nije više ništa rekao. Utonuli su u bjelinu sobe, pamuk, jastuke. No, osjetio je više zraka, kao da može slobodnije udahnuti. Soba je bila klaustrofobični balon tišine u kojem je netko konačno probušio rupu.
I zato je morao priznati: Nešto se svakako događalo na toj terapiji. No, još uvijek mu je misterij kako se događalo i što je značilo. Misterij mu je bila i njegova ljutnja. Taj čovjek koji se progurao pored njega u tramvaj uz nekakav usputni komentar poput samo malo, zašto ga je morao dohvatiti i udariti? Zašto se morao suzdržavati da to ne učini Kristini, pogotovo pred kraj? Da joj ne spljošti to prokleto lice, uvijek mirno, uvijek zabrinuto, u stol ili zid? Jednom je zato to učinio s tanjurom. Jednom sa stolicom i zidom. Sigurno se i drugima to događa, mislio je. Nije on jedini: život, situacije i stres, iscrpe svakoga.
Na poslu, srećom, nije dolazio u doticaj s mnogo ljudi. Računovodstvo je bio njegov štit od svijeta. Tamo si je mogao dozvoliti sporost, pokrete koji su gotovo graničili s meditacijom. Prekrasnu tišinu. Za vrijeme rada, gledajući u tipkovnicu i birajući brojke, znalo mu se učiniti da se ljutnja više neće niti pojaviti, da je siguran. Gotovo sretan. Barem opušteniji. U tim trenucima, volio je otići do WC-a. Tamo bi se zatvorio i osjećao još veći mir, barem na neko vrijeme. Bijele pločice utiskivale su se u njega kao utješni poljupci. Katkad bi sjeo na zahodsku školjku i pustio da ga misli odvedu na toplija mjesta. Na plažu na koju je često išao s majkom. Ta plaža je bila je vrlo široka. Osjećao je topli pijesak pod nogama i znao je da je to sigurno tlo koje se nikada neće razmrviti jer već je potpuno smrvljeno. A ipak, sigurno je, pridržava ga i neće ga napustiti. Suncobrani. Djeca. Majčino mirno, uvijek staloženo lice i njezine velike crne naočale. Izgledala je kao filmska diva i Tibor se time uvijek svima hvalio. Imam tako lijepu mamu, mislio je. Profinjenu. Nikada mu neće biti sasvim jasno kako je dolazila do te finoće i želio je da se barem nešto od onoga što ju je tvorilo- njenih gesti, stila, ruba njezinih usana, prenese i na njega, da i on postane… kakav? Manje opor. Manje opak.
Što vas veseli? – pitao je terapeut sljedeći put.
– odgovorio je. – Kada je oko mene tišina i nikoga nema, imam osjećaj da rastem. Polako, ali sigurno. Kao biljka.
Kao grah u mojoj priči, pomislio je, ali to nije rekao na glas.
Kada je netko oko vas, onda je teže rasti? – pitao je terapeut.
Tibor je ušutio.
Pokušajte malo ostati u tom osjećaju mira. – rekao je terapeut.
To je i radio, sve češće. Kad god je god mogao, pogotovo u zadnje vrijeme. Na poslu, u tom bijelom WC-u. Kod kuće. Na ulici. U kafićima u koje bi sjeo, na neko mjesto udaljenije od ostalih ljudi. Isprva ih je gledao, razmišljao o tome vide li ga, o čemu razgovaraju, tko su uopće. A zatim je prestao. Koncentrirao se na svoje tijelo, lice, ruke. Vrijeme je prolazilo i na izlazu je osjećao da si je priuštio nešto ljekovito. Izlazio je s posla i mislio: terapija mi više ne treba. Sve je u redu. Dobro sam.
A zatim bi nešto zaškripalo poput tramvaja na tračnicama i vratio bi se u početno stanje nesigurnosti. Mračni oblaci počeli bi se okupljati iznad njegove glave. Bjesovi bi krenuli.
Povrh svega, pojavio se i taj san kojeg se nikako ne može riješiti. Nije siguran treba li terapeutu govoriti o njemu. Čini mu se da će se njemu jako svidjeti jer njima se inače, koliko je znao, sviđaju snovi. Tibor nije bio sretan s takvim razvojem situacije. Rađe bi šutio o njemu, ali san se pojavio usporedno s terapijom i Tibor je znao da mora imati veze s njom.
Kako ste? – pita terapeut.
U zadnje vrijeme pita to zabrinuto i oprezno, kao da hoda oko tempirane bombe. A možda Tibor i jest tempirana bomba. Nekada je osjećao da ga ljudi tako gledaju, kao da bi ih nenadano mogao ugristi. Što bi napravio ovaj mirni i dobri psihijatar da skoči na njega poput psa i ugrize ga? Jer, Tibor se ne boji krvi. A boji li se njegov mili doktor? Možda bi upravo to trebalo ispitati.
Onda, opet. Nije tu zbog toga. Ili- tu je upravo zbog toga što ga takve misli stalno opsjedaju. Kristina mu je stalno govorila: fokusiraj se na cilj. Dozvoljavaš ljutnji da te vodi umjesto da sam kročiš.
Da sam kročim- vraga- mislio je Tibor. Gdje je ona točno kročila osim njemu pod rukom u svakoj prilici, u njegovom novčaniku, na njegovoj grbači kao kombinacija nekog nesretnog svećenika i ovog terapeuta kojem sada mora dolaziti nakon što je ona već ionako otišla. Možda mu je trebao reći da ga podsjeća na nju, bivšu ženu, pametnjakovićku.
Bilo mu je jasno da namjerava optužiti njegove roditelje za sve. Čak je i on toliko čuo o terapijama da je znao da će mu prvo postaviti roditelje na tapetu. No, i Tibor je imao asa u rukavu, baš kao i njegov doktor. Oca nije nikada niti upoznao, napustio ih je prije Tiborovog rođenja, a Tibor nikada nije mnogo zapitkivao o njemu jer je osjećao da majka to ne bi željela. A majka je bila divna prema njemu. Jedino, prerano je umrla. Tibor nije imao niti petnaest godina. Bila je nježna, obzirna, sve što je Tibor mogao poželjeti.
Pa onda, gdje je problem, pitat će tog pametnog doktora. Nađi ga. Hladnoo, toplijee, vrućee. Skuhaj se.
Doktor mu je zaista počeo postavljati pitanja o djetinjstvu. O tome koliko mu je otac nedostajao, kako su se on i majka snalazili. Tibor je opisivao sve što su radili, gdje su se i kako selili, pa i činjenicu da njegova majka nije našla novog muškarca nakon očeve smrti. Tibor nije znao je li to bilo zbog majčine odanosti ocu ili se jednostavno nije dogodilo, ali nije osjećao da je majčina pažnja previše usmjerena prema njemu.
U nekom lošem smislu previše usmjerena – odmah se ispravio kada su razgovarali o tome. – Nisam osjećao da je opsjednuta sa mnom.
Je li trebala biti? – pitao je terapeut.
Ma ne – Tibor je osjećao da mu strpljenje popušta i da ga oblijeva dobro poznati osjećaj, – nego, bili smo samo nas dvoje. Nije me gušila. Bila je majka kakvu bi svatko poželio.
Te riječi su imale čudan okus u njegovim ustima.
A kakva je to majka? – opet će terapeut.
Nevjerojatno, koliko samo može biti naporan, pomisli Tibor.
Nježna. Blaga. Brinula se da imam sve što mi treba.
Kako se bavila s vama?
Tibor je osjetio kuhanje u želucu. Kako se inače roditelji brinu o djeci, ha? Želio je pitati terapeuta. Hrane ih, oblače, paze da su čista i suha. Što je još trebala raditi, jedna samohrana majka? Graditi s njim piramide?
Bio sam sit i čist. Što ste očekivali?
Terapeut nije bio zadovoljan tim odgovorom, osjećao je Tibor. Tog terapeuta ništa ne bi moglo zadovoljiti, mislio je. Kako se njegova majka bavila njime, trebalo bi ga pitati, kad sad ovako gnjavi i ne prestaje.
Što se sada događa u vama? – pitao ga je terapeut.
To da ti želim razbiti glavu, kretenu, pomislio je. No rekao je samo:
Zašto ja ovo plaćam, a osjećam se sve gore, pomislio je.
Zato što dovodimo majku u pitanje? – pitao je terapeut, i dalje smireno.
Vi je dovodite, ja vam govorim kako je bilo!- viknuo je Tibor.
Terapeut je imao svijeće u kutu sobe. Proklete mirisne svijeće, pomislio je Tibor. Kako bi bilo da mu sada te svijeće zabije u onu stvar? Došao je rješavati bjesove, a nikad nije bio bjesniji.
Terapeut je šutio.
Taj je terapeut očito bio ponos svoje proklete generacije, pomislio je Tibor nervozno. Terapeut je i dalje šutio, ali više ga nije gledao onako mirno kao inače već gotovo radoznalo, kao da vidi nešto novo u njemu, nešto što prije nije mogao razaznati. Neka mu barem onda to kaže, mislio je Tibor. Zašto mu ne može jednostavno reći, zašto ga mora ovako ostavljati na iglama i buljiti kao riba?
Proklet bio i dan kad je udario onog čovjeka. Da se barem suzdržao. U Tiboru se sada doista nešto događalo. Bijes je polako prelazio u mučninu. Osjećao je da će se ispovraćati po toj bijeloj, nepomičnoj kocki, po tom savršenstvu od ordinacije. Nije mogao više izdržati niti terapeutov pogled niti ovu sesiju.
Koliko će ovo još trajati? – pitao je naglo, prije nego ga je svladao poriv za povraćanjem.
Istovremeno, u njemu se javila nagla, snažna želja da sesija ne završi nikad.
Hoću reći… – pokušao se ispraviti – danas. Koliko će trajati danas. Žurim, jedva držim oči otvorene. Proganja me taj san i ne mogu se naspavati…
Eto, rekao je to. Spomenuo je san, izletjelo je. Što sada? Hoće li pod propasti pod njim i odvesti ga ravno u pakao? Ili nešto još gore? To je osjećao. To se događalo u njemu. Zla slutnja koju ne može odbaciti.
Terapeut ga je gledao velikim, mirnim očima.
Pričajte mi o tom snu. – rekao je.
Tibor je uzdahne. Otvorio je usta, pa ih je opet zatvorio.
Kad god ste spremni. – rekao je terapeut. – Trebate li malo vode?
.. – odgovorio je Tibor nesigurno.
Pogledao je u svoje ruke i primijetio da se malo tresu. Osjetio se sasvim smanjeno. Kao da je sićušan, na velikoj stabljici graha. Ispred njega je na bijelom stolu bio stakleni vrč s vodom i plastična čaša. Tibor je natočio malo vode i ispio gutljaj. Terapeut ga je gledao, ali nije osjećao pritisak. Možda pritiska i nema, osim u njegovoj glavi, u kojoj je upravo počelo bubnjati. Ali ovog puta to nisu bili bubnjevi bijesa.
Konačno je progovorio.
Potres je. Moja majka je živa i stoji u kuhinji. Ljuta je zbog nečega i stoji na mjestu kao da želi da joj se krov sruši na glavu.
Tibor uzdahne. Nešto je zaboravio, prešutio. Majka nije bila ljuta, ona je…
Ima pogled… gađenja. Kao da je ugledala plijesan, pokvarenu hranu koju treba čim prije baciti u smeće…
Tibor je stao. Da, majci se u njegovom snu nešto gadi. Ali ne može odrediti što. Je li to činjenica da će ih potres možda sravniti sa zemljom, da će nestati njihova dosadašnja dobro uigrana situacija… i zašto je sada to pomislio, zašto uigrana, odakle je došla ta riječ?
I onda? – ubacio se terapeut blago.
Tibor ga je pažljivo pogledao. U njegovim očima nije vidio osuđivanje niti podsmijeh, samo znatiželju, kao da mu Tibor prepričava zanimljivu knjigu, kao da ga doista zanima samo što je bilo dalje. Svidjelo mu se to. Ovaj terapeut i njegova nježnost, možda to i nije najgore što se moglo dogoditi, mislio je, možda čak i ne zaslužuje njegovu ljutnju.
I onda, jednostavno se ne želi pomaknuti. Govorim joj da se pokrene, da prestane buljiti u mene kao da sam zapravo zadnje govno i da…
Tibor je stao.
U mene. Majka tako gleda u mene. Val čuđenja prošaranog s jezom prošao mu je duž kralježnice sve do nožnih prstiju.
Kad ste se prije tako osjećali?- terapeut ga je upitao mekano.
Ispod prividne vate, Tibor osjeti škare. Terapeut je opet htio…
Nisam, moja mama je bila topla i draga prema meni, koliko puta to moram ponoviti!
U Tiboru je prestalo bubnjanje i ponovno rastao kotao u kojem se miješala smjesa za povraćanje. Želio je samo izaći iz ove sobe. Mučnina mu se penjala iz želuca sve do usta pa ju je gutanjem potiskivao natrag. Bjelina sobe se pretvarala u vir koji odnosi junake iz dječjih priča u daleke krajeve. Prokleti grah je rastao sve do mjeseca, a dječak se penjao po granju, dok je majčino lice ostalo…
U nekom vrlo udaljenom kutku svijesti javlja mu se slika.
Prvo je oblika i veličine stakalca, a zatim raste. I sasvim je jasno. Čisto, bistro staklo kroz koje može vidjeti sebe. Ima otprilike tri godine. I stoji na vrhu penjalice. Penjalica je mnogo viša od uobičajenih dječjih sprava, možda i nije za djecu, ali ne sjeća se gdje se nalazila. Riječi počnu izlaziti iz njega nekontrolirano. Ne može prepoznati svoj vlastiti glas. Djeluje kao kreštanje.
Na vrhu sam te penjalice, visoko je, ne može biti više, u mojoj glavi ne postoji ništa toliko visoko, a ona samo… – Tibor osjeća kako će mu se taj neprirodni, kreštavi glas svaki tren prekinuti.
Ona me samo gleda. I mrzi.
Tibor podigne glavu prema terapeutu. Njegov pogled više nije radoznao već tužan. Oči su mu veće nego inače i u njima može nazrijeti suosjećanje od kojeg će se, ako ne nastavi govoriti, rasplakati.
Ljudi su se okupili ispod, ja sam samo maleni dječak. Ogledavaju se unezvijereno oko sebe, traže moje roditelje. A ona… ona stoji u prikrajku. Stoji i čeka da padnem, znam da to čeka. Uvijek je željela da padnem, da se razbijem, da nestanem. Siguran sam i da joj na usnama titra osmijeh, mekan i nježan, kao uvijek. Ne približava se.
Što se zatim događa? – pita terapeut mirno.
Tibor nastoji dohvatiti sjećanje kao udicom.
Događa se to… – glas mu puca.- događa se to da ne padam. Netko dolazi po mene. Netko uvijek… dolazi po mene. Kad me posvuda ostavlja… kad me ne pazi… kad me… kažnjava.
Netko poznat?
Ne, bilo tko… prolaznik. Ne sjećam se.
Tibor gutne.
I? – pita terapeut.
Odvodi me natrag u moj pakao.
Tibor žmirne da otjera suze. Svjetlost uđe u sobu. Terapeut ga i dalje gleda. Nasmiješi mu se.
