Pjesme iz rukopisa ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu’:
Demiurg.
Invokacija se
priprema šav po šav
sterilizacija
instrumenata i prostora
provjera skalpela i retraktora
postavljanje sterilnih prekrivača i podloga
pregled anesteziološke opreme
ventilatora
cijevi za intubaciju
i spremnika s kisikom.
Pranje dlanova i šaka
agresivno
trzanje članak po članak
lakatne su ruke
razdvojene na koljena
koja blijede od
grubosti
mikroozljede
pogoduju ulasku
ulazim u more
školjke ulaze u mene
uvijek halapljivo
kao netko jako žedan
u kadu iz koje se ne smije piti
destilirana voda
ubija čovjeka
vrlo brzo
proždrljivo se lijepeći
za minerale u nama
u moru me
grle planktoni
i portalna vena
iznutra
gledam sebe unutra
miris antiseptika uvučen je
u dlake
sve zvuči i zveči
svako slovo
na koži
označava se polje
igre na sceni
živ
ne-živ
živ
ovdje je mjesto reza
ovdje je mjesto doživotnog šava
uvijek je premalo mjesta
na prosceniju
glumicu guši
dijafragma
koju bi najbolje bilo
iščupati
jetra stišće
žučne vodove
žučni mjehur
duodenum
jejunum
ileum
i debelo crijevo
vidim upaljeni pankreas
to obično označava uzbunu
gaze se broje
prva druga
sto dvadeset i prva
prije i poslije
ostaviš li koju u utrobi
strano se tijelo plete
vena cava inferior i tkanina tvore
plamteću bombu
u moru glasnije čujem
njezine otkucaje
bomba me bode
u bedra
trčim usporeno od nje
prilaze mi Garre rufe
doktorice ribe
iz obitelji Cyprindae
koje dithranolom
razgrađuju
mrtve stanice ljudske kože
koje su udahnule
svojim bezubim ustima
čovjek je pognuo glavu
svakom božjem stvoru
pronašao je čak i bezubu ribu
da ga bezubno pomlađuje
od tad znam da smrt ne grize
jer ona nema zubalo
dolazi oblo
grgljajući morsku vodu
čije je dno tmina
iz koje se porađa demiurg.
U Platonovom Timaju
demiurg se prikazuje
tvorcem sviju stvari
a da se nisu pojavili gnostici
mogli bismo nebeski
lako pomisliti
da je tvorac materijalnog svijeta
tek dobročinitelj
a ne autor iluzije
koja halapljivo ždere
i tebe i mene
oh, Garra rufa, oh.
Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.
Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.
*** Napomena: Pjesme koje se ne nalaze u nagrađenom rukopisu
Budućnost
Ove godine kad dođem na svoj otok
boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim
(inače ne izlazim tek satima)
odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice
čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora
i zaboraviti sve glasovne promjene
pokupovat ću svu otočnu lubenicu
(i onu koja dolazi Jadrolinijom)
pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put
i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama
briga me što mislite o njemu
napisati neću niti jednu didaskaliju
pisat ću samo pjesme
kao i svi pijani bogataši bez novca
sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća
koračala 26 tisuća koraka
i pronašla Brooklyn bridge
nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi
mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe
za budućnost kao
da je budućnost nešto što se može posjedovati
zarez, zarez, zarez.
Jeziku, rodu
Na ovom svijetu,
imam čak tri ljubavi:
ljude kojima u očima vidim
da se znaju dosmrtno zaljubiti
u imenice
(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)
dijete koje nemam i embrionalnu vodu
u kojoj ono pliva leđno
(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)
majke svoje
(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)
bez očeva
i hrvatski jezik kojeg su mi dale.
(Autorica: Dorotea Šušak)