Prilikom mog redovnog pregleda kod oftalmologa, koji sam ovog puta obavljao u jednoj renomiranoj klinici, mladi me je liječnik zatekao svojim prijedlogom.
Naime, predložio mi je da se podvrgnem novom eksperimentalnom liječenju, kojeg je on već radio s nekoliko pacijenata, a koji je pokazao vrlo dobre rezultate. Problem je u tome, kako je rekao, što je lijek jako skup, a on ne može jamčiti uspjeh. Jedna takva injekcija košta tisuću eura, a ja bi ih trebao primiti deset. No, njegovo mišljenje je da bih to svakako morao pokušati, naravno, ukoliko mogu osigurati taj novac.
– Čekajte, vi mi hoćete reći da bi me taj neizvjesni eksperiment koštao deset tisuća eura, jesam li dobro shvatio? – upitao sam ga preneraženo.
– Tako je. Vama prepuštam odluku, ja vam više od ovog nemam što reći. Još jednu stvar trebam naglasiti, za vrijeme tretmana morate ležati na klinici, jer se injekcije daju dva puta dnevno, a preporučljivo je da za to vrijeme mirujete. To bi vas koštalo dodatnih pet stotina eura. To su bolnički troškovi s kompletnom bolničkom njegom i tri prikladna obroka dnevno.
Ušutio sam gledajući u liječnika kojeg nisam vidio, a kroz glavu su mi prolazile sve moguće kombinacije. I što sad? Pokušati i riskirati veliki novac, ili pomiriti se s onim već prihvaćenim. Sjetio sam se psihologinje s kojom sam razgovarao dok sam bio na obuci za slijepe, a koja mi je tada rekla: „Znate, svi slijepci progledaju onog trenutka kad prihvate svoju sljepoću, kad shvate da nisu bolesni, nego da je njihova sljepoća trajno stanje“.
– Recite mi doktore, ukoliko bi eksperiment uspio, koliko bih vida mogao očekivati?
– Znate, to je vrlo individualno, ali ukoliko vaš organizam prihvati tretman, mislim da biste mogli imati minimum dvadeset do trideset posto, ali na mnogo širem vidnom polju.
– Dvadese-trideset posto? Pa ja bih s tim vidom krenuo pratiti oglase za pilote, jer znate, ja sad živim s dva posto.
– To vam govorim iz iskustva koje sam dosad imao s pacijentima koji su prošli ovaj tretman.
Obećao sam liječniku da ću se javiti za par dana s odlukom, a onda sam, vraćajući se katamaranom na otok, neprestano razmišljao. Prisjetio sam se svoje prve operacije i liječnika koji mi je tada rekao da je to to i da ne može više ništa učiniti kako bi mi vratio vid. Kroz glavu mi je prolazio strah koji sam tada osjećao. Bio sam toliko frustriran da ni do WC-a nisam išao sam. Bojao sam se svega iako mi je tad bilo preostalo još desetak posto vida. Mogao sam se kretati sam bez štapa – mogao sam svašta što sad ne mogu. Trebalo mi je jako puno vremena da se pomirim sa stanjem u kojem sam se našao i prihvatim svoju sljepoću. Nakon obuke koju sam imao, krenuo sam živjeti više manje uobičajenim životom. Izlazio sam s bijelim štapom, družio se s prijateljima, kuhao ručak, dočekivao dijete iz škole – radio sve što i svi ostali ljudi. Uvjerio sam sebe da mogu normalno funkcionirati i s ovim malim vidom koji mi je preostao. Trudio sam se da moji ukućani ne osjete moj nedostatak – barem da ga ne osjećaju kao teret. Naravno da je bilo situacija u kojima sam trebao njihovu pomoć, ali sam i se prilično osamostalio, tako da su uvijek mogli računati na mene. Čak su i moja primanja nakon odlaska u invalidsku mirovinu, koja su na početku bila mizerna, polako rasla, a sad, uz inkluziv koji sam dobio, ona su dosegla jednu normalnu plaću. Dobio sam i puno privilegija kao invalid – sve što mi je kao slijepoj osobi pripadalo. Uz plaću koju je Nensi primala, naši su prihodi postali dovoljni za dostojanstveni život. Mogli smo putovati trajektom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvima potpuno besplatno, mogli smo parkirati svugdje na invalidska mjesta. Bila je to dragocjena pomoć koju mi je omogućila država. Ukratko, prilagodio sam svoj život i dnevni raspored tako da mi je vid sve manje nedostajao. Zahvaljujući obuci koju sam uspješno završio, mogao sam pisati, čitati portale, čitati knjige, učiti i usavršavati se sve više. Obrazujući se iz godine u godinu, ja sam, iako slijep, progledao u intelektualnom smislu. Uvjeravao sam sve oko sebe kako je vid jedan od najvažnijih ljudskih osjetila, ali da se bez njega može živjeti, da ga se može nadoknaditi dodirom, njuhom ili sluhom. Razvio sam ostala osjetila toliko da sam nadomjestio svoj hendikep te sam mogao živjeti poput ostalih videćih ljudi. A sad evo mogućnosti da ga vratim, da ponovo progledam. Pa kako to ignorirati? Kako se odreći te mogućnosti?
Pričajući s Nensi o svemu, rekla mi je da će osigurati novac kreditom i da to nije problem. Još sam dugo razgovarao s njom, a onda ujutro nazvao kliniku i rekao da sam ipak odlučio prihvatiti liječenje.
Po dolasku su me smjestili u jednokrevetnu sobu s kupatilom, a već za sat vremena sam primio prvu injekciju.
Nestrpljivo sam čekao dan nakon zadnje injekcije.
Šestog sam dana ujutro već u devet sjedio pred oftalmološkom opremom nasuprot liječniku otvorenih očiju i nasmijan. On je nakon pregleda rekao:
– Kao što vidite, tretman je u potpunosti uspio. Mogu vam samo reći da smo uspjeli vratiti više od pedeset posto vida. Čestitam! Vi više niste slijepa osoba, niste više invalid.
Nensi me je dočekala nasmijana, a ja sam na njeno pitanje kako se osjećam odgovorio:
– Ne znam što reći. Samo gledam uokolo sa strahom da će mi vid opet nestati. Čini mi se da sam se ponovo rodio. Kažem ti sve mi je nepoznato, sve nekako nanovo prepoznajem, iako je prošlo samo petnaest godina, ali meni se čini kao da nikad nisam vidio.
Sjeli smo u auto i odvezli se prema trajektu, a ja sam gledao unaokolo sav razdragan. Sve mi je bilo novo, kao da nikad nisam tuda prolazio, kao da nikad nisam vidio trajektnu luku, trajekt, kao da nikad nisam vidio automobile, ljude, stabla, cvijeće, nebo, more. Svemu sam se divio i stalno uzvikivao – vidi ovo, vidi ono.
Pred ulaskom u trajekt, ona mi je zatražila invalidsku iskaznicu koju je pružila ljudima na trajektu, a oni su nam samo mahnuli da uđemo. Tad smo se prvi put zabrinuto pogledali.
– Pa ti više nisi invalid, više ne bi smio koristiti ovu iskaznicu. Mislim da bismo to morali prijaviti.
Nisam ništa rekao, ali su mi kroz glavu krenule crne misli. Prilikom penjanja u salon trajekta, uzeo sam svoj bijeli štap i mahao s njim kao svaki drugi slijepac. Nisam prestao razmišljati cijelim putem. Nensi me je gledala zabrinutog i ohrabrivala:
– Ljubavi, moramo se veseliti tvom vidu. Sve drugo nije bitno, već ćemo se nekako snaći.
No, ja nikako nisam imao mira. Logično je da prijavim promjene u mom invaliditetu, takvo sam rješenje i primio odlazeći u invalidsku mirovinu – prilikom dobivanja svih invalidskih privilegija. Da, to znači da ću izgubiti prihode kao invalid, izgubiti tek dobiven inkluziv, možda izgubiti i invalidsku mirovinu, da ću se ponovo morati zaposliti. Ali gdje bih radio; tko će me primiti u ovim godinama? Nisam više toliko mlad, a do pune mirovine ima još nekoliko godina. Što raditi, gdje raditi? Pa ja petnaest godina ne radim, izvan sam svih radnih navika – ja to više ne mogu. Kome da se javim za posao? Radio sam kao ravnatelj Centra za kulturu sve do invalidske mirovine, ali sad je sve to popunjeno, ja više nemam nikakvih šansi. Pa što ja znam uopće raditi – što uopće mogu raditi? Kako ćemo živjeti samo s njenom plaćom? Kako nadoknaditi moja primanja koja sad i nisu tako mala? Kako prehraniti obitelj, kako vratiti kredit? Razmišljao sam čega se sve moramo odreći, bez čega ćemo ostati. Da, ja se moram zaposliti, moram opet početi privređivati.
Sve više me je hvatao očaj, sve brže sam upadao u depresiju. Nisam se mogao radovati dobivenom vidu, nisam mogao vratiti veselje, vratiti mir.
Otišli smo na spavanje, a ja sam i dalje bio očajan. Izgubio sam onaj spokoj koji sam imao, izgubio svo svoje samopouzdanje. Dugo sam se okretao u krevetu; dugo nisam uspio zaspati.
A onda ujutro kad sam se probudio i potražio Nensi pored sebe, nisam je uočio. Pogledavši na sat odmah sam shvatio da sam slijep.
– Nensi dušo, ja sam slijep! Ništa ne vidim, sve će biti u redu.
Ona je probudivši se, zabrinuto upitala:
– Što ti je? Pa zaboga znam da si slijep. Jesi li dobro?
Sjedio sam na krevetu nasmijan i mokar od znoja, a oči su mi bile pune suza.
(Autor: Vinko Brešković)
(Priča je nastala na radionici ‘Prostor i književni tekst’ Centra za Kreativno pisanje u Zagrebu, voditeljica: Jelena Zlatar Gamberožić)