Razmišlja kako će jednog dana umrijeti i kako će smrt biti blaga, poput gnijezda. Tome se, vjeruje, svi nadaju. Ali zasad se vjetar diže i treba se skloniti s mekanog pijeska, krenuti prema crkvi. Noć će biti blaga, to je sigurno.
Penje se uz nisko brdo koje se čini kao nacrtano. Temperama ili možda pastelama. Takav je i njezin život u zadnje vrijeme, misli. U njemu je nešto, kao i u plavoj planini preko puta zaljeva, ‘nacrtano’. Ili bi bolja riječ bila ‘ucrtano’. Nešto čega prije nije bilo, na što prije nije niti pomišljala, ali sada je bilo u svakom grmu, valu, svakoj buri i jugu.
Kada je i zašto uspjela ucrtati to u svaki dugački sunčani sat, u iglice, u slano koje joj se sakupljalo u kutu usana?
Nije sigurna, ali velika je sreća da je uspjela, neviđena, neopisiva sreća koja joj je grudi ispunila tihim jezičcima svijeća.
Približava se velikim vratima crkve. Uokolo, samo kamen. Čist, obao, velik. Onaj koji nosi teret stoljeća. Kada joj je prestalo trebati ono drugo, sve drugo, osim ove bjeline?
Bijelo- plavo- zeleno, sveto trojstvo s kojim se sada budi, otvarajući mali prozor crkve, sveto trojstvo koje joj se izmjenjuje pred očima i vodi je i san.
I zatim, još to: unutrašnjost crkve. Topla utroba. Utješna i slasna poput prvog zalogaja nečeg oblog (hostije?). Nečega što joj je čitavo čudno vrijeme trajanja njenog života isprekidanog oštrim linijama nedostajalo. Poput blagog dlana na čelu pred san. Jutra bez sumornog lupanja srca koje se nastoji probiti kroz prsa.
Nije sigurna shvaća li i sama, ali radi se o nečemu poput zaštite koju stvara taj kamen: dok se gura u nebo (kreće zvono, din-don) i tvrdi, ne, dokazuje nešto neumoljivo. Neupitno.
Tu neupitnost tražila je i drugdje. Tražila ju je svugdje. Nešto podrazumijevajuće, poput gnijezda: nedvosmislenost kojom majka ptica hrani ptiće.
Ali nigdje to nije našla.
Dosad.
I dok ulazi kroz kamena vrata (miris tamjana, sveta vodica, Isusovo lice dok gleda- i razumije, neupitno i nedvosmisleno razumije), sprema se za popodnevnu molitvu.
Čula je da ljudi gube vjeru, ali joj se to čini sasvim nemoguće. Sve drugo je moguće izgubiti prije nego vjeru. A i što bi to uopće moglo biti važno u usporedbi s vjerom, iole mjerljivo s njom?
Ne može zamisliti.
Vjetrić ju blago gura prema unutrašnjosti između drvenih klupa, a i taj vjetrić je Bog.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
