Htjela sam ti reći, ali nisam mogla. Pozvati, ali nisam mogla. Činilo se tako jednostavno, kao rukom obuhvatiti čašu, i vježbala sam to s čašom i gledala sam kako voda ulazi u staklenu posudu i mislila sam da će biti tako jednostavno. Samo sam čekala pravi trenutak, da u sebi prestanem osjećati otpor, da sve uklizi unutra, isklizne van, znaš već, kao nekada davno, kada su noći prolazile blago i toplo, ljetno, s tek malo vjetra na koži, a ta koža je bila mlada, snažna, sve je mogla podnijeti.
Htjela sam da sve bude pitomo, ali okamenila sam se. Ili ne, jednostavno više nisam bila ja: nisam bila ona koja je imala ruke, glas kojim je mogla nazvati, pozvati. Možda sam postala trava, možda neko obično drvo, nešto u čemu me više nikako ne bi mogao prepoznati, možda je bilo jednostavno tako.
Oprosti: da sam mogla, svakako bih prošla rukom kroz tu tanku opnu između nas, pozvala bih te i ti bi se odazvao, to bi bilo tako jednostavno, ali nešto se ispriječilo i mislim da više nisam ono što sam bila (nešto se dogodilo) i mislim da više nikada neću biti ono što se traži, a to sam jedino dobro znala biti.
Zaista mi jest žao, ali niti ja ništa ne shvaćam pa ne mogu nikome objasniti što se dogodilo: jednostavno, u jednom trenutku me je bilo, u drugom sam bila samo obiteljska grobnica s malo zelenila oko nje (ali bijela, ali lijepa), i malo neba iznad. Uglavnom: bijelo, plavo i zeleno.
Da sam mogla biti nešto drugo, pretvoriti se ponovo u ljudsko biće ili (nepovratno) sebe, učinila bih to, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog tebe. Samo vidiš, problem je to kad više ne možeš odabrati što učiniti, kada si izmijenjen nepovratno (nadam se da ti se to nikada neće dogoditi).
Uživaj u tijelu; u onome što znaš da jesi. Uživaj u mislima; u onome što znaš da znaš. Ne prepuštaj se kaosu, drži se onoga u što si uvjeren. Odlično je ne biti zbunjen, nesiguran, lelujav kao zelenilo oko grobova, odlično je biti čovjek: koliko mogućnosti. Ali kad sam samo trava.
No znaš što, nije loše biti ni samo malo zelenila. Ljudskost je precijenjena. I sam znaš; sve te obaveze, sva ta pravila, svi ti imperativi. Zelenilo nema toliko zadataka, a i rast je poprilično bezbolan, zapravo bol je u svakom slučaju mnogo manja.
Zato shvati: ovo nije bio moj izbor, kao ni što ono nije bio moj izbor, i da mogu birati, izabrala bih biti netko tko bi te bio dostojan. Ovako, moram se pomiriti s onim što jest.
Konačno sam barem shvatila što je to.
Moraš priznati, za travu je i to napredak.
Ponekad ćeš možda proći pored mene. Ja ću tebe prepoznati, ali ti mene nećeš.
I bolje je tako.
(Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)
