Stari kolovrat svoji u kutu sobe i čeka. Možda želi da mu se netko približi, pogladi ga i pomiriše, kaže mu da na njemu još uvijek nema toliko prašine da bi ga se trebalo prebrisati. U njegovoj je simetriji njegova snaga. Trokut na tlu, podnožje postojano.
Rijetko mu se želim približiti, bojim se da će me progutati kao vremenska kapsula i isporučiti u nekom drugom vremenu i prostoru. Iako, mislim da su šanse za to doista male.
Ono što možda zaista želim jest pitati ga postoji li šansa da me njegova prašnjava moć uzdigne iznad ovog plavog u koje sam ušla, da me njegovo smeđe i crno pogleda u oči i ispuni smislom, kao što je on ispunjen korišću.
Želim da me upregne, ruke i noge, u nešto ljekovito, da me pretvori u gospinu travu, preslicu, vrkutu. Da me netko primi umornim rukama i prinese ustima, da se ulijem u nečiju utrobu, potrebna.
Čak i nakon dugih desetljeća da bude tako, kao što kolovrat stoji u uglu sobe, uvjeren u svoju stabilnost, u to da ga nitko neće iznijeti ili premjestiti. Zamijeniti nečim novijim, modelom 6. Modelom 106.
Ipak, mislim da je moje prirodno stanje ono savijenosti. Stapanja i nestajanja. Možda želim da mi se netko približi, pogladi me i pomiriše, kaže mi da na meni još uvijek nema toliko prašine da mi me se trebalo prebrisati. U mojoj savitljivosti je moja slabost. Lokva na tlu, podnožje nepostojano.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)