Još uvijek me prati njegov pogled.
Ulazim u kafić, a na leđima njegove čudne, fiksirajuće oči (što fiksiraš?) dok biram kolače. Ruke mi drhte, ali pokazujem na crvenu, ljigavu glazuru. Ne znam hoće li mu se taj kolač svidjeti niti kako će izgledati kazna ako mu se ne svidi. U plućima osjetim udisaj koji se još nije probio do kraja. Peče me moj pokušaj stavljanja svega na stol, moje: budimo prijatelji!, moje vađenje unutarnjih organa pred njega i dodavanje žarulje da vidi bolje. I njegovo skrivanje u sjeni.
Izlazim na sunčan dan, terasa kafića, dva kolača u rukama. Ne smijem ispustiti kolače, ali moram izbjeći njegov pogled. Nešto se čudno događa; iz bistrih očiju, spremnih da vide svaki detalj, svaki pomak, počinje izrastati tupost, tvrdoća koja me prikiva za pod. Nespretno stavljam kolače na stol dok me gleda, dok ga želim zamoliti da me gleda kao što gleda nešto drugo, nekog drugog, da makne koprenu koja ga ometa i koja mu servira neki dio mene koji ne postoji. Ali, njegov pogled ustraje. Gotovo retardiran pogled u kojem je nešto gnjilo, bolesno. Promašeno.
Nakon prvog zalogaja kolača, osjetim nalet mučnine koji kao da me odnosi u vis, ptičju perspektivu iz koje nas opet gledam: mirne, za stolom. Njegove oči koje su zamućene do neprepoznatljivosti, sebe koja se savijam pred povraćanjem. Njega, bez milosti prema meni, prema ikome. U tvrdoj potrazi za potvrdom onoga u što neumoljivo vjeruje. S mačem, puškom.
Neku sam noć sanjala da sjedi ispred velikog ekrana, gleda reklame i ljuti se na ono što vidi. To su samo reklame, željela sam mu reći, nebitno je. Ali, njemu je bitno. Njemu je sve. Želi uništiti sve ono za što smatra da ne treba postojati, sve ono što nas je učinilo onakvima kakvi smo (pogrešni). Reklame su šarene, dominira žuta boja i čudni fontovi i odjednom osjećam sažaljenje prema njima, njihovom trudu da nas utope u ono što žele. Njega mi nije žao. Već mi ga dugo nije bilo žao. U snu, dolazim do njega i pogladim ga po glavi. U kosi mu osjetim nešto tvrdo. To su male špange, one koje nose djevojčice od desetak godina. Što pokušava s njima, pomislim, možda dokazati da još nije sasvim odrastao, da se još možeš igrati? Da je ostao u dobi curice? Zamolim ga da se makne od ekrana, ali on to odbija upravo onako kako bi djevojčica odbila. Nedostaje mi njegova pažnja; čekam ga u sobi, u kuhinji, ispred kuće, ali ne dolazi.
Možda, mislim dok se u meni na terasi kafića komeša kolač, nije nikada niti mislio ući, vidjeti, poznavati mene. Mislio je na spajanje svojih bolova sa mnom. Odbacivala sam te bolove kao čudan, problematičan ud koji se gnoji, mijenja boje i ne želi živjeti na svjetlu. Iako sam ih u početku željela prihvatiti, raznobojnim koncem doista privezati za sebe, kao znak otvorenosti, pristupačnosti, nije išlo.
Ono što mogu, ono što ne mogu, mislim. Nikad ne znam dok ne pokušam. Maštam o pretvaranju u malu vilu koja može, ali tijelo se pobuni; ne može. Maštam o ostajanju gore, iznad, lebdenju, promatranju s visine, ali ja nisam više ni od koga. Pogotovo ne od sebe.
Bez žaljenja, konačno bez žaljenja, pomišljam: Nije niti on.
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Ilustracija: Česi Novaković
