U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.
– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.
Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.
Livada se odjednom prostire unedogled.
Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.
Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.
Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.
(Priča je nagrađena na natječaju Jednominutne priče 2024. Gradske knjižnice Požega, link: https://gkpz.hr/2024/06/05/jednominutna-prica-2024-nagradene-price/)
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
