Nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Ako mi kažete da se dogodilo drugačije, prihvatit ću to kao istinu. Bojim se jedino ući u sukob, u fajt, tada sve previše miriše na mrak, na zatvorena vrata, na tišinu koja se ne da istjerati iz prostorije niti dimom niti riječima niti mirisnim štapićima.
Dakle, pogodili ste, i tada sam željela izbjeći da stvari eskaliraju kao što su to inače činile, nisam htjela da se dogodi nešto nepovratno- jer sve što izgovorimo postaje nepovratno, zar ne? Kasnije se ne briše niti toplinom niti zagrljajima. Bačeno je, propalo je u tlo, ostaje urezano tamo zauvijek.
Prolazili smo pored stepenica i on je po ne znam koji put govorio, govorio i govorio o tome kako je moje sjećanje nebitno, pogrešno, kako on to nikada nije rekao, kako sam sve shvatila krivo, i ja sam još jedanput u glavi mijenjala sintagme i paradigme i pokušavala sve preurediti, premjestiti, osmisliti onako kako je to zvučalo kada je dolazilo iz njegovih usta, jer to je lakše, razumijete. Jednostavnije je, čišće. Samo moram preurediti sjećanje, mišljenje, sebe onako kako se traži i tada će se neravnine izravnati. Nastavit ćemo mirno, uz ljuljuškanje valova s jedne strane, a zvukove prometa s druge, proći ćemo pored stepenica nečujno i tiho, možda držeći se za ruke (to se nikada ne zna, njegova se ruka uvijek mogla približiti ili udaljiti, udaljiti ili približiti, ovisno o mijenama koje nisam uspijevala dokučiti).
I bilo je tako- jednostavno. Izglađivala sam neravnine u sebi, jednu po jednu. Sve ono gdje je zapinjalo, gdje je njegova mržnja eruptirala gasila sam velikim količinama vode, a svoju sam vlastitu ljutnju zakapala duboko u vrt. Zapamtila sam pogrešno, mislila sam pogrešno, sve shvaćam pogrešno. Samo je to trebalo ponavljati. Vatra u meni polako se počela gasiti i to je dobro, mislila sam, ne treba širiti vatru, tko zna što bi se moglo dogoditi. Šumski požar nitko ne želi.
U sebi, zapinjala sam za različito korijenje, za različita brdašca, grane, kamenje. Ovaj put sve je bilo toliko teže izravnati nego ranije. Udahni, izdahni, govorila sam si. Možeš to, učinila si to već toliko stotina puta: prilagodila si se, prihvatila njegovu verziju, smirila si se.
Možeš to.
Možeš to.
Možeš to i ovoga puta.
Možeš li to?
Sumnja se počela zavlačiti u mene kao čudna tanka riba kroz rupu u kamenu u akvariju. I zatim je ta riba odlučila gledati u mene. Nijeme oči su me dugo promatrale. Što sada hoće ta prokleta riba? Pomislila sam dok su mi se oči punile tekućinom. Ta riba mi sada doista ne treba. Zašto nije došla neka druga životinja koja će očistiti sve ono u što se spotičem i pomoći zagladiti neravnine? Koja će barem izravnati moje sjećanje i misli s njegovim i učiniti sve opet protočnim, prohodnim za nas dvoje?
S jedne strane more, s druge promet, u čemu je uopće problem? Samo treba nastaviti hodati. Izravnati neravnine. Nogom pred nogu. Nogom pred nogu.
Samo, riba. I dalje gleda užasnutim očima. S nevjericom koju je teško objasniti.
– Bježi, ribo.
No, ona postaje sasvim nepomična.
Pokušavam se nagoditi s njom. I prije sam prešućivala, kažem joj. I prije sam se prilagođavala. Nisam naišla na izlaz. Nije bilo izlaza.
Riba gleda. Zatim shvatim da ne gleda u mene. Gleda u stepenice.
– Ne, nemoj. Ne mogu – počinjem preklinjati.
Ali njezine su oči neumoljive. I više od toga. Njezine oči pokazuju istinu – onu koju sam možda dosad ipak željela zaobići.
Istinu da nema drugog izlaza. Nema više izglađivanja neravnina i nema više prilagodbe. Nema više prešućivanja i nema više preskakanja brda, korijenja i granja u sebi.
***
Kao što sam već rekla, nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Barem je tako bilo ranije. Ako ste mi rekli da se dogodilo drugačije, prihvatila bih to kao istinu. Ako ste mi rekli da je istina drugdje, zaboravila bih na ono što sam dotad mislila.
Dotad.
No, uz riblji pogled, uz nagli osjećaj propadanja po stepenicama, polako sam počela biti sigurna u ono što se događa.
Njegovo je lice bivalo sve dalje, bijeli krug popraćen šumom valova, dok sam se ja spuštala, padala, letjela prema prometnoj ulici. Odjednom sam postala sigurna u ono što se događa. I sigurnost u to što se događa, počela me voditi prema izlazu. Događalo se to da sam bježala. Bježala sam od valova, od ljuljuškanja, od ruku pod ruku, od mokrih naslaga vode, od gustog gušenja, neprestanog, konstantnog gušenja, od spuštanja i dizanja naše plime i oseke, njegovih raspoloženja i bjesova, bježala sam od naše konstante, plesa koji nisam znala prekinuti, bježala sam daleko od njega, što dalje od njega, najdalje.
Riba je promatrala mirnim očima, konačno zadovoljno.
A na dnu stepenica, u kriku koji sam ispustila, učinilo mi se da su sve neravnine opet moje, jasne i blještave i da nijedna, baš nijedna nije izravnata.
I da više nikada neće biti.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracija: Česi Novaković)
