- Ona je kujetina i moraš to već jednom prihvatiti, za Boga miloga! Ne mogu te više moljakati da joj odbrusiš…
Petar je u jednoj od svojih faza: onih kada zna o čemu priča, kada je siguran da je u pravu i kada ga ništa ne može obeshrabriti: vjetar koji vani fijuče i lomi granje, hladnoća grada iznad kojeg se spremaju pasti prve pahulje, petarde koje narušavaju blagdansku tišinu. Sve prolazi pored njega; trenutak se ugrije u njegovom vrelom mesu i zatim nastavlja svoj put.
Petar i jest u pravu, ona bi trebala nadodati. Njezina majka, ta koju on naziva kujetinom, također je bila u jednoj od svojih faza. A te faze traju. I kod Petra i kod majke. Žute minute, tako ih naziva, i kod nje i kod njega. Samo što se radi o mnogo duljem periodu. Protežu se kao suze. Polako se spuštaju niz obraze. Ona čeka dok im ne dotaknu vrat. Kragnu.
Kao bol, čeka dok ne prođe. Kod majke, to traje mjesecima. Kod majke, to možda i ne prestaje.
Samo, ovaj put i ona ima nešto za nadodati, možda i ne sasvim nebitno. Teško je probiti se kroz gustu masu Petrovih i majčinih spororastežućih suza, ali i ona ima nešto za nadodati, nešto ljepljivo i gadno, puno sline i mračnog, smrdljivog zadaha. O, da.
Petar viče, Petar nema namjeru prestati. Petar Prokleti, tako ga ponekad naziva. U sebi, dakako. Ponekad djeluje kao da će početi udarati oko sebe, barem tako zvjera tim crnim očima, kao da traži koja stvar je dovoljno lomljiva, dovoljno podatna za njega da je slomi tim tankim prstima. A ona zamišlja da mu lomi prste. Jednom će to i učiniti. Polako, bez milosti. Slušat će kako mu kosti krckaju.
No, treba se vratiti u sada. Sada je način na koji će mu prići ipak najvažniji. Bit će to tihim glasom, u kontrastu njegovoj deračini i želji da joj majku sasjecka na sasvim male komadiće i isprazni u koš pored balkona.
Mržnja koju on osjeća prema majci opravdana je, dakako. Vozio ju je kod barem desetak doktora u zadnja dva tjedna: čekanje pred klinikama, majčine strelice kojima ih je besramno gađala, okrivljavala, vrijeđala, doktori koje je napadala, a zatim liječničko slijeganje ramenima: Nije joj ništa. Ili: Sve je to njoj u glavi.
Zatim vožnje prema doma, ostavljanje majke pred vratima njenog stanja, uzdah olakšanja. Kratkotrajno.
A zatim svojoj kući i Petrov pogled: oluja u crnim bunarima.
I tako godinama.
Razumije Petra, razumije majku, razumije Evanđelja.
Ne razumije sebe.
I još nešto čega se ne može osloboditi ne razumije, a mora to izbaciti, kao povraćotinu, sada i brzo.
- Oprosti, ne mogu se osloboditi tog sna.
Petar se trzne. Nije očekivao ovako naglu promjenu teme i to još u smjeru nekakvog sna. Ona iskorištava priliku, njegovu zbunjenu pauzu, i brzo nastavlja.
- Tvoj pokojni pas, Pahulja, dolazi s balkona i laje, razdragano i energično. Sjećaš se kako je uvijek bio veseo… i uzbuđen? Trči prema tebi i meni u hodniku i želi se igrati… Pahulja je uvijek htio, pa ti barem znaš…
Ali iza njega je netko drugi. Nešto drugo. Izgleda kao manji pas, siv, tanak s jarko crnim očima. I djeluje bezopasno i gotovo mazno, ali…
- S kojeg to balkona? – nestrpljivo je prekine Petar.
- Od moje majke.
- Pa otkud taj drugi pas? Kako se on stvorio na balkonu?
Petar postavlja pitanja kao da se radi o situaciji koja se može sasvim logički objasniti, a ne o još jednom njenom prokletom snu, napornom kao što je uostalom i ona konstantno naporna, barem njemu. Ipak, sa snovima je, iz nekog razloga, bio strpljiviji. Kao da je naslućivao da se u njima, i možda samo u njima, krije ono što ona doista misli.
Nju pitanja ne ometaju, već kao da je samo potiču da nastavi.
- To i jest ono čudno, taj drugi pas, on se samo stvorio tamo i prati Pahulju, njuška ga, glavom se otire o njega. Pahulja se pak drži podalje: instinktivno ne želi biti u blizini sivog. No, sivi je lukav. Mislim da je nečim zaražen i samo želi prenijeti zarazu. Na psa, na nas.
- O, Isuse. Bit će da je taj sivi tvoja mama. Siva kosa, crne oči…
Ona se ne da smesti, ali disanje joj se oteža, kao da je i samo prepričavanje sna gura u stanje drugačije vrste budnosti.
- U jednom trenutku, Pahulja ga želi ugristi i otvara njušku. No, sivi samo stavlja glavu u njegovu njušku, mirno i predano, kao da će se slinom zaraza brže proširiti. Kao da to i želi- želi da mu odgrize glavu, ne smeta mu niti činjenica da će uskoro možda biti mrtav. I taj trenutak je najgori. Bojim se da će Pahulja primiti njegovu glavu u zube i da će time zaraza biti dovršena. Ali, Pahulja je pametniji. Odmiče se i s gađenjem zatvara gubicu. Ne želi tu glavu, zaraženu, opasnu glavu, u svojim čeljustima. Odahnem jer znam da je Pahulja dovoljno zdrav i pametan da mu se ništa neće dogoditi.
Petar nervozno trese nogom.
- Pa i je, jebote. Pa i je. Ne bi njemu neka tamo skitnica…
Petar se uživio, sudjeluje i uzbuđen je, ali ona to ne primjećuje. Dlačice na vratu su joj se nakostriješile.
- Pahulja je siguran, točno, ali mi nismo i znam to. Znam da tu sivu opasnost moram istjerati iz stana. Gleda me tim velikim crnim očima i maše repom, ali dobro znam da ispod toga nije ništa ljudsko, zapravo životinjsko. Ma, razumiješ…
- I? I kako sve završi?
Petar je gotovo ushićen. Strpljenje mu je pri kraju, kao i uvijek, ali sviđa mu se ovo s njegovim psom i tim sivim stvorenjem, kao da je mržnju prema njezinoj majci prebacio na san.
- Nije da ja valjda samo tamo stojim kao neki kreten?
Pita, smiješeći se.
- Ne, ali tada ja odlučujem otvoriti ulazna vrata i namamiti sivoga van. Ne znam je li do zaraze već došlo, ali odlučujem se na taj potez. Moram riskirati. Otvorim vrata i dozivam ga: Dođi, tanki, dođi! Tako nekako vičem. I on dolazi: crne oči, veseli rep, doista dotrči do mene. Pazim da ga ne dotaknem jer je zaražen i brzo se vratim u stan i zatvorim vrata.
Petar je pomalo razočaran razvojem događaja.
- Dakle, samo to? Bilo ga je dovoljno samo izbaciti iz stana? Kada bi barem tvoju staru bilo dovoljno samo…
Prekine ga.
- Nije gotovo. U tome je zajeb. Pored ulaznih vrata se stvore dva uska prolaza. Jako uska, poput pukotina, ali znam da su dovoljno široka da se taj tanki sivi pas provuče. Prokleti pas. I doista, krene se provlačiti kroz jednu od pukotina. Viknem: Petre, odi po nož! dok ga pokušavam otjerati onom dugom žlicom za cipele, kako se to zove…znaš da moja majka ima onu jako dugu žlicu…
Petar ništa ne govori. Konačno je dobio ulogu, trebao je otići po nož. Možda ga je to zainteresiralo, zamišlja kako odlazi po nož.
- Grubo ga guram tom žlicom, nije me briga nanosim li mu bol ili ne, ali niti njega nije briga, on se samo i dalje gura kroz tu pukotinu, nije mu važno što će se dogoditi s njim, njegovo je samo da prenese zarazu, to je sve.
Konačno, ipak ga uspijem izgurati i nekako zatvoriti tu pukotinu, staviti na nju komad drveta ili tako nečega, san tu nije previše jasan… ali naravno, sivi kreće prema drugoj pukotini. Znam da ga moram ubiti, to sada već svakako znam, moram mu odrezati glavu, a i on se već provlači, polako i neumitno, kroz taj drugi otvor.
- A ja i nož?
Petar je radoznao.
- Pa, ne vraćaš se iz kuhinje.
- A je li, ne vraćam se iz kuhinje. Jel’da. Baš je to čudno što se ne vraćam iz kuhinje, zar ne?
Petrova je opaska smiješna, ali nitko od njih se ne nasmije.
- Mislim da zapravo ne znaš gdje je nož u majčinoj kuhinji.
Odgovori mu ozbiljno, gledajući ga u oči.
- Mislim da nikada nisi tamo išao po nož.
Petar je već ponovo uzrujan.
- Je li, majčina dušice? A znaš li tko još nikada nije tamo zapravo otišao po nož?
U Petru je nestalo dobronamjernosti. I uzbuđenja zbog sna je nestalo, kao i njegove kratkotrajne dobre volja i ponovo je spreman na svoj monolog, vikanje i optuživanje koje neće prestati.
- Koliko smo toga propustili ili trpjeli zbog nje? I sama vidiš, taj pas iz sna je njezina zaraza…
Ali ona stoji mirno ispred njega i gleda ga čudnim, novim pogledom.
- Ne znam je li to sivo čudovište moja majka.
Kaže nakon kraće pauze.
- Naravno da jest, što bi drugo bilo? Fina, oprezna i naizgled vesela zaraza koja polako sve uništava. Spremna da je se rani, ubode, ubije, da joj se napravi bilo kakva šteta…samo da uđe i bude u majčinom stanu.
Petar naglo zašuti.
Gledaju se. Ona diše sve dublje, sve opreznije, kao da bi se mogla porezati na vlastito disanje. Čini joj se da se samo mora tiho provući pored Petra, kao kroz usku pukotinu u spavaću sobu, otvoriti prozor i udahnuti malo zraka. A zatim će sve opet biti dobro.
Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3
Ilustracija: Mia Behtan
