Najlon i vjetar
Golemi nevidljivi najlon na krovu
oronule garaže, pokraj staračkog doma,
gonjen vjetrom proizvodi zvuk puščane
paljbe, objave rata ili oružane pljačke.
Prolaznici kroz Donje Svetice sagnu
glavu i ubrzaju korak, žure u neizvjesno
prazno i siromašno. Bogati, tražeći dom,
jure u daleke i izgubljene stanove.
Jedino lijepe debele žene crveno
obojenih usana, odjevene u crno, stameno
stoje s mobilnim uređajima u rukama,
šalju poruke, ogledaju se i smiju:
sretne kao daleke pokrajine, provincije
prije borbe za neovisnost, prije mrtvih
i referenduma. Prije vijesti koje se uvijek
ponavljaju.
I onda zamru.
Južina
Neočekivana u prosincu.
Vijesti sa zimskom razlikom
u temperaturi bjesomučno će se hraniti
svakih pola sata u iduća dva dana,
u iduća dva mjeseca.
Žena u crnom, skraćena kao dječji
vrtuljak, na autobusnoj stanici – izlaz
Siget – okreće se oko sebe, s pitanjima
prvom, drugom i trećem putniku:
o prijelazu preko zebre
o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o-o
i putu do doma zdravlja.
i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i-i
O zdravlju je i terapiji riječ. Riječ je
uvijek o zdravlju i terapiji.
Jutro
Prostor ograđen zelenom žičanom
ogradom, pokraj NSK-a, ima šest
uspravnih bijelih stupova:
složeni jedan-do-drugog izgledaju
kao nišani, bijeli nišani za drugo,
za nekoga sasvim drugog.
Ispred bijelih prolaznih nišana
postavljena je visinska zapreka za
igru. Preskok: sad-sad-sad.
Što je on?
Što učiniti?
Što može?
Teško je misliti je li pitanja moguće
preskočiti kad je jutro i kad knjige miruju
izvan ruku, izvan dosega misli.
Drugo
Na ulazu u ograđeni prostor čita se
pažljivo postavljen poziv-opomena:
PARK ZA PSE (i njihove vlasnike).
Velika i mala slova upućuju na nešto
osobito i važno. Bačeni bijeli pas trči
do crvene prepone i nazad.
Lavež je na petom katu. Nebo se spušta
u podrum. Ljubitelji zatvaraju oči. Tko
zna kako ugriz može završiti.
Sljeme je zeleno i oblaci putuju na drugu
stranu. Daleko od laveža, daleko od vlasnika,
tamo daleko, daleko od parka.
Nevidljivo prošlo
Ekran je pun riječi i loših početaka.
Prozor je pun ptica koje ubijaju druge
ptice. Perje se sliježe na krošnje bijele
od njihove smrti, od nadolazeće studeni.
O čemu se tu radi, muči ga.
Ekran bljeska prepun znakova, slova i
bjeline slične onoj koja ostane kad bezumne
ptice ubijaju jedne druge.
Obuzima ga nevidljivo i obuzima ga prošlo,
kao bjelina, kao nadolazeća zima, kao studen.
I onda zavlada tišina.
(Autor: Miroslav Mićanović)