Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.
To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu, nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.
Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.
Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.
Kurcem.
Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.
Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.
No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.
Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.
Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.
Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.
Ženu.
Pravu ženu.
Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.
Zatim sam tiho napustila pozornicu.
Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.
Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.
Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.
Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.
Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.
Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.
(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
Slika: Česi Novaković)
