SUPERMOĆ

Djevojčice se igraju supermoći na parkiralištu. Tankim rukama pokazuju u smjeru drveta, zgrade, automobila, otočića trave. Imam moć vatre! Imam moć nevidljivosti! Imam moć zelene!

(Sve na što pokažem, nastavlja visoki glas, postat će zeleno!)

Zamišljam kako doista sve na što upere male prste postaje ono što su rekle. Zgrade plivaju u oblacima uslijed moći letenja, čudovišta nastaju i nestaju pred njihovim raširenim očima uslijed borbe s njima, sunce blista zeleno.

Kako bi to bilo, da samo odjednom, činjenice popuste njihovoj volji? Da. Voljela bih da se takav kaos pojavi,  protegne i proširi unedogled, da se sve ispremiješa u bojama i oblicima koje ne razumijem. Da, barem na neko vrijeme, na to kratko, gusto i čudnovato vrijeme, ne moram misliti.

I da ne moram upotrijebiti svoju jedinu supermoć; zalediti se tako konačno i nepovratno da me više nikada ne možeš dirnuti.

Doći do onog mekanog, propusnog i nemoćnog u meni, koje si razlio.