Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku.
Oči gledaju u sivi dio zida, obrubljen šarama rđe. Svijet se vrlo brzo sužava kada je to potrebno. Nestaje periferni vid, nestaje jučerašnji osmijeh, crna nutrina muzeja, ljutnja na majku, crvena kao krv. Krv je sada izvan tijela, našla je svoj put. Žari i hladi dok istječe.
Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Ona može biti iznad zahodske školjke, na istrošenoj roli papira, u čekaonici hitne pomoći u kojoj se ništa ne događa osim života i smrti, dosadnih fraza kojima se ne bavi nitko tko nije došao umrijeti. Jeste li došli umrijeti ili živjeti? Nisam sigurna.
(U takve stvari čovjek ne treba biti previše siguran, uvijek se mogu obiti o glavu.)
Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Prihvatite se za ovaj dio stolice, stisnite, samo hrabro.
Kao porod, ali ne.
Zamah, odmah ponovo, rez, odmah ponovo.
Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Čini se da nešto nekome duguješ, ali ne. To je bilo jučer. Sada su tvoja dugovanja stvar prošlog života. Hodaj, ali teško, teško. Polako. Treba proći jako puno koraka, previše koraka. Uokolo, ubrzani film. Želiš iskočiti kroz prozor, ali vjerojatno je prenisko, samo ćeš pogoršati situaciju.
Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Čitavu paletu misli prekriva panika. Zatim paralizira. Zašto razmišljaš o tome kome si što ostala dužna?
(možda su to bila obećanja, ne dugovanja, ne brini se, nitko neće o tome misliti)
O čemu se još može misliti, o tome kako se odavde moglo izaći bez gledanja istih plakata po tisuću puta: Trauma, Izbjegnite trauma. Ali nema izbjegavanja boli, to je taj šarm.
Svijet se vrlo brzo može suziti u jednu točku. Možda ta uništena fasada koja samo postoji i ništa ne traži, čak niti da je se pogleda. Možda te oči više i ne mogu vidjeti ništa od onoga za što su prije mislile da je bitno (ipak, tko bi želio te stare, nevine oči, to ne).
A kada konačno ostane samo ta jedna točka i sretno ti se isceri, nemoj ništa.
Nemoj. Ništa.
(Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
