Nakon niza odličnih zbirki kratkih priča (izdvajam ‘Moj muž’ (2014.) i ‘Nikuda ne idem’ (2018.)), Rumena Bužarovska se odlučuje za formu romana i to žanra koji, ako ovu knjigu čitate u kasnim noćnim satima, pleše između trilera, horrora i psihološke drame. Sličan sam dojam imala i nakon završetka romana ‘Smrtni ishod atletskih povreda’ (Fraktura, 2022.) Milice Vučković, što nikako nije slučajno. Naime, oba romana preispituju određen tip osobnosti i to vjerojatno narcistički poremećaj osobnosti, (dijagnoza koja se, znam, i prečesto posvuda lijepi).
‘Toni’ (Fraktura, 2025., originalno izdanje 2024., Izdavački centar Tri, Skopje) je naslov tog romana, i to vrlo pogođen naslov, jer zapravo je riječ o psihološkoj studiji i periodu života junaka Tonija te događaja koje proživljava u svojoj 53. godini života. Toni je sastavljen od niza karakteristika ostarjelog ‘macho’ tipa, bivšeg rockera koji nikad nije odrastao niti za išta preuzeo odgovornost, koji za svoja stanja i životne situacije okrivljava drugo i druge (društvo, žene, promjene koje ne razumije i ne prihvaća). Bilo da se radi o razvodu, djetetu koje s njim ne želi razgovarati ili inflaciji, Toni je majstor u pronalaženju krivca za svoje frustracije.
Unutrašnji monolozi i opasne posljedice
Svi poznajemo Tonija, to je neminovno. Imali smo s njim niz susreta koje smo brže ili sporije prekidali. Svi, što je još gore, možemo pronaći malo Tonija u sebi, a što nas tek puni osjećajem srama.
No, ono u čemu se sastoji majstorstvo R. Bužarovske jest način na koji vješto ukazuje na posljedice Tonijevog ponašanja pri kojem su svi njegove kolateralne žrtve, njemu nedovoljno bitne da bi u romanu bile produbljene više od onoga kako ih i s kakvim lećama on vidi. Naime, roman je pisan kroz njegovu perspektivu i niz njegovih unutrašnjih monologa koji se miješaju i s povremenim dijalozima koji i dalje služe svrsi Tonijevih ciljeva i promišljanja o tome što on trenutačno želi te što bi mu se ‘prohtjelo’ u kojem trenutku.
Karikaturalno, jasno, jer Toni počesto u svojim potrebama liči životinji koja nema mogućnost autorefleksije, suosjećanja ili razumijevanja za tuđu perspektivu, držeći se čvrsto svojih uvjerenja o tome kakve su stvari (loše), a kakve bi trebale biti (onakve da mu pružaju najveću moguću ugodu).
Karikaturalno? Jasno, a ono što tu karikaturalnost čini zastrašujućom jest njena istovremena realnost.
Toni je tu. Kalkulira, manipulira, kažnjava tretmanima šutnjom, odmiče se da bi uzeo zamah, smatra da je napad najbolja obrana i za sobom ostavlja pustoš.
Toni nema prijatelja, ali ima Facebook publiku. Tonija neke žene zavole, ali to im dođe kao smrtna presuda, kazna iz koje se nije lako izvući.
Toni misi da ima pravo na sve, ne voli kada mu drugi (‘pederi’ ili feministkinje) to pravo dovode u pitanje, uzima gdje može, ne daje ništa i uspijeva od sebe učiniti žrtvu u svakom trenutku. Kroz svoje unutrašnje monologe, on svaku situaciju uspije i opravdati, a Bužarovska ih čini toliko vjerodostojnima da nam umanjuje svaku nadu da netko poput Tonija možda ne zna zašto je nešto napravio ili se eventualno nije snašao. Time nam briše iluzije o mogućoj slojevitosti tipova poput Tonija. On želi biti pažen, mažen i smatra da na to ima potpuno pravo. I da dovoljno daje već samim svojim postojanjem.
Svjesno i nesvjesno
Prostor u kojem Tonijeva savjest ipak funkcionira, njegovo je nesvjesno, tj. snovi. Bužarovska ih čini dijelom njegove intuicije koja na neki način povezuje situacije, događaje i opasnosti brže nego što to čini Toni na javi. Ispadanje zubi kao motiv koji najavljuje stradanje i smrt, atmosfera Tonijevih snova, kao i majčin san zajedno sa scenom koja se među njima odvija u njezinoj sobi čine onaj dio koji bih nazvala ‘horrorom’, kao i cjelokupan dio radnje koji se odvija za vrijeme majčine bolesti i njezinog otkrivanja Toniju bitnih činjenica kojih nije bio svjestan u vezi njegovog oca.
Način na koji Toni prelazi iz jave u san zanimljiv je dio romana kojim Bužarovska doista kao da nam želi pokazati dva njegova dijela: svjesni koji samo nagonski grabi prema ugodi i nesvjesni koji ga upozorava, povezuje, pokazuje. No, iako se snova pri buđenju sjeća, Toni niti u njih, kao uostalom ni u što drugo (posao, odnose, glazbu čijim se poznavanjem svima hvali) ne ulazi dublje niti ih shvaća kao alarme.
Prostor kao (ne)prijatelj
Prostor je jako zanimljiv i bitan dio ovog romana, i pritom mislim prvo na fizički prostor na kojem Bužarovska gradi napetu atmosferu. Bilo da se radi o plaži u Grčkoj ili tamošnjem noćnom klubu; zgradi u kojoj Toni živi, noćnom klubu u koji izlazi s ekipom ili jednostavno noćnom gradu ili balkonu s kojeg ga Toni promatra, maglovitost, neizvjesnost, mnoštvo neodređenih zvukova i mračnih hodnika čini atmosferu romana opasnom, zloslutnom i neodređenom, kao da se u bilo kojem trenutku iz mraka može pojaviti bilo koja opasnost. “Okrenuo se kako bi se vratio u stan, ali tada su se balkonska vrata pred njim zatvorila uz gromoglasni tresak, a staklo je popucalo uz uznemirujući zvuk te se rasulo po podu, posvuda oko njegovih bosih nogu” (str. 155.).
Prostor se također može promatrati i kao društveno- politički prostor koji se, dakako, promijenio od razdoblja kad je Toni bio mlad i koji u sebi sadrži slojeve i problematike kojima se on odbija baviti ili im se čak svisoka ruga, bilo da je riječ o LGBT zajednici ili novinama koje se tiču prehrane. U svom rigidnom stavu i razumijevanju svijeta siguran je da je ranije bilo bolje i da “Jednostavno nismo odgojeni za ovo vrijeme i ove vrijednosti koje nam netko želi nametnuti…” (str. 206.) i time na neki način potvrđuje svoje čvrsto držanje za prošlost, za ono vrijeme kada je njemu bilo ‘bolje’, a što je velikim dijelom bilo tako upravo zato što je tada neprihvaćanje odgovornosti bilo normalno jer je bio malen ili vrlo mlad.
Poticaj društvenih mreža
Toni prijatelja, kao što smo naglasili, nema, ali to ne znači da nema publiku. Odnos koji ima s ‘prijateljima’, ekipom sredovječnih muškaraca koje poznaje iz mladih dana, a s kojima neuspješno pokušava zagrepsti površne teme i doći do nečeg bitnijeg, funkcioniraju više kao njegova publika kojoj prepričava revidirane zgode i nezgode, neminovno ispadajući usput i velika faca, pa se tako iz usta njegove ekipe počesto začuje ‘legendo!’ i slični usklici kojima se dečki međusobno bodre i pokazuju kakvu-takvu povezanost. Ta povezanost se ipak događa samo sporadično i uz pomoć alkohola, budući da u stvarnim situacijama poput dolaska na sprovod, nitko od prijatelja ne reagira osim putem nesretnih emotikona na Facebooku.
Druga razina Tonijeve publike je ona s društvenih mreža, konkretno Facebooka gdje on piše ‘mudre’ misli koje mu padaju na pamet dok gleda televiziju ili sprema nered ili se pak nastoji popeti na brdo. Misli su to poput ‘Čim pomisliš da je došao kraj, shvatiš da je to tek početak’ ili ‘Tvoja odsutnost je tegobna prisutnost’ koje smo mnogo puta u različitim varijantama mogli vidjeti na mrežama, ali koje uvijek skupe ponešto lajkova i laskavih komentara poput ‘Točno!!!’ ‘Uvijek si bio za pisanje!’ i sličnih komentara. Toniju mnoštvo lajkova i komentara daju nadu i poticaj kao i uvjerenje da razmišlja i poetično i pametno i da su njegove misli zaista originalne i vrijedne.
Bužarovska odlično koristi lik Tonija kao i njegovo pisanje po Facebooku kako bi skrenula pozornost na velik problem današnjeg vremena koji se tiče virtualnih poticaja i potpora koje egzistiraju samo na mrežama, a ne i u stvarnosti. Budući da je održavati imidž također dio imperativa današnjice, Toni se jako trudi oko odabira pravih- pametnih, dirljivih- riječi na Facebooku povodom nečijeg ispraćaja, kao i oko vlastitog imidža za ‘publiku’- bilo na sprovodu ili u izlasku.
Slaba forma bez sadržaja
Imidž je ono na čemu on jedino i može zaraditi pokoji poen kod bilo koga, i tu je površinu bitno održavati, pri čemu se i u tome počinju pojavljivati i pojačavati pukotine, primarno vezano uz njegov fizički izgled, a koje mu kvare buduće izglede za parazitiranje.
Upravo je to inzistiranje na formi (formama) bez sadržaja ono što najbolje karakterizira Tonija i što ga čini zastrašujućim. Način na koji promatra ljude, pogotovo žene, poput djeteta koje traži da ga se nahrani i zadovolji, kroz njegove je unutrašnje monologe pojačano i zvoni glasno svojom prazninom. Postojanja bilo kakvih emocija osim samosažaljenja nema, kao ni ikakve želje za vlastitom korisnošću ili davanjem, koje kirurški precizno izbjegava.
Ono zaista zastrašujuće u svemu tome je činjenica da Toni dobiva mnogo, doista mnogo, iako su ga se mnogi riješili, što Bužarovska pogotovo spretno pokazuje (‘no contact’) kroz sporedne likove koji ne žele imati baš ništa s njim.
Htjeli, ne htjeli, morat ćemo se složiti da ‘Toniji’ dobivaju mnogo i prolaze relativno dobro, neprimorani na bilo kakvo preispitivanje i ‘preuzimanje odgovornosti. Koliko još tako i hoće li im prolaz jednom biti doista zatvoren?
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
