Njegova frekvencija patnje

Godinu dana… manje, više.

– Godinu dana?!

Mireline lijepe plave oči obrubljene crnom olovkom su seraširile prema meni. Mirela je otvorena prema novom, ili možda nije, možda se samo tako drži, tako oblači, rekli bismo da smo još uvijek tinejdžeri, da još uvijek imamo čitav nepregledan prostor pred sobom.

Ako ipak nije, onda će joj ova ispovijest djelovati čudno, možda i odbojno, pomislila sam.

– Mislim, već sam se pitala kad ćeš se opet baciti u nekakvu akciju. Od razvoda je prošlo… koliko? – pitala me.

Pet godina, pomislila sam. Pet čudnih godina u kojima bivšeg muža nisam prestala voljeti niti se mnogo zapravo promijenilo. Između nas je postojalo gotovo identično strujanje kao prije. Red tišine zbog koje smo se i rastali kad je postala pregusta za udisaje. Zatim red pristojnosti, pa red neumrle prisnosti, red dogovora: kamo ići, kada, što s djecom, što s nama, hoćemo li možda popiti kavu? I onda bismo pili kavu i bilo bi čudno što se rastajemo tako da on ide svom novom domu, a ja natrag u naš, još uvijek naš dom, i pitala sam se kada će on prestati biti zajednički, ako ikada. U trenucima rastanka, osjećala sam tešku bol- kao da se nešto u meni razlijeva i probija kožnu granicu. Bila sam sigurna daglava neće izdržati pritisak te boli, a niti pluća. Hoće li to ikada prestati, mislila sam dok sam ga gledala kako odlazi, svojim brzim, smiješnim hodom.

Bila sam sigurna da smo se trebali rastati, ali dok sam ga gledala kako odlazi, bila sam također sigurna kako sam napravila najveću grešku u životu.

– Pet godina. – odgovorila sam joj tiho.

– Pa eto, pet godina je dovoljno za tugovanje.- zaključila je.

Ali tugovanje se nije smanjilo, pomislila sam. Unatoč godini dana s novom osobom. Novom osobom, zazvučalo je čudno- kao s nečim izvađenim iz pećnice, friškim, tek ispečenim.Novom osobom, kao nečim što je tek stvoreno, robotskim, bez sasvim jasnih kontura i crta lica.

Dok je ‘stara’ osoba svaki put odlazila na jednak način, mahnuvši, okrećući se i nestajući iza prvog ugla, kao da je nikada i nije bilo kraj mene.

– Onda, kakav je? Pričaj mi! Kako je sve to krenulo?

Otvorila sam usta, a zatim ih zatvorila, uz nalet snažnog umora. Muškarac, taj nov, tek stvoren muškarac, bez jasnih kontura, bio je sve osim toga. Bio je istrošen: izbrazdan pokušajima i pogreškama, silnim razočaranjima sa svime čega se tijekom svog dovoljno dugog života dotakao. Iz svake se njegove pore na pod izlijevala tekuća bol svega što je prošao, što je uradio pogrešno, što ga je oštetilo, kao i sve što je on oštetio.

– Sjeban. – odgovorila sam, čudeći se vlastitom odgovoru.

Mireline plave oči još su se više raširile prema meni.

– Užasno sjeban. – naglasila sam uz rezignirani smiješak.

– Pa zašto si onda…? – započela je Mirela, ne dovršivši.

Odjednom sam osjetila kako me obuzima ljutnja. Zašto sam onda sve to pokrenula? Eto, tek tako. Zašto ne? Brak je završio prije pet godina. Niti dan danas ne znam zašto je zapravo završio. Htjela sam nešto drugo? Eto, to je bilo nešto drugo. Mogu opipati to drugo, tu sluz koja se namjestila pored mene i guta me i ne da mi disati. Htjela sam manje zraka, prostora, slobode? Tu je. To ste tražili? Izvolite.

– Zato jer nisam znala ništa, kužiš?

No, Mirela nije kužila. Barem nisam prepoznala razumijevanje u njenim očima. Pogledala je prema cesti u nelagodi, ali zatim je ipak vratila pogled. Bile smo bliske- ipak prijateljice. Nije željela sve pustiti tek tako, pustiti mene sasvim zalijepljenu u sluzi. Njezin je pogled bio oštar.

– Misliš, nisi znala u što se upuštaš?

Lijepa riječ, pomislila sam: upustiti se. Gotovo poetična. Upuštamo se, kao da se tiho spuštamo, lebdeći, u neku prekrasnu prostoriju punu dragulja. Raznih blaga, kao u Ali Babi i 40 razbojnika. Kada ćemo uopće stići pregledati sva ta prekrasna, skrivena blaga? Nikada nisam osjećala ništa ovakvo, eksplozija, erupcija, što mi se to događa? Mislila sam dok sam ga upoznavala. Ako je tako snažno, mora biti vrijedno, tako sam mislila.

Iako sam znala, duboko u sebi, ili plitko, da je vrijednost drugdje. U umirujućem šumu vode u kadi koju je bivši muž pripremao za mene. U tom šumu i njegovim tankim rukama koje su razgrtale vodu, pažljivo kao svilu, oprezno kao kada su češljale djecu dok su bila još sasvim mala.

Ali, ovo je bilo drugačije: i ako je tako snažno, silovito i nasilno, mora biti vrijedno, mislila sam naivno. Znajući ipak, osjećajući u svakoj koščici da je nenasilnost i nježnost, oprez i mir ono vrijedno, ili barem vrjednije za mene.

– Znala sam. Samo nisam znala što trebam. Bilo je tako logično misliti da, ako nije uspjelo jedno, uspjet će drugo. Ako nije uspio mir, uspjet će nemir. Uspjet će sjebanost. Sjebanost će me pokrenuti, motivirati, razbuditi iz uspavanosti u koju sam uronila. Tako nekako.

Mireline su se oči sada prestale širiti. Suzile su se. Njezin se smijeh odbijao o drveće pored kafića u kojem smo uvijek sjedile, pored Džamije. Pogledala sam u građevinu, ispražnjenu od zelenila, bijelu i mirnu. Čekala sam da Mirela kaže nešto, da prekine smijeh.

– Sjebanost će te pokrenuti… – promucala je, još uvijek kroz smijeh.

Okrenula sam očima. Činilo se da se nešto događa, htjela sam joj reći. Da se pokrećemo. Da se ja konačno pokrećem. Da se kroz beskrajna filozofiranja ‘novog muškarca’ kao tepih odmata nešto bitno. Nisam bila sigurna što, ali sve ono, mislila sam, što je nedostajalo sa starim.

Stari i novi, novi i stari. Poznati i nepoznati, nepoznati i poznati.

– Sjeban gotovo uvijek znači manipulativan, kako god to drugačije nastojala objasniti- Mirela se konačno prestala smijati i odlučila ponovo biti ozbiljna.

Pogledala sam je sa zanimanjem.

– Sjeban je samo sjeban. To je onaj koji je pokušavao i pokušavao i pokušavao svoju sjebanost prikačiti na mnoge prije tebe, kao što će i na mnoge nakon tebe, ali nije uspio. A nije uspio jer je količina sjebanosti jednostavno prevelika za ikoga.

Osjetila sam kako mi se lice žari. Zar je bilo tako jednostavno? I, ako nije, ako Mirela nije bila u pravu, zašto sam skrivala tu vezu godinu dana iako sam bila slobodna, dapače, svi su navijali za moj novi početak.

Što sam točno skrivala?

Pogledala sam prema svojim cipelama; običnim, plavim cipelama s ravnom petom. Pitala sam je tiho:

– Jesi li se ikad pored nekoga osjećala potpuno glupo? Kao da je sve što kažeš nekakav idiotizam najgore vrste?

Vratila sam pogled na nju. Željela sam joj reći sve, ali nisam znala kako krenuti i što još reći. Mirela je i dalje bila ozbiljna, ali smiješak joj je proletio usnama.

– Pored kompleksaša, naravno. Onih isfrustriranih. Bilo da nemaju lovu ili status ili da se svijet ne okreće onako kako bi to oni željeli pa nisu dobili ono što su smatrali da im pripada, pored njih ćeš se uvijek osjećati kao zadnji debil.

– Pa čak i kada im kažeš da te to boli ili smeta?

Vratila sam pogled na svoje cipele. Odjednom mi je bilo žao nogu. Noge su hodale, pokušavale su, svakodnevno, obaviti sve što je trebalo. Kretale su se nijemo travama, cestama, pločnicima, spuštale su pedale bicikla i automobila. Noge nisu željele ništa loše, nisu imale nikakvu namjeru osim doći od jedne točke do druge, malo se odmoriti, zatim sljedeće jutro opet probuditi, opet hodati, opet napraviti ono što se od njih tražilo.

– Pogotovo kad im kažeš da te to boli ili smeta. Ono što oni žele, svjesno ili nesvjesno, jest namjestiti te na svoju frekvenciju patnje.

Ponovo sam pogledala u Mirelu. Svidjela mi se ta sintagma. Mirela je bila na dobrom tragu, pomislila sam i kao da su sokovi počeli ponovno kolati mojim tijelom.

– Tvoj bivši muž nije bio patnik, znaš? – rekla je oprezno, kao da ne želi buditi nešto što je zaspalo i ne želi biti probuđeno.

– Znam. On je vedra osoba. Obzirna.- odgovorila sam meko.

Doista je bio. Nisam upoznala nikoga s toliko vedrine i optimizma. U trenucima kada sam padala, on je glavu držao visoko uvjeravajući me da će sve biti dobro; da sve već i jest dobro. To mu je bila najdraža rečenica:

– Sve je već sada dobro.

I zatim bi se u naše okruženje, tiho i sigurno, počela uvlačiti radost. To je uvijek djelovalo kao da se među nas uvlači osunčano zelenilo.

Sve je već sada dobro, rekao bi. Počela bih prebirati po svim dijelovima našeg života: djeci, sredstvima, poslovima, ljetovanjima, odmoru, filmovima, ručkovima, šetnjama, prijateljima, hobijima, razgovorima, spavanjima i iznenađeno bih ustvrdila da je doista tako: doista je sve i sada već dobro, oko toga nije bilo nikakve sumnje. Uzeo bi veliki bijeli lonac s crvenim cvjetovima i u njega stavio vodu, mrkvu, luk i meso. Zatim bi izvadio Vegetu i doista, sve je bilo dobro.

– U tome je stvar – nastavila je Mirela. – trebala si mi ovo sve ispričati mnogo ranije.

– Misliš, osoba s kojom nešto planiraš mora biti vedra? – tražila sam recept od nje. Vegetu. – Neoštećena?

Bilo je čudno pitati Mirelu, tražiti je za savjet o dugim vezama. Nju takvi odnosi uopće nisu zanimali. Nakon nekog vremena, konstrukcije u koje bi ulazila urušavale su se. Mislila sam da odlazi čim primijeti i najmanje pukotine. Ali, sada mi se činilo da je sam pogriješila. Mirela se nije bojala pukotina.

– Moraš se ne osjećati gadno uz nju.

Zapuhao je vjetar. Grane na drveću iznad nas savile su se opasno blizu našem stolu.

Ono što je Mirela govorila, bilo je vrlo jednostavno, pomislila sam, gotovo dječje.

– A da se ne bi osjećala gadno, osoba koju biraš ne smije biti gad. Gad će te stalno pokušavati prebaciti na svoju frekvenciju.

Gledala sam je gotovo opčinjeno.

– Dakle, to je ono što radimo? Stalno pokušavamo prebaciti ljude na svoju frekvenciju? Svi mi?

Mirela se opet počela smijati. Između oblaka promolilo se sunce i jedna je zraka pogodila čašu s vodom ispred mene.Bilo je ugodno gledati u čašu i svjetlost. Bilo bi još ugodnije ne razmišljati ni o čemu. U zadnjih godinu dana razmišljanje je postalo ping-pong akrobacija koje je više ličilo beskrajnom gušenju u kojem sam nastojala doći do zraka: do argumenta, do nečeg suvislog, smislenog, do srži beskrajnih rasprava u kojima me novi muškarac utapao.

– Kao da si jučer rođena. – rekla je kroz smijeh.

U blizini se začula škripa kočnica. Sada više nisam gledala svoje noge već ruke, pogotovo lijevu na kojoj više nije bilo vjenčanog prstena.

– A moja frekvencija, što je s njom? Zašto ja nisam njega uspjela prebaciti na svoju frekvenciju?

Pitala sam, kao da me Mirelin komentar zaista pretvorio u djevojčicu koja se čudi nečemu uobičajenom.

– Pa gospodinova je očito jača. I više mu je stalo do toga da te na nju prebaci. Nekada si tako eterična, kao da te se ništa ne tiče. Samo sjediš i gledaš ispred sebe u granje, sunce, što već. Neki to shvaćaju kao otvoreni poziv da te se na sve načine odvuče negdje drugdje. Tamo gdje je njima ugodno.

Moja je baka, pomislila sam, često sjedila i gledala ispred sebe u granje. U svoj vrt. U daljinu. Sjedila je na miru, u potpunoj tišini, i promatrala. Tišina je možda bila ispresijecana zvukovima životinja koje je imala: kokoškama. Ali, osim njih, bila je neometana. Sada mi se to činilo poput drevne, iskonske mudrosti. Ako bi joj netko nešto počeo govoriti što je nije zanimalo ili je se nije ticalo, nastavila bi sa svojim gledanjem. Zašto ja nisam mogla nastaviti s gledanjem? Zašto sam morala obraćati pažnju na sve što se prema meni oglašavalo, što me je nastojalo izvući iz tihog, zadovoljnog promatranja nakon mnoštva obavljenih zadataka, nakon što su i noge i ruke i glava obavile svoje za taj dan?

– Mislim da te muž nije mučio na sličan način- nastavila je Mirela oprezno, kao da je pročitala moje misli.

– Nije.- odgovorila sam kratko.

I to je bila istina. Nikada me nije mučio. Nastojao mi je olakšati na sve moguće načine. Ako sam bila tužna, nastojao je biti smiješan. Ako sam bila bezvoljna, predlagao je kino ili neki izlazak za koji je znao da će me razveseliti. Znao je što volim raditi, znao je kako u stvarima uživati, dopustiti im da nas prožmu i razvesele.

– Zašto si mislila da će te takvo mučenje pokrenuti? Oprosti što sam se smijala, ali smiješno je. Kao da se dobrovoljno upuštaš u to da te netko reže. To će te pokrenuti? Da, ali samo na bijeg. Zar ne?

Osim ako, pomislila sam. Osim ako ne želim da me netko muči. Da me kazni.

Odjednom, čitavih posljednjih godinu dana počelo je lagano nestajati u jednoj točci. Ta točka bila je oštrica noža koju sam dotad previđala ili je nisam znala definirati. Bila je jednostavna, siva i presijavala se pored mojih očiju.

– Ljubi? Što si mislila?- Mireline oči opet su raširene i pomalo zabrinute.- I zašto mi ništa od toga nisi rekla ranije?

Bilo me je sram, pomislila sam. Bilo mi je neugodno prolaziti kroz toliku bol, svaki je korak bolio. I bilo me je sram reći ikome da podnosim nešto što nikada ne bih podnosila; što nije trebalo podnositi. Čime sam se kažnjavala jer sam napustila nekoga tko je rukama jednako blago razgrtao vodu u kadi i kosu naše djece.

Nekoga tko je uspio unijeti zeleno u najmračniju noć.

– Mislila sam da se događa nešto uzbudljivo i važno, ali izgleda da se događalo to da sam se mučila.

Duboko sam udahnula. Učinilo mi se da konačno ponovo dolazim do zraka koji mi je tako dugo nedostajao.

– Pa goni to! Ne trebaš se kažnjavati. Brakovi propadaju, mnogi, i mnogo bolji i gori od tvog. Nije samo tvoja krivnja. Nikada nije bila samo tvoja krivnja.

Moj muž, bivši muž, nestaje u sjenama zgrada.

Sa sobom odnosi zeleno, kričavo, vedro zeleno koje je unosio u svaku prostoriju u koju bi ušao. Sa sobom odnosi i zvuk vode koja je ravnomjerno ulazila u kadu.

– Čujeeš?- Mirela maše svojim lijepo oblikovanim dlanom ispred mog lica. – Stvari mogu ići samo nagore. To znaš, toliko valjda znaš?

Opet pogledam u svoje noge. Zatim se sjetim nogu novog muškarca, njegovog nemilosrdnog, gotovo bijesnog gaženja bilo kojeg tla kojim je prolazio. Kojim smo prolazili. Njegove neumoljivosti, neprestanog i neprekidnog govora koji se bojao pauza, pukotina i zraka jer bi se u njima moglo ugnijezditi nešto nad čim nije imao kontrolu i na što nije imao odgovor. Bijesni koraci i bijesne misli, bijes prema svijetu i svemiru. Njegov govor o ljubavi bez imalo ljubavi, o sreći bez imalo sreće i o razumijevanju bez imalo razumijevanja.

Još sam jednom duboko udahnula. Sve o čemu je pričao, sve što je gotovo propovijedao, u tom je trenutku postao krep papir kojim su djeca ukrašavala kutove svojih škola za vrijeme raznih svečanosti. Skidajući jedan po jedan ukras od krep papira, na dnu je stajala samo ista oštrica noža: siva, snažna i usmjerena na rezanje i ni na što drugo.

– Ku – kuuu! U kakvu si sada to meditaciju upala? Još smo uvijek na kavi!

Mirela ipak nije više djelovala zabrinuto. Nešto u njenom pogledu sada je bilo gotovo radosno.

– Jebote.- rekla sam samo.

Nisam mogla reći ništa drugo.

Nešto je izašlo iz mene, napustilo me i odletjelo prema gore.

Vjerojatno se negdje u zraku i rasplinulo.

Glavu sam spustila na stol ispred sebe. Pritom sam prolila čašu s vodom u kojoj se maloprije lomila sunčeva zraka.

– Dakle? Kužiš sada?

Kimnula sam glavom. I to je isto bila istina.

I zatim sam se vidjela kako hodam između starog i novog muškarca u svojim običnim plavim cipelama. Jedan je šutio dok je drugi govorio. Plave cipele su uglavnom bile poslušne između njih, vrhovi usmjereni usporedno s njihovima. Kimajući, upijala sam sve što je jedan govorio i sve što je drugi odšutio.

Pokušala sam replicirati bezuspješno drugome i reći nešto bezuspješno prvome. Naš hod se ubrzavao i usporavao ovisno o njihovom dahu i potrebama.

Zatim je prvi, bivši muž, odlučio skrenuti nekamo i više ga nije bilo. Ostali smo onaj drugi i ja, na livadi kojoj nisam vidjela kraja. Lijep dan, brdašca, trava i oblaci i mi: ja, prikovana uz njegov korak i on, u gestikulaciji, u svojoj frekvenciji noža, u rezanju dana, trave, neba.

i zatim moje noge, poslušne noge, učine najnevjerojatniju stvar: lagano se odgurnu o tlo, najlakše moguće, ali dovoljno da pošalju tijelo u vis, prema praznom prostoru čistog zraka, prema plavom prostoru udisaja.

Moje tijelo se krene gibati prema gore i glas novog muškarca postaje sve nerazgovjetniji i tiši, ali on zapravo i ne primjećuje moje odlijetanje, on samo nastavlja, nastavlja i nastavlja, gazeći travu, brdo, livade. On nastavlja snažno, bijesno. To je ono što on radi, pomislim, na to je mislila Mirela.

– Kamo taj prođe, trava više vjerojatno ne raste – rekla je Mirela kao da je pogodila moju sliku.

Dok plutam prema plavetnilu, u meni se otvara nova praznina i ne znam kako je ispuniti. Ali istovremeno se zatvaraju posjekotine.

Istovremeno, rane konačno imaju priliku zarasti.

Uskoro zamišljam kako sam se sasvim vinula iznad livade, pašnjaka, brda. Ne vidim nikoga na tlu, čak niti kao crnu točkicu.

Pogledam prema svojim nogama. Na njima više nema cipela.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(Priča je originalno objavljena u emisiji ‘Riječi i riječi’, HRT3)

Jelena Zlatar Gamberožić