I te je godine Marlena dobila nagradu za svoj divno uređeni vrt. Nagrada se u malenome mjestu u kojemu je živjela dodjeljivala svake godine. Svake je godine Marlenapobjeđivala. Njezin je vrt bio najuređeniji. Gotovo savršen.
Petar, njezin suprug, tog joj je jutra objasnio da je vrt „gotovo savršen“ i da se „na njemu treba još sasvim malo raditi da zablista“. Točno se tako izrazio. On je volio kad je sve blistalo. Volio je kad je kuća blistala. Kad su podovi bili tako čisti da si u prolazu mogao vidjeti svoj odraz u njima. Volio je kad je posuđe blistalo. Blistavi, ulašteni namještaj bio mu je skoro pa fetiš. „Danas blistaš“ bio je najveći kompliment koji je od njega mogla dobiti.
Kad bi bilo vrijeme Petrova povratka s posla, popravila biodjeću i frizuru pred zrcalom u hodniku te požurila u kuhinju isključiti pećnicu, jer je znala da se njezin suprug ljuti kad ručak zagori. Znala je da će sama biti kriva za prijekore ako bi se to ipak dogodilo. Za šutnje koje traju danima kad bi se on osjetio povrijeđenim. Jer on joj je tako puno pružao, a ona je znala biti tako nezahvalna. Tako je zvučala njihova zajednička mantra u koju je već skoro i sama povjerovala.
Tako je bilo i s tim vrtom. Bio je uredan, uvijek pokošen, s grmljem cvijeća u cvatu, sjenicom na sredini. S kućicama za ptice na procvalim granama voćaka. Kao iz časopisa.
Marlena je znala da je takav jer je Petar očekivao da bude baš takav. Nije bilo bitno što je svo svoje vrijeme ulagala u kuću i taj vrt koji je morao biti savršen, njemu nije bilo bitno. Nije primjećivao kako Marlena, što su kuća i okućnica ljepše, postaje sve zabrinutija, tužnija, sjetnija, a možda je primjećivao, ali mu je to odgovaralo. Ponekad je tako mislila dok je ležala u njihovoj čistoj spavaćoj sobi, udisala miris uvijek svježe oprane posteljine i nije mogla zaspati, a onda se prekoravala jer ne vjeruje svojemu savršenom suprugu.
Isto je bilo s kolačima. I oni su morali biti savršeni, bez mane.
– Marlena tako voli peći kolače! – govorio je svima. Što uopće nije bila istina. Ipak
ih je pekla i prijavljivala ih na natjecanja (njeni su sugrađani voljeli natjecanja).
Dobivala je nagrade. Pohvale ostalih žena i muževa koji su malo zavidjeli Petru na tako savršenoj supruzi, a malo i na tom što je uspio „uloviti takvog komada“, kako su mu, kad bi malo popili na zajedničkim nedjeljnim druženjima uz roštilj, znali govoriti.
Zato Marlena nije puno govorila na nedjeljnim okupljanjima. Znala je što slijedi:
– Ti si malo p-r-e-šarmantna – naglašavao bi Petar takvih večeri, dok bi, kasnije, ležali u postelji, a on bi joj okretao leđa. Prije bi mu nastojala objasniti kako je samo bila ljubazna, ali više se nije trudila. Samo bi čekala da ga zlovolja prođe. Uglavnom bi prolazila. Ako ne bi, ožiljci izvana nisu bili vidljivi, uvijek je mogla obući duže rukave i dulju suknju. Isprike su mu bile upečatljive: buketi ruža, večere uz svijeće i obećanja da će odsad biti divan i mio. Ako i ona bude malo „pristupačnija i nježnija prema svojemu mužiću“, šaptao bi dok bi je gurao prema krevetu, navečer, dok bi grad spavao, negdje ispred njihova prozora, podno njihove kuće na brdu iznad grada, a ona, ona bi zatvarala oči i trpjela, jer je tako bila naučena i drugačije nije znala.
Sve dok joj jedne besane noći, dok je zurila u mrak i gledala kako se vjetar igra granama čije sjene plešu na zastorima, razmišljala je o tome kako se jednom živi i kako vrtu treba promjena.
Sutradan je zasadila magnoliju.
***
Tražili su ga nekoliko dana. Tog proljeća vode su bile nabujale i lako se moglo upasti u tokove nemirnih visokih rijeka. To je bio službeni zaključak. Nitko nije sumnjao u zaljubljenu suprugu koja je obožavala svojega partnera. Svi su znali i vidjeli koliko se vole i ugađaju jedno drugome.
Sloboda je bila Marleni strana ali ju je brzo prigrlila. Sjela je te večeri, točno godinu dana nakon nestanka svojega supruga, u naslonjač u dnevnoj sobi, stavila noge na stolić, zapalila cigaretu i natočila si piće te pijuckala polako, gledajući kroz staklenu stijenu u vrt iza kuće. Magnolija koju je prošle godine zasadila izvijala se prema nebesima, lijepa i snažna, vjerojatno zahvaljujući i onome što je skrivala među svojim korijenjem. Ostatke jednog muškarca. Koji je zahtijevao previše i koji nije znao stati. I koji je volio kolače pa je tako pojeo jedan kolač začinjen s malo vanilin-šećera i malo praha koji je tako nesretno prigodno podsjećao na vanilin-šećer. Pepeo Marlenine cigarete bi povremeno padao na tepih, ali ona nije marila. Više ne. Zatvorila je oči i tiho pjevala uz jazz koji je dolazio s gramofona iz kuta sobe.
Marlena se nasmijala svojemu sjećanju, tiho, a onda je rukom u kojoj je držala čašu s pićem obrisala jednu suzu koja joj je, protiv njene volje, pokvarila užitak novostečene slobode.
Njezini kolači više nikada nisu sudjelovali na mjesnim natjecanjima. Kao ni vrt. Sugrađani su to pripisivali prevelikoj boli koju su kod Marlene takva sjećanja izazivala.
(Autorica: Sanja Bužimkić)