Tih dana bih samo sjela na stari zeleni bicikl koji je već bio prilično spor i u lošem stanju te krenula prema istoku. Prošla bih jednu i drugu tramvajsku stanicu, čuperak šume, benzinsku stanicu i livadu na kojoj su se, kao po nekom tajnom dogovoru, skupljale vrane.
Zatim bi me dočekala uska cesta, dućani, butici, slastičarne, pekare. To je bio moj put između ogledala.
Naime, tih sam dana živjela između ogledala. Nisam se mogla dohvatiti, prikačiti kukom na bilo što unutar sebe. Unutarnji organi kao da su se rasplinuli: slezena, jetra, u mjehure od sapunice. A misli, stavovi, vrijednosti, kao da nikada nisu niti postojali. Sve se pretvorilo u kašu. Doručak sasvim male bebe.
Zato sam se morala ogledati, ali u očima drugih također nisam vidjela mnogo. Nisam mogla ići okolo i ispitivati detaljno svaku osobu: Oprosti, tko sam zapravo ja? Možeš li me samo ugrubo opisati? Ili finije, dodaj neke nijanse o mojimpolitičkim stavovima?
Zato sam morala hvatati insinuacije i izraze očiju. Jesam li danas na prijateljevom licu primijetila gađenje prema sebi? Je li pokret usana kolege značio smijeh ili podsmijeh? Znači li to da sam gadna, ali ipak još donekle duhovita? Možda ironična? A jučer, jesam li uhvatila sažaljenje? Misli li taj prolaznik da sam jadna?
Jadna sam svakako bila. Osoba koja je iznutra kaša, a ne fini koloplet tetiva, mišića i sivih moždanih stanica i jest nešto sasvim jadno. Nešto za što ne bi bilo šteta bicikl povući mrvicu prema lijevo i nestati ispod kotača automobila ili kamiona.
Pazi što poželiš, kažu, ali to se nije dogodilo, iako je taj bicikl oduvijek imao vlastitu volju pa bi nekada projurio pored svega, a nekada sam imala dojam da ga niti gurajući ne bih mogla pomaknuti s mjesta. Možda i nisam bila samo kaša ako su noge imale dovoljno snage za vožnju. Prema istoku pa dalje, i još dalje. Do novih livada koje su prelazile u žutu boju. Tu bih tek stala, gdje su počinjala polja. Ili bi tu stao bicikl. Ili moje noge. Bilo je, kao što sam napomenula, teško povezati tijelo u cjelinu. Ruke bi se ipak nekako odvojile od volana. Skočila bih sa sica i pustila da bicikl nježno padne na stabljike. U daljini ili blizini, ne znam, sivilo ceste bi se spojilo sa zelenim. Osjećala sam da sam došla pred sam kraj slike. I treba nešto učiniti. A ja sam bila u žutom, među tvrdim stabljikama koje su se ispod mene prilijepile za tlo.
Tada bih pogledala u nebo. Oblaci su plutali u različitim veličinama i težinama. Pogled mi je bio zamućen od suza, ali ovdje su one konačno bile dozvoljene. Pik-pak za mene, stigla sam na svoje odredište i smijem curiti kako i koliko želim. Ionako sam bila kaša, a svojstvo je kaše da katkada iscuri.
Da vidimo, mislila sam: što me može kondenzirati, ponovno uobličiti moje organe?
To je bilo teško dokučiti, jer nešto se u meni blago razlilo zbog njega posljednjih mjeseci. Isprva je to razlijevanje bilo čista nježnost dok nije počelo mreškati se, titrati jače i slabije, a zatim i ključati u čistoj tuzi.
Moje jecanje postalo je dublje i snažnije. Nema nikoga, mislila sam, svejedno je. Ovdje nadaleko nema nikoga, čak niti kuća, ne još, iako nikad zapravo nisam provjerila. Možda bih i mogla, pomislila sam i lijeno ustala. Ponovo me začudila težina vlastitog tijela, nemogućnost kontrole udova. Otkud to olovo u njima, ako je sve postalo tekuće?
Ogledala sam se oko sebe. Kratka kosica trave dokle pogled seže. Zemlja. Vjetrić. Priroda je bila ravnodušna i dobronamjerna.
I dalje sam umornim, natečenim očima promatrala okruženje. Ptice. (Vrane?) Malo dalje, obris nečega ili nekoga. Čovjek? Dijete? Što radi sasvim sam usred ovog polja? Krenula sam prema figuri. U svom stanju curenja (početno kipljenje je bilo pri kraju i osjećala sam da se u meni sada nalazi samo stara, beskorisna tekućina), nisam bila sigurna hoću li do nje još uopće stići čitava.
Mic po mic i ipak sam se uspjela približiti dovoljno da shvatim da je riječ o strašilu. Strašilu, pribijenom na drvenu dasku. Bilo je veliko, u žutim hlačama i staroj crvenoj vesti iz koje su ispadale velike količine sijena. Na licu je imalozastrašujuću masku, ali ga je sijeno koje mu je izlazilo iz ruku i nogu činilo bezazlenim. Kada sam već stigla do njega, dobila sam potrebu nešto i reći.
Htjela sam samo prekinuti tišinu koja se nadvila nad nas. Nisam se bojala da će u strašilo naglo ući neki zli duh kao u filmovima, ali pazi što zamišljaš, kažu.
Ni vrane nisu djelovale posebno zaplašeno dok su se u manjim ili većim krugovima okupljale po polju i vjerojatno vijećale o tome što će učiniti sljedeće.
Znala sam da neće odgovoriti, dakako, ali trebalo je nešto reći.
Ovaj razgovor bi mogao zapeti, pomislila sam i nasmiješila se.
Ali opet, mislila sam: zar ne idem ovdje plakati, ne samo plakati već i jecati, izbaciti ono što ne mogu nigdje drugdje i nikome drugome. Zašto se onda ne bih povjerila ovom strašilu? Ionako nemam kome.
Sjela sam na pod, okrenuta od njega leđima. Još je svega nekoliko vrana ostalo oko nas. I tišina.
Nedostajala mi je cigareta, iako sam prestala pušiti. Kako sam mogla objasniti ovom strašilu da sam se pretvorila u kašu? Otkud uopće krenuti?
Vjerojatno je, mudrovala sam, bilo više faktora. Čovjek se ne pretvara u neku jadnu tekućinu niti preko noći niti zbog jednog jedinog razloga.
Okrenula sam se prema njemu. Strašilo je gledalo ispred sebesvojim čudnim, umjetnim očima koje su možda bile od dugmadi. Tek tad sam primijetila da ima i šešir: smeđi, poderani šešir. Tko zna iz kojeg su ga podruma izvukli?
Kao da to želi potvrditi, jedna nam se vrana približila vrlo blizu i gledala nas opasnim crnim očima pokrećući glavu gore-dolje.
Nasmiješila sam se.
Zamišljala sam da me strašilo pažljivo sluša.
Gluplje povjeravanje nisam dugo čula, iz svojih ili tuđih usta. Srećom, nisam se uputila na terapiju, pomislila sam.
Začula sam blagi glas iza sebe.
Odlično, zaključila sam. Uza sve, još sam razvila i halucinacije. Vjerojatno je ionako bilo pitanje vremena. Pričam li sa strašilom ili vranom nisam znala, ali nije bilo ni važno. Glas je bio topao pa vjerojatno nije bilo opasnosti. Ako je i bilo, u onim filmovima se ionako nitko nikada ne izvuče. Strašila su obično previše bijesna i uvijek u nekom svom osvetničkom pohodu.
Pa možda i jest bolje sada, pomislila sam, ako izbacimo to da pričam sa strašilom. U ovom žitu zapravo i nije bilo tako loše.
Ne okrećem se prema strašilu jer zapravo ne želim vidjeti čudovišno strašilo kako oživljava, ali zanima me odgovor na moje pitanje.
To je ono što me doista zanimalo. Očito nisam bila sretna kao ‘organi’. Ali, mogu li postojati kao kaša? Pa, ako ono može kao sijeno, što fali kaši.
Dodirnula sam svoje oči. Nije bilo tekućine. Možda je curenje zaista prestalo, razlijevanje se zaustavilo. Možda mogu dalje. Možda kruta stanja nisu ništa bolja od tekućih. U tijelu je ionako najviše vode. A i krv zna stvari bolje od mozga, kreće se uokolo.
Ustala sam i dotaknula se po kosi, i opet po očima, tek toliko da provjerim jesu li još tu; okuplja li koža i dalje ono što je iznutra.
Krenula sam, ne osvrćući se, prema mjestu na kojem sam ostavila bicikl.
Na dovoljnoj udaljenosti od strašila, već blizu bicikla koji sam našla tamo gdje sam ga i ostavila, ipak sam se okrenula prema strašilu.
Učini mi se da i dalje sasvim mirno stoji na istom mjestu, samo što je sada okruženo ogromnim jatom vrana koje se kao crni cvjetovi razlijevaju po njemu i svuda uokolo po polju, gotovo do granice sa šumom.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT3)
