Šezdeset godina od romana “Lijepe slike”
Ne treba možda ni spominjati koliko je, u svijetu društvenih mreža i lijepih slika kojima smo svakodnevno okruženi, ovaj roman aktualan danas. On se može čitati kao kritika tadašnjeg jednako kao i sadašnjeg društva u kojem mnogi katastrofe, ratove i razaranja promatraju sa sigurnih udaljenosti. O svemu tome de Beauvoir promišljala je i djelovala na mnogo razina, a književnost je samo jedan način njezine borbe kojem se uvijek možemo, a i trebamo, vratiti

I zato mi se čini da je najmanje što mogu i možemo podsjećati, ponovo i ispočetka, na to koliko je bitna, koliko je ostvarila i koliko nam je toga ostavila, jednako aktualnog tada kao i sada. Dame i gospodo, jedna i jedina, neponovljiva i zauvijek nezaustavljiva: Simone de Beauvoir
„Moj roman je knjiga o istini. Diktirao ju je osjećaj razdraženosti koju u meni izaziva svijet laži.“
(S. de Beauvoir o svom romanu Lijepe slike)
Simone de Beauvoir (1908-1986.) pratila me kroz srednju školu, fakultet i nakon njega, uvijek postojano i na mnogim razinama: književnoj, filozofskoj, feminističkoj. Njezina je izjava „ženom se ne rađa, ženom se postaje“ oblikovala i udarila temelje za razlikovanje spola i roda, a njezin Drugi spol postao je teorijski i filozofski izvor, biblija drugog vala feminizma. Njezin aktivizam kao i oštra kritika institucija bili su inspiracija za daljnje feminističko djelovanje i pokrete, a izvanredna proza kojom je kao skalpelom prolazila kroz jalova tkiva dotadašnjih, uvelike determiniranih društvenih uloga i statusa potakla i pisce i čitatelje na sasvim novo, ozbiljno promišljanje društveno-političkih situacija pa i filozofskih ideja. Tako je postala i jednom od glavnih predstavnica egzistencijalizma te uz Jean-Paula Sartrea primjenjivala načelo egzistencijalizma „egzistencija prethodi esenciji“, odbacujući filozofski esencijalizam.

Zaustavit ću se zasad samo na tome što se tiče njezinog obimnog i bitnog djelovanja te se osvrnuti na njezinu književnost; prozu, konkretnije roman Lijepe slike (Les belles images) iz 1966. godine, koji ove godine puni 60 godina. U nekim je nedavnim interpretacijama on uspoređivan sa serijom Mad Men (2007-2015.) budući da glavna junakinja u romanu, Laurence, radi kao marketinška agentica u reklamnoj agenciji, čiji je posao da na što ljepši način kupcima „proda“ lijepe slike (vizuale) i zainteresira ih za svoje proizvode. Ovaj je roman kod nas izdan u nakladi zagrebačkog Naprijeda 1969, u prijevodu Iva Klarića i Smiljke Sučić, zajedno s njenim drugim romanom Vrlo blaga smrt (Une mort très douce, 1964.) u kojem na dirljiv i potresan način opisuje umiranje svoje majke. Prisjećajući se njezine proze, spomenut ću još jedan roman koji mi je također bio neizostavan na putu prema zrelosti, a to su Uspomene dobro odgojene djevojke (Mémoires d’une jeune fille rangée, 1958.) gdje, prisjećajući se djetinjstva i odrastanja, progovara o svom susretu s filozofijom i odluci da se njome bavi, buntu protiv ustaljenih pravila i obrazaca, pa i katoličkog odgoja i buržoaskog okruženja, otkrivajući zapravo vrlo rano temelje egzistencijalizma u svom razmišljanju.
Slom ili buđenje
Lijepe slike su dakle, kao što S. de Beauvoir i sama napominje, roman o istini ispod svijeta laži kojim se glavna junakinja bavi u reklamnoj agenciji, ali i ne samo u njoj, već, kako na početku romana uviđamo, i u svojoj obitelji i užem i širem društvenom okruženju. Glavna junakinja Laurence u jednom trenutku svog naizgled uređenog, ulaštenog i savršenog buržoaskog života ulazi u egzistencijalnu krizu u kojoj joj sve što je prije taj život činilo ugodnim i samorazumijevajućim postaje strano i problematično. Neki autori zato govore o romanu kroz slom živaca (ili psihički slom) glavne junakinje, no u kontekstu egzistencijalizma i kritičnosti prema institucijama i buržoaziji, kod Simone ovaj slom zapravo možemo nazvati „buđenjem“, ili, još dublje, osvještavanjem. Okidač za ovo osvještavanje ispraznosti života koji živi Laurence nalazi u svojoj kćeri Catherine koja, zbog prijateljstva s nešto starijom djevojčicom Brigitte, počinje propitivati ono dotad poznato i razmišljati o siromaštvu, gladi, teškim uvjetima života, smislu ljudskog postojanja. Brigitte se informira i kroz televiziju i novine te živi u drugačijoj obiteljskoj dinamici i situaciji pa se zato pred njom šire manje lijepe slike nego pred Catherine, što rezultira njenom zbunjenošću.
„Krvavi leševi bijelaca, crnaca, autobusi u provalijama, dvadeset i petoro djece ubijeno, drugi prepolovljeni nadvoje, požari, olupine srušenih aviona, sto deset putnika na mjestu mrtvo, cikloni, poplave, čitave zemlje opustošene, sela u plamenu, rasni neredi, lokalni ratovi, kolone smetenih izbjeglica. Toliko žalosno da je na kraju čovjeka spopadala želja za smijehom. Treba reći da svim ovim katastrofama prisustvujemo udobno smješteni uz domaće ognjište i nije točno da se tu svijet uvlači. Opažamo samo slike uokvirene malim ekranom koje nemaju svoju stvarnu težinu.“
U tom smislu Laurence opet dolazi do „slika“, ovaj put ružnih slika, koje rastužuju ali u svojoj katastrofičnosti također bude i ravnodušnost ili smijeh, jer, poput onih lijepih, također nisu „stvarne“, ne za Laurence i njezinu obitelj. Kao kontrast, kroz roman se provlači i budućnost, tj. još jedan red lijepih slika „planirane“ utopijske Francuske za dvadesetak godina, o kojoj mnogi likovi iz romana pričaju kao o uskoro dosegnutom cilju. „Trijumf urbanizma. Posvuda sjajne četvrti, sto dvadeset metara visoke, nalik na košnice i mravinjake, ali okupane u suncu. Auto-strade, laboratoriji, fakulteti. Nezgoda je jedino u tome, tumačio je komentator, što će Francuzi podleći pod težinom takvog izobilja riskirajući da izgube svu energiju.“
Glavna junakinja Laurence u jednom trenutku svog naizgled uređenog, ulaštenog i savršenog buržoaskog života ulazi u egzistencijalnu krizu u kojoj joj sve što je prije taj život činilo ugodnim i samorazumijevajućim postaje strano i problematično
Netaknuta površina
Kada pak, u pokušaju rastvaranja lijepih slika i dolaženja do bitnog ili onog što moda i marketing još nisu dotakli pokušava doći do ideja o pravim vrijednostima ili istini ispod laži, jedini lik u romanu koji se izravno suprotstavlja njenom mondenom životu kao nizu lijepih slika jest otac. Drugi kontrapunkt je sestra Marthe koja pronalazi smisao u vjeri i misli da se Catherini ne može pomoći drugačije, dok otac nastoji živjeti izvan „mode“ i ne zanositi se trenutačnim populističkim hirovima i mišljenjima. U tom smislu je on pravi kontrapunkt ostalim likovima, ali i čitavoj društveno-političkoj klimi u romanu.
„Zastario!, jedino vam je to na ustima. Klasični roman, to je zastarjelo. Ali kad branim Balzaca i humanizam, ja se možda vladam po sutrašnjoj modi… Ne. Postoji nešto drugo osim mode. Postoje vrijednosti i istine… Vrijednosti, istine koje odolijevaju modama. Ona u to vjeruje. Ali koje zapravo?“ U tom gotovo grčevitom pokušaju pronalaženja pravih vrijednosti koji ju je obuzeo, Laurence shvaća da je jedino vrijednost ljudskog života ona koja je neusporediva. „To je očev utjecaj. Za njega ništa nije vrijedno ljudskog života, iako smatra da su ljudi kukavni. Ni do novca mu nije stalo. Meni jest. Ali ipak manje nego svima ovima.“
Laurenceina „tragedija“ ili nemogućnost pomirenja sa sobom (ali i okolinom) je u tome što promatrač (ili čitatelj) bez poznavanja njenih unutarnjih monologa ne može opaziti razliku između nje i onih kojima je okružena. Ona je naizgled u savršenom skladu s okolinom, gotovo ključna i glavna predstavnica lijepih slika, ne samo profesionalno već, kako ćemo vidjeti, i privatno, održavajući savršen sklad obiteljskih odnosa i tu sjajnu površinu netaknutom. „Oni će zalijepiti fotografije u album i pokazivati ih prijateljima. On će u glavi ponijeti slike s njihovim legendama i smjestiti ih na mjesto u svom unutarnjem muzeju. Ja nemam ni album ni muzej. Srela sam ljepotu i ne znam što bih s njom.“ Iako okružena ljepotom, muzejima, putovanjima i svim ostalim mogućnostima susretanja s kulturom i umjetnošću, Laurence ne doživljava te situacije, predmete ili djela „doista“, kao što ne doživljava ni ljude oko sebe zbiljski te osjeća između sebe i njih (s izuzetkom kćerki) veliku prazninu koju je nemoguće prijeći, shvaćajući da joj je nemoguće dosegnuti drugoga i druge. „Ima dojam da ljudi samo stoje pored nje, ali da ih nema u njoj. Jedino njene kćerke, ali to je valjda organski.“
Jedini lik u romanu koji se izravno suprotstavlja njenom mondenom životu kao nizu lijepih slika jest otac. Drugi kontrapunkt je sestra Marthe koja pronalazi smisao u vjeri
Odnos sa suprugom

Laurence, izrazito zapravo kvalitetna u svom poslu, razumije ljudsku prirodu u smislu ponude i potražnje novog, rizičnog, ali opet utješnog i sigurnog, te se vješto poigrava svojim talentom i znanjem kako bi takve ponude i ostvarila. „Ljudi žele novo, ali bez rizika. Zabavu, ali koja je u isti mah i ozbiljna. Ugled koji se ne plaća skupo… Nju stalno muči isti problem. Privući, opčiniti, ali uvjerljivo. Magičan proizvod koji će uznemiriti život, ali da ništa ne poremeti u njemu.“ Njen posao, koji je zapravo prodavati „lijepe slike“ ili „šarene laži“, pomaže joj da još dublje shvati pozadinu „prodaje“ i „kupovine“ svega, „promoviranja“ i zadržavanja određenog imidža. U tom se smislu razotkriva i poanta marketinga: „Grupe, parovi sa zanimanjem ili uzdržavajući se od zijevanja slušaju vodiče. Spretne reklame uvjerile su ih da će ovdje uživati u neizrecivim zanosima. I nitko se na povratku neće usuditi priznati da je ostao prevaren. Nagovarat će svoje prijatelje da odu pogledati Atenu i lanac laži nastavit će se unedogled, lijepe slike ostat će netaknute usprkos svim razočaranjima.“
Roman je tako i vrlo precizan prikaz života ljudi forme bez vlastitog sadržaja ili s nepostojećim duhovnim životom, opis (zapravo malograđanskog?) mentaliteta koji traži obrasce zadovoljstva u normiranim ritualima, ponašanjima, ugodi, financijskoj sigurnosti i stilu života koji je vrlo dobro uigran i ustoličen i protiv kojega se nema smisla boriti. Uz kćerina propitivanja, gubljenje u rutini ugodnih rituala također tjera glavnu junakinju u propitivanje drugih mogućnosti, pa čak i preko ruba, onda kada počinje propitivati što se točno nalazi ispod, tko zapravo povlači „konce“ nje i ostalih članova njene obitelji, ili pak društva u cjelini, i na koji način se može informirati i o onome što sama ne vidi, čime se iz svoje klasne pozicije ne bavi i što je direktno ne opterećuje. Također, istovremeno shvaća da je njoj donekle nemoguće propitivati ili istraživati na taj način budući da se i samo mišljenje i govor u njenom okruženju smiju odvijati samo u točno određenim obrascima i na određene načine. „Recite ono što mislite, govorila je gospođica Houchet. Nemoguće, pa čak ni ocu. Govori se ono što ljudi od vas očekuju da kažete.“
Odnos sa suprugom je u početku propitivanja također automatski poljuljan, budući da se on gotovo sasvim gradio na iluzornim temeljima lijepih slika i nepomućenog sklada, tj. na nečemu što, kada mu se približimo, otvara novu prazninu. „Prepušta se milovanju tijela. Radost zagrljaja. Žestok i veseo užitak. Nakon deset godina braka savršeno fizičko slaganje. Da, ali to ne mijenja boju života. Ljubav je također jednolična, higijenska, rutinska.“ Njezin muž, uspješan poslovan čovjek, brine o bližnjima, pa i Laurence kao o, možemo reći, nakitu koji treba držati na sigurnom, ponekad održavati i često se njime ukrasiti. Uvjeren u blistavu budućnost i nezaustavljive ideje napretka, on entuzijastično radi i proizvodi za sebe i obitelj. „Jean-Charles obožava knjige koje ništa ne kažu. Shvaćaš, kod ovih mladih pisaca divno je to što oni ne pišu da ispričaju priču. Oni pišu samo zato da pišu, kao kad bismo iz čistog užitka nagomilavali kamenje jedno na drugo.“ Kao što voli kupovati i gomilati nepotrebne stvari, možda ih možemo nazvati i ukrasima, tako također voli i darovati i konzumirati takve knjige i predmete poput kolekcionara, što bi se moglo zamijeniti za darežljivost, no Laurence u svom „buđenju“ shvaća da nije. „To je zadovoljština, simbol, nadomjestak. Čega? Nečega što više ne postoji, što možda nikada nije ni postojalo. Prisne i tople veze koja sve poklone čini bespredmetnima… Savršena slika para koji se nakon deset godina braka još uvijek obožava. On kupuje bračni mir, radosti ognjišta, razumijevanje, ljubav i ponos za samog sebe. Ona se promatra u ogledalu.“
Njen posao, koji je zapravo prodavati „lijepe slike“ ili „šarene laži“, pomaže joj da još dublje shvati pozadinu „prodaje“ i „kupovine“ svega, „promoviranja“ i zadržavanja određenog imidža
Politika i ljubavnik
Pukotine u Laurenceinoj svakodnevici počinju se širiti kao rupe kroz koje ona počinje propadati u nastojanju da sebi i kćeri pruži zadovoljavajuće odgovore na pitanja o smislu i postojanju. Počinje joj se činiti da se sve oko nje, pa i ona sama, raspada i nestaje. „Opet je uzela dosje. Zašto postojimo? To nije moj problem. Postojimo. Preko toga treba prijeći, uzeti zalet i jednim skokom kliznuti sve do smrti.“ Istovremeno, postaje joj kristalno jasno da je potrebno vrlo malo, gotovo samo trenutak nepažnje, da ta brižno njegovana svakodnevica jednostavno nestane ili se raspe u mnogo komada. Ili, da je potrebna budnost da se takav život ne poremeti nečim izvanjskim, „prljavim“, problematičnim, koje u svakom trenu može ući i poremetiti takvo stanje stvari: „Djeca spavaju. Jean-Charles čita. Lucien negdje misli na mene. Ona osjeća svoj život oko sebe. Pun, topao, gnijezdo, čahura. Dovoljna je i najmanja budnost pa da ništa ne naruši tu sigurnost.“
Jedan od „izlaza“ koje Laurence vidi jest veća koncentracija na sadašnju društveno-političku situaciju, zapravo neku vrstu informiranja i prikupljanja znanja koje će joj dati čvršći sadržaj, izgubljen putem nauštrb forme. „Jean- Charles mi predbacuje da se ne zanimam za današnjicu. Zamolit ću ga da mi preporuči potrebne knjige. Da me prisili da ih čitam. Taj plan i nije tako nov: s vremena na vrijeme Laurence odluči, ali – zbog čega, zapravo? – bez ikakve iskrene namjere da taj plan i ostvari. Ovaj put je drugačije. Radi se o Catherini. Ne bi sebi mogla oprostiti da na njoj pogriješi.“ No, iako se njeno zanimanje za svakidašnje, svjetske i nacionalne događaje povećava, same informacije o situacijama i prilikama u zemlji i svijetu ne pridonose njenoj unutrašnjoj promjeni zato što ih ne doživljava ni kao stvarne ni kao nešto što je se imalo tiče.
Sljedeći „izlaz“ koji se pojavljuje u Laurenceinom životu jest njen ljubavnik. Ljubavnik služi kao alibi, bijeg iz svakodnevice koja postaje preteškom za podnošenje ako se ne ukrasi specifičnim eskapizmom koji se u ovom slučaju može nazvati i pokušajem zbližavanja, ali i sama Laurence vidi da tu nije riječ o ljubavi. „Žena vjeruje da joj je potreban neki muškarac. U stvari, potrebna joj je neka ideja o sebi, iluzija slobode ili nepredviđenog, obmana.“ U zatvorenosti Laurenceinog „sustava“ preljub je nešto gotovo očekivano i dozvoljeno, bijeg iz jednog kaveza u novi kavez lažne slobode, budući da se i opet radi o novoj, ispraznoj lijepoj slici, a ne o stvarnoj intimi. „I onda, lani je mislila na Luciena: neka vrsta alibija. Mislila je da postoji netko s kim bi željela biti. Grijala ju je tuga malog romantičnog plamena. Sada više ni toga nema. Zašto je odlučila da stvori prazninu u svom životu, da štedi svoje vrijeme, svoje snage, svoje srce, kad ne zna baš što bi sa svojim vremenom, snagama, srcem? Ispunjen praznim stvarima. Kakva zbrka!“
Još uvijek vrlo mlada, u ranim tridesetima ili kasnim dvadesetima, Laurence se kroz čitav roman „oprašta“ od života, onog stvarnog života koji je željela živjeti, u suprotnosti s onim koji živi i na koji je, shvaćamo, osuđena. Čak i za svoju majku, Dominique, koja upravo prolazi ljubavni brodolom s mlađim muškarcem koji je odlučuje ostaviti, ona kuje velike „planove“ poput putovanja, pronalaženja novog ljubavnika, poslovne karijere, nadajući se da za nju nije gotovo. No, za sebe kao da je zatvorila sva vrata prema stvarnoj promjeni i sada se nalazi u prostoru u kojem samo može pokušati učiniti sve da spriječi kćer da ne napravi istu grešku. „Laurence počešlja kosu, malo dotjera lice. Za mene je igra završena, pomisli, promatrajući svoj pomalo opušteni i blijedi lik. Ali djeca će imati svoju šansu. Kakvu šansu? Ni sama ne zna.“
U zatvorenosti Laurenceinog „sustava“ preljub je nešto gotovo očekivano i dozvoljeno, bijeg iz jednog kaveza u novi kavez lažne slobode, budući da se i opet radi o novoj, ispraznoj lijepoj slici, a ne o stvarnoj intimi
Kulminacija romana
Ovaj odličan, gotovo zloslutni kraj kao da dijelom otvara prostor budućim generacijama, iako ga zatvara samoj Laurence, no bazično pokazuje koliko je teško i problematično izaći iz jednog rakursa u drugi, tj. da bi za Laurence izlaženje iz vlastitih navika, života i postojanja na način na koji ona to čini iziskivalo previše. Je li doista zaglavljenost u jednom tipu postojanja tako problematična ili Laurence samo više nema snage i volje izaći iz onoga u što je, svojevoljno ili samo inercijom, ušla? Kolika je uopće mogućnost prelaženja, mobilnosti s jednih ljestava vrijednosti na druge, iz jednog oblika postojanja u drugi, iz jednog svijeta u drugi?
Otac, jedina figura koja je u Laurenceinom svijetu zadržala autentičnost, također „pada“ pod majčinim ponovnim nagovorom za zajednički život i time razočara Laurence koja ga je smatrala „čvršćim“ u smislu toga da se nije dao uvući u dogovore, kombinacije i relacije koje su moralno upitne ili u kompromise spram ljubavi i iskrenosti. Posebno je zato potresan upravo njezin odnos s ocem kojem se jedinom, u gotovo dječjoj ushićenosti i otvorenosti nastoji približiti te nešto od njega naučiti, ali ni to ne uspijeva.
Kulminacija romana ipak dolazi u trenutku kada Laurence počinje izbacivati hranu i ne može više ništa jesti dok kćer ne odvoji od psihologa kojem su je počeli voditi kako bi se riješila zbunjujućih misli. Laurence tada također inzistira da se Catherine „vrati“ prijateljici Brigitte od koje su je također pokušali odvojiti kako bi se „smirila“: „Ali ja je odgajam i ja ću donositi odluke. Ja. Odgajati dijete ne znači od njega napraviti lijepu sliku…“ Laurence je u tom trenutku u stanju i želji zaratiti s mužem i ostatkom obitelji ako je to potrebno, samo da bi sačuvala kćer od „kiča“ koji je vreba ako je i dalje nastave „štititi“ lijepim slikama i sigurnim, ničim pomućenim okruženjem. No, muž vrlo brzo prihvati njenu molbu i ne suprotstavlja se, budući da i on, sa svoje strane i iz svoje perspektive želi sačuvati i nju i obiteljski mir nauštrb svega. Laurence tako „spašava“ kći, iako joj je jasno da će sama ostati unutar zadanih koordinata, zauvijek.
Je li doista zaglavljenost u jednom tipu postojanja tako problematična ili Laurence samo više nema snage i volje izaći iz onoga u što je, svojevoljno ili samo inercijom, ušla?
De Beauvoir, nekad i sad

Ne treba možda ni spominjati koliko je, u svijetu društvenih mreža i lijepih slika kojima smo svakodnevno okruženi, ovaj roman aktualan danas. On se može čitati kao kritika tadašnjeg jednako kao i sadašnjeg društva u kojem mnogi promatraju katastrofe, ratove i razaranja sa sigurnih udaljenosti, fizički i emotivno čak toliko odvojeni da zajedljivo ili zlobno komentiraju tuđe boli i nesreću. O svemu tome de Beauvoir promišljala je i djelovala na mnogo razina, a književnost je samo jedan način njezine borbe kojem se uvijek možemo, a i trebamo, vratiti. Nedavno sam, igrom slučaja, ulazila u (meni vrlo) mučne rasprave o njoj, braneći je od (smatrala sam) nezasluženih napada, a koji su me potakli da joj se joj posvetim ponovo, mnogo detaljnije i opsežnije nego ikada prije. Usput su mi se javljale misli poput: Tko zna što bih sada uopće smjela raditi, a i misliti da je nije bilo? Tko zna bismo li uopće znale da možemo dalje, više, jače, bolje od onoga što nam je nametnuto, za što smo „predodređene“, bez njenog utjecaja i stvaranja?
I zato mi se čini da je najmanje što mogu i možemo podsjećati, ponovo i ispočetka, na to koliko je bitna, koliko je ostvarila i koliko nam je toga ostavila, jednako aktualnog tada kao i sada. Dame i gospodo, jedna i jedina, neponovljiva i zauvijek nezaustavljiva: Simone de Beauvoir.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić
Esej je originalno objavljen na portalu Kritika h,d,p)

