Kategorije
proza

Povratnica

Martina stoji u redu i gleda u potiljak visokog muškarca ispred sebe. Zmijolika povorka putnika sporo se pomičeprema aerodromskom šalteru.

Sredovječna gospođa kratke sijede kose iskorači iz reda.

— Oprostite, strašno mi se žuri. Unuk mi je bolestan – govori i odlučno prolazi pokraj putnika.

— Gospođo, ne može to tako. I meni se žuri pa se ne guram — pobuni se muškarac iz sredine reda.

Gospođa je već blizu šaltera.

— Vidite vi ovo! To samo kod nas ima! — muškarac se okreće prema mladoj ženi iza sebe i gura šake dublje u džepove.

Martina se jedva primjetno osmjehne. Prebaci plavi pasoš iz jedne ruke u drugu i nogom privuče kofer bliže muškarcu ispred sebe.

Red se nastavi pomicati istim sporim ritmom.

Uskoro je između Martine i uniformirane službenice samo staklo. Sigurno je neprobojno, pomisli. Položi pasoš na pult.

Službenica ima oči plave poput različka. Otvara korice i gleda u fotografiju, zatim u Martinino lice, pa opet u fotografiju.

— Vi ste Martina?

— Da.

— Martina Jovović?

— Da.

— Iz Australije?

— Dolazim iz Australije, ali sam rođena ovdje. I živjela — doda, kao da je to važno. — Samo sam dugo bila u Australiji.

— Vidim. A šta ovdje radite?

Martina otvori usta. Ništa ne izađe. Pokušava pronaći odgovor, ali riječi kao da su ostale s druge strane stakla. Osjeti kako joj se obrazi zagrijavaju.

Službenica dohvati pečat i glasno ga utisne u praznu stranicu putnog dokumenta.

— Idite tamo — kaže i pokaže dugi hodnik s lijeve strane. — Možete ući.

Martina zgrabi ručku svog kofera i gotovo potrči prema hodniku.

— Gospođo, vratite se! Zaboravili ste…

Čuje glas, ali se ne osvrće. Ne odnosi se na nju. Mora što prije izaći iz zgrade.

Na izlazu, ispod velikog postera s motivom katedrale i pozdravima na nekoliko jezika, zastane da udahne. Sjedne na kofer i otvori torbicu.

Nema ga. Pasoša.

Izvadi plastičnu bocu i otpije nekoliko gutljaja vode.

Moram se vratiti. Kakva blamaža.

In and out, in and out, ponavlja u sebi. Uzdah, izdah. Polako ustane, izvuče ručku kofera i krene natrag.

Red se sada čini još dužim. Službenica udara pečate u dokumente. Svaki udarac odzvanja po prostoriji.

Martina pokuša prići sa strane.

— Oprostite, ja sam…

— Pa dobro, šta je ovo! Zar ne vidite koliki je red? Stanite u red kak i svi mi! — zagrmi muškarac u kožnoj jakni.

— Ali…

Mladić u uniformi prilazi joj s desne strane.

— Molim vas, stanite u red. Nemojte praviti gužvu.

Dotakne joj lakat i usmjeri prema začelju.

— Ali ja sam…

— Samo polako. Svi ćete doći na red.

Martina stane na kraj reda i uzdahne.

— A kaj pušete? — upita izblajhana plavuša. Dvoje djece sjedi svako na svom koferu i gricka čips. — Ak mogu ja s dvoje djece čekati, valjda možete i vi.

Netko nekoliko mjesta ispred nje dobaci:

— Tak vam je to danas. Mladi nemaju nikakvog poštovanja. Mi smo nekad znali red.

Martina više ne razabire lica. Glasovi se stapaju u jednolično mrmljanje. Osjeti kako joj se suze skupljaju u grlu.Potočić.

Potočić. Tako lijepa riječ. Dugo joj je trebalo da je pravilno izgovori.

Mama nije odustajala. Mama Mara.

Brzo obriše suzu koja joj je skliznula niz obraz.

Možda sam ih trebala poslušati. Mamu i tatu. Zaobići ovu zemlju, ovaj grad.

Šta ćeš tamo, govorili su. Samo ćeš se razočarati. I još s tim prezimenom. Srpskim. Jesi vidjela onaj koncert na YouTubeu? Što rade? Nismo mi otišli što nam je bilo dobro.

Ali Martina se nije dala.

— Vi ste paranoični — odgovarala bi im na engleskom. Tako joj je bilo lakše. I sigurnije. Sve je mogla reći na engleskom.

Rat je davno završio. Toga se više nitko ne sjeća. Imala je prijatelje u Zagrebu. Dopisivali su se godinama. Bili su dobri i pametni ljudi.

— E, moja Martina — uzdahnuo bi otac. Jovan. — Mi smo ovde došli da tebi bude bolje, da te spasimo od čitave te Balkanske ludnice, a ti bi sada da se vraćaš. Igraš se povratnice. Jel ti tvoji prijatelji znaju da ti je čale bio oficir u JNA, a deka partizan? Nisi ti, sine, spremna za prošlost. Neizvesna je ona tamo. Uvek je bila.

— Daj, oladi — odgovorila bi i otišla na plažu iza njihove ulice.

Kao mala gradila je čitave gradove od pijeska. Pridružio bi joj se dječak iz susjedstva, Kinez, a zatim i dugokosa djevojčica. Satima su klečali u mokrom pijesku i slagali bijele oblutke oko kula pješčanog dvorca.

Jednom im je dječakova majka donijela pregršt crvenih i žutih vrpci od krep-papira. Zajedno su njima ukrasili dvorac. Sa štapića zabijenih na kule vrpce su vijorile poput zastava. Bila je Kineska nova godina. Dječak im je preveo majčine riječi. Majka dugokose djevojčice zavezala je nekoliko vrpci u njezinu kosu.

Kineskinja se nasmiješila i rekla da će iduća godina biti sretna za nju. Tako je barem njezin sin preveo.

Poslije su jeli fish and chips na plaži sve dok nije pao mrak.

Martina strese glavom. Red se pomaknuo nekoliko koraka naprijed.

S druge strane stakla sada je druga službenica, kestenjaste kose i pitomih očiju. Martina joj se ohrabreno nasmiješi.

— Oprostite, ja sam zaboravila pasoš. Vaša kolegica je već stavila štambilj, ali sam ga zaboravila na šalteru. Sigurno je još tamo.

Službenica je pogleda bez smiješka.

— Ne znam. Potražit ću.

Zastane, a zatim doda:

— Inače, ovdje se kaže putovnica.

(Autorica: Danijela Dragaš)