ciklama
ja te volim
puštajući te
da u uličnom susretu
izrasteš u smreku
koja ustrajno posti na bliskost
šutnjom dok te obasipam zagrljajima
od neba lica
predaleko su najmirisnije grane
ni jedna iglica blagosti nikada nije pala
na darežljivu nježnost obraza
i proklijala
u osmijeh
imam te
dok se pod korom
u tajnom skrovištu
razodijevaš
(da ne vidim)
u ciklamu
duhovi ubijenih životinja
noću se bude u crijevima ljudi
u najtvrđem snu
kao travanjske pašnjake
prestrašeni pohode krvotok i organe
sipaju nemir
ujutro
mamurni spavači
kasni noćni galop i podočnjake
pripisuju mladome Mjesecu
i dotrajalu madracu
pod pazuhom
oblak parfema
i smrad leševa
šuma
mraku u ljudima
nije mudro prilaziti
sunca ima dovoljno za sve
ali srcem drugačije ne možeš
oživjeti ranjenike
tužni su ljudi peteljke proljeća
zarobljene u zakržljalu deblu
na mjestu rane uvijek izraste
izrast će čarolija
sunca ima
dovoljno
za sve
tajac
tvoja svakodnevica
ne vodi k mojim obrazima
purpurnom krovištu
u kojem se zrcali jutro
namrgođen i prepun zamjerki
pozivaš se na različitosti
na činjenice
pravo na šutnju
nisam kuća u kojoj se gnijezdiš
sve dok ti smrknuta studen
ne napusti zjenice i kosti
a znaš da mi iznutra
cvate gardenija
vrijeme licu ne laže
zidovi su pomalo raspukli
mast na jagodičnim kostima neobjašnjivo hlapi
ipak oči nepokolebljivo svijetle
premda sam osjetljiva na tajac i čekanje
na nepravdu
uspomene kojima zatrpavam
prazne ugrijane sobe
(Autorica: Andrea Debak
Pjesme iz zbirke ‘Jezik vode’, Naklada Jesenski i Turk, 2022.)