Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće. Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.
Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.
Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.
Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.
Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.
Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.
Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.
Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.
Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.
No, što je, nećete krenuti?, upitao je.
Prenuo sam se i pokrenuo auto.
Idete do Zagreba?, upitao sam.
Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.
Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?
Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.
Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.
Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.
Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!
Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.
Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.
Nisam ništa odgovorio.
A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.
Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.
Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.
Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.
Što to znači?
Naplaćujem dugove.
To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.
Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.
Pogledao sam ga krajičkom oka.
Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.
Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.
Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.
Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.
I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.
A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.
Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.
Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.
Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.
A onda je dodao: vjerujete li u dušu?
Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.
Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.
Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…
A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.
Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.
(Autor: Dean Trdak)
