U to se vrijeme razredom proširilo neobično praznovjerje. Nitko se nije usuđivao otvarati usta jer se govorilo da ćeš, ako ti Ciganka krene brojiti zube, umrijeti za točno onoliko dana koliko ih je ona uspjela prebrojiti. Meni je to bilo zabavno. Pod odmorom bih stao pred neku od djevojčica i rekao joj, ajde kaži aaa, će da ti brojim zube.
Zovem se Alija i mrtav sam, iako mi nijedna Ciganka nikad nije prebrojila zube. A nije da mi ih je nedostajalo. Ima jedna fotografija na kojoj smo svi, tata, mama, Fikret, Kemo, Murke, Šabi, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja. Kemo i Murke već su odrasli i smiju voziti tatinog polovnog fiću. Lijepa je dobila to ime jer je bila prekrasno dijete kad se rodila, a i poslije je izrasla u pravu ljepoticu. Tata je rekao da je već spremna za udaju. Ja sam u prvom redu jer sam najmlađi i najmanji. Imam osmijeh od uha do uha i dva reda bijelih zubi i, tko zna, da mi ih je netko u tom trenutku prebrojio, možda bi uspio točno izračunati koliko mi je još ostalo od života.
Došli smo iz Bosne kad sam bio još mali, još manji nego sada, pa se toga i ne sjećam. Jedino što pamtim je naša kuća i ono što se tada zvalo šumica. Tada su postojali šumica i potok, a s druge strane potoka bile su velike limene zgrade koje su se sjajile na suncu. Kad god bih prešao na drugu stranu činilo mi se kao da sam u New Yorku ili nekom drugom američkom velegradu koje sam vidio u filmovima kad bi me Kemo i Murke subotom poslijepodne prošvercali u kino preko pruge, u pravome gradu.
Poslije su posjekli šumicu, zatrpali potok i sagradili zgrade. Ali prije toga, dok smo još postojali i šumica i potok i ja, Alma, Azra, Džena, Jasmina, Lijepa i ja igrali smo se skrivača među drvećem. Fikret, Šabi, Kemo i Murke govorili su da su to igre za djecu. Ja bih se uvijek tako dobro sakrio da me nikad ne bi uspjele pronaći. Ponekad sam ih znao zazvati i brzo se premjestiti u neko drugo, još bolje skrovište. Iako malen, bio sam spretan pa bih se na kraju uzverao na neko stablo i odatle ih promatrao kako me traže i viču: ne vidimo te, Alija. Gdje si? Ne čujemo te. Gledao sam svijet sa stabla i mislio kako odatle svi izgledaju mali kao ja. Gore, u krošnju iznad mene, ponekad bi sletjela vrana. Perje bi joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula bi se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda bi ponovno uzletjela. Sjedio sam na svojoj grani sve dok nebo iznad limenih zgrada s druge strane potoka ne bi postalo ljubičasto, a onda sam se vraćao kući.
Kod kuće bi tata zarežao s ono malo zubi što mu je preostalo zato što me toliko dugo nema i već se spremao dignuti ruku na mene, a onda bih mu se ja nasmiješio, razvukao usta u svoj najljepši osmijeh, pokazao mu od prvog do zadnjeg sve svoje bijele zube i, kao nekom čarolijom, njegova bi se ruka zaustavila kao da ga je neka druga, nevidljiva ruka, iznenada uhvatila za zapešće. Mama mi je govorila da moram biti dobar, inače će po mene doći Yalik, stari brkati Ciganin s crvenom maramom i odvesti me na svom konju na beskrajne livade po kojima lutaju konji, a ljudi žive pod vedrim nebom, tamo gdje svi Romi odlaze kad umru.
Taj moj osmijeh znao me izvući i iz drugih nevolja. Jednog dana, u razredu se pjegava Višnja, kojoj je bilo dovoljno pokazati prst da se rasplače, potužila učiteljici, drugarice, drugarice, Alija mi opet hoće brojati zube. Alija, dođi ovamo, rekla mi je drugarica Ružica. Bila je gotovo već potpuno sijeda i imala naočale s debelim staklima. Kao i mi ostali, i ona je svakog dana nosila plavu kutu. Prišao sam njezinom stolu i široko joj se nasmiješio. Znaš da nije lijepo plašiti svoje drugarice, rekla je i tobože mi priprijetila prstom, ali već sam vidio da se i njoj lice razvuklo u osmijeh. Pomilovala me po kosi svojim hrapavim dlanom i poslala natrag na mjesto. Debeli Nikola iz prve klupe gledao me s mržnjom jer sam se opet izvukao bez kazne.
Nisam bio dobar đak. Nikad nisam pazio na satu. Dok bi drugarica Ružica nešto govorila, ja bih vukao za kosu Višnju i Marinu koje su sjedile u klupi ispred mene ili ih gađao u vrat kuglicama papira koje sam ispuhivao iz puhaljke kao Indijanci u kaubojskim filmovima. Nisam bio dobar ni u jednom predmetu. Računanje mi je još išlo kako-tako, ali hrvatskosrpski nikako. Rukopis mi je bio sav nakrivljen, miješala su mi se slova, a kad je trebalo nešto pročitati, jedva bih, slog po slog, došao do kraja rečenice.
Sad ćete reći: ali kako nam onda sve ovo govoriš? Ali u tome i jest stvar, ne govorim. Mrtvi nemaju jezik. Moje se misli, ni sam ne znam kako, jedna za drugom, automatski prevode u riječi i slova koja se, čim ih pomislim, počnu redati po ovoj stranici, ali to više nije onaj jezik kojim sam govorio za života, da govorim tako ne biste me ništa razumjeli.
Tako nikad nećete čuti ni boju moga glasa. Glas mi je bio hrapav, možda čak kreštav, posebno u rijetkim prilikama kad se stari hvatao za remen a meni ne bi uspjelo pridobiti ga svojim osmijehom. Nemoj stari, svega ti, zapomagao bih. Ali to se događalo doista rijetko.
Mislim da su me zapravo svi voljeli. Svi, osim Nikole. Ne znam zašto, ali on me stvarno uzeo na zub. Kao da je stalno pokušavao zapodjenuti svađu. Odgurnuo bi me u prolazu, viknuo, ej, šta se guraš i unosio mi se u lice. Ja bih mu se nasmiješio kao svima drugima, ali nije pomagalo. Kemo i Murke su govorili, samo nam reci ako te bude dirao. Ali mislim da je bio prevelika kukavica da me napadne, to se kod njega svodilo samo na zlobu. Tako je, recimo, jednom donio bananu u školu. Za vrijeme odmora hodao je uokolo i pravio se važan, a onda je stao pred mene, ogulio je dopola, zagrizao vrh i, otvorenih usta, počeo glasno mljackati. Meni je navrla slina i onda sam, da bih to prikrio, povukao hračak i pljunuo ravno u njegovo okruglo, debelo lice koje se na trenutak zaledilo od zaprepaštenja, a onda rastopilo u plačnu grimasu kao da je od voska koji se topi na vatri.
Nije lijepo pljuvati drugove, rekla je drugarica Ružica. Nije lijepo rugati se drugima zato što imaju manje od tebe, rekla je drugarica Ružica. Obojicu neka vas bude sram, rekla je i poslala nas na mjesto. Ovaj put me nije pomilovala po kosi.
Sutradan, kad je zazvonilo za odmor, Nikola je zavukao ruku u torbu. Neko je vrijeme opipavao po njezinoj unutrašnjosti, zatim izvadio jednu pa drugu knjigu, bilježnice, bojice, majicu i dres za tjelesni i na kraju izvrnuo torbu naopačke i počeo je grčevito tresti kao da istresa ugljen iz vreće. Kad u njoj nije pronašao to što je tražio, s istom onakvom grimasom kao prethodnog dana, viknuo je: Nema banane! Mama mi je spremila bananu. Gdje mi je banana? Drugariceeeee, Alija mi je ukrao bananu!
Drugarica Ružica pokušala ga je smiriti, rekla mu je kako nije lijepo optuživati druge bez dokaza, predložila mu da malo bolje potraži, možda ju je negdje zametnuo, možda ju je mama zaboravila staviti u torbu, ali on je bio uporan, njegova mama nikad ništa ne zaboravlja, ukrao ju je Alija, ne može biti nitko drugi. Svi su se okrenuli prema meni, ja sam probao razvući onaj svoj osmijeh, ali nije išlo, umjesto osmijeha razlile su se suze i počeo sam se opravdavati, govoriti da nisam ni prismrdio toj njegovoj torbi, nisam ukro, što bi ukro, majke mi, neka me odmah odnese Yalik ako lažem, ali riječi nisu izlazile, samo neki kreštavi glasovi pa je cijeli razred prasnuo u smijeh, slušaj ga, grakće kao vrana, gledaj ga kako mlatara rukama, još će mu izrasti krila, Alija je vrana, ha ha, Alija je vrana!
Nije bilo mnogo bolje ni sljedećeg dana. Koliko god da sam se trudio, iz mene više nisu izlazili ljudski glasovi. Što god bi me pitali, uspijevao sam reći samo: gra! Tako je i direktorica škole, kad mi je u svom uredu pred Nikolinim roditeljima, mojim starim i drugaricom Ružicom rekla – slušaj, Alija, reci mi iskreno, ništa ti se neće dogoditi, jesi li ukrao bananu? – sigurno mislila da sam bezobrazan, da joj se rugam, kad sam otvorio usta i, nakon malo oklijevanja, rekao: gra! I poslije, kod kuće, kad me stari opalio remenom po guzici, ali samo jednom, ne zato što sam ukrao bananu, nego zato što ga sramotim, što pravim budalu od njega: gra gra gra! Svi su se sjatili oko mene, Alma i Džena plaču, Fikret i Šabi vuku me za ruku svaki sa svoje strane, smiju se i govore, ajde, Alija, kaži nešto. Ja: gra? Kemo i Murke sve sumnjičavo promatraju sa strane, Lijepa me grli, privija uza se i kaže: pustite ga. Mama me sažalno gleda, ali se ne miješa. Ja se otimam Lijepoj iz zagrljaja i trčim prema potoku, prema svom drvetu.
Odlučili su da me neko vrijeme neće slati u školu. Na mene više nitko nije obraćao pažnju. Imali su druge stvari na pameti. Trebalo se pripremati za Lijepinu svadbu. Meni je bilo prepušteno da radim što god želim, da idem kamo želim, kući sam se vraćao samo na spavanje i u vrijeme obroka. Sve su češće počinjali jesti bez mene, kao da su me zaboravili. Vidjelo im se to na licima. Kemo i Murke međusobno su se došaptavali o svojim poslovima, Fikret i Šabi jedan su drugoga tužakali mami, mama i tata razgovarali su o hrani, piću, muzici, uzvanicima, ogovarali mladoženjinu obitelj, Alma, Azra, Džena i Jasmina uzbuđeno su komentirale Lijepinu haljinu za svadbu. Jedino bi se Lijepa ponekad nasmiješila prema meni kao da me pita, kako si? Uzvraćao sam joj osmijeh i u mislima odgovarao: gra gra.
Lutao sam velegradom od lima, promatrao svjetlo kako se ljeska u naborima njegovih zgrada i svako toliko činilo mi se da ću iza neke od njih ugledati veliku vodu. Dolazio bih do pruge i gledao u obiteljske kuće preko puta, ali se nisam usuđivao prijeći na drugu stranu.
Jednog poslijepodneva, bila je nedjelja i sparno, kroz otvorene prozore čuli su se naizmjenično glazba i prijenosi nogometnih utakmica, sunce se čudno probijalo kroz oblake i sve je bilo žuto, zgrade, asfalt, trava. Iz daljine sam ugledao Nikolu koji je u ruci držao sladoled. Kao opčinjen, krenuo sam brzim korakom prema njemu, privučen svjetlucanjem folije njegova korneta. I on je ugledao mene, na trenutak zastao, a onda i on krenuo prema meni. Hodali smo stazom sa stražnje strane zgrade pred kojom je bio travnjak, a posred travnjaka šipka preko koje su ljudi prašili tepihe. Susreli smo se otprilike na pola staze, u ravnini sa šipkom preko koje je bio prebačen tepih, a odmah do njega, u travi, ležao je klofer. Stali smo jedan nasuprot drugoga kao revolveraši pred dvoboj. Ja sam i dalje zurio u njegov sladoled. On je to primijetio, oblizao kornet i nacerio se. Zatim je rekao, sestra ti je kurva, jebali su je svi u kvar…Ne stiže do kraja izgovoriti, a ja sam već na njemu. Graaaa. Graaaa. Grebem ga i grizem njegovo debelo meso, hoću ga rastrgati. On se koprca, otima, kotrljamo se amo-tamo po tlu, sve bliže šipki za klofanje tepiha. On plače, zapomaže, u ustima osjećam njegovu krv pomiješanu sa svojom slinom. Iznenada, uspijeva me zbaciti sa sebe. Dugi trenutak letim unatrag – gra! – i udaram glavom o šipku preko koje je prebačen tepih.
Čuje se tup, prigušen zvuk, a onda sve staje. Nikola se uspravlja, dašće. Njegova crna majica i kratke hlačice bijeli su od prašine. Ne znam kako, ali prvi put, a da nije na fotografiji ili u ogledalu, vidim sebe. Pokušavam se osmjehnuti samom sebi. Zubi mi više nisu bijeli nego crveni. A onda i Nikola i ja, i šipka i tepih na njoj i klofer pokraj njega, postajemo sve manji. Pogled mi se penje uzduž prozora limene zgrade, a onda, kao da se želi odmoriti, zastaje u visini jablanove krošnje. Dolje, netko nam prilazi. Odavde se zgrade i travnjak između njih čine kao žuti i zeleni kvadrati kakve smo crtali na likovnom. Staza uz zgradu je dugačka crta, a šipka i tepih prebačen preko nje smeđa mrlja. Ljudi su točkice. Malo-pomalo, sve ih je više. Jedna od točkica je i stari, čiji urlik dopire do mene. Druga treća četvrta peta točkica moje su sestre koje kroz suze govore, gdje si, Alija? Više te ne čujemo. Više te ne vidimo. Na krošnju pokraj mene slijeće vrana. Perje joj se nakostriješilo na vjetru, napuhnula se kao da uzima zrak prije nego što će skočiti, a onda je ponovno uzletjela.
U daljini se čuje topot Yalikova konja.
(Autor: Dean Trdak)
