I’d gone very far, as far as the angels,
and high, where light thins into nothing.
But deep in the darkness is God.
(R. M. Rilke)
Ako skrenem desno na stepenicama, dočekat će me zid. Ali lijevo, tamo je žamor. Tamo su ljudi, čekaju doktore. Doktori raspravljaju, vole sjesti u malenu sobicu s lijeve strane, netko na stol, netko na stolicu, i razgovarati o slučajevima. Ponekad izlazi sestra s ljubičastim podljevom ispod oka. Njihovi su glasovi sada glasniji nego prije. Slučajeva ima mnogo.
- Hej, zar ne vidite… – netko se obraća meni.
Nešto sam srušila, ali prema udarcu koji sam čula, nemoguće je odrediti što.
- Ne vidim, oprostite.
Glas se povlači. Trenutačno ne vidim. Ne mogu niti hodati, zapravo ni sjediti. Tijelo je preuzelo komandu i sada mi pokazuje što sam sve izgubila. I što ću sve izgubiti.
Neko sam vrijeme pokušavala, ali preteško je nabrojati koga sam sve iznevjerila. I koga ću još iznevjeriti.
- Čekajte, zaboravili ste… – čujem iza sebe.
Ali svejedno je što sam zaboravila. Ne osvrćem se. Mozak gubitke u zadnje vrijeme jednostavno isključi. Sve ono o čemu su se misli preslagivale i vrtjele kao sumanute, sada je nestalo kao da nikada nije postojalo.
Ako postoji svjesnost o lijepim trenucima, onda je svrha ovog kaosa da tu svijest pobriše, da izbriše sjećanja na lijepo. Na smijeh. Da ureže bore koje tamo nisu bile prije, poglede na koje se nikada prije nije pomišljalo.
- Gospođo. – a zatim pauza.
U pauzi se primjećuju najsitniji detalji. Najčešće rupe u uzorku. Medicinski instrument koji je prije bio nešto mistično, što je pripadalo drugoj dimenziji, a sada je sastavni dio nutrine.
Rupe u uzorku su posvuda, zapravo. Tamnosmeđi doživljaji. Kako ću ikada više išta primijetiti na sebi ili oko sebe, ako ne vidim? Hoće li se stvarnost promijeniti, saviti tako da mi pomogne ili da mi još više odmogne, da me još više udalji od svega? Hoće li se svijest izoštriti, a ostala čula pojačati do neprepoznatljivosti?
Što je još preostalo od ostatka života? Samo doista ostaci?
Bilo je nužno sjahati s konja, leći na zemlju, ući u duplju dubokog bunara. Ostati u njemu.
Promatrati svijet, ako se vid vrati, samo kroz okno koje je previsoko da bi se do njega ikada više dospjelo.
- Kako ti se ovo čini? – pita glas Boga koji živi duboko u dnu, iako svi misle da živi visoko među oblacima.
- Oduvijek sam bila izvan tračnica. – priznajem nakon malo razmišljanja. – pa je teško reći.
- Postoji ipak nešto za čim ću žaliti. – dodajem. Iako se ne trebam ispovjediti.
- Samo nešto?
To nešto je dugo i pažljivo raslo u meni i skoro je poprimilo puni oblik. Bilo je nabubreno, mirisno, snažno, novo, svježe, netaknuto. Veselila sam mu se, iako sam mislila da ga ne zaslužujem. Sada znam da sam bila u pravu.
- A sve ostalo što si izgubila?
Bog u dubini postavlja prava pitanja. Sve ostalo što sam izgubila.
On čeka.
Ja čekam.
Probijam se kroz svoje tamnosmeđe. Pojavljuju se bljeskovi. Možda se vrati nešto od onoga što sam ranije nazivala vidom.
- A sve ostalo što ćeš izgubiti?
Bog u dubini ne odustaje od svojih pitanja. Vjerojatno je upornost njegova najizraženija osobina.
- Što od toga želiš natrag?
Gotovo sam zaboravila da je on Bog, da doista može vratiti nešto natrag. Učiniti što god ga je volja.
Otvaram usta, ali ih opet zatvaram.
Oko nas je hladnoća bunara. Gotovo kao da se mogu s njom pomiriti. Ili se nova ja može s njom pomiriti, tko god bila.
Nastojim prizvati lijepe slike. Sve ono što mi On možda može vratiti, ako želi. Ili ako uspijem dovoljno pametno moliti.
Strah uvijek u nekom trenutku zamijeni pomirenost. Mir. On počne isparavati kroz sve pore iz tijela. To sam tek nedavno shvatila, ali neću ga zamarati time.
On čeka.
Ja čekam.
A zatim i ja za njega imam pitanje.
- Što sam izgubila?
(Slika: Česi Novaković
Piše: Jelena Zlatar Gamberožić)
