JESEN
SVEMIR
KNJIGA
JESEN
NE VOLIM JESEN, TU ŽUTU BOJU
PODSJEĆA ME NA TVOJU MAJICU
KOJU SAM TI IZ LONDONA DONIJELA
NE VOLIM JESEN, TE KRATKE KIŠNE DANE
KOJI ME VRAĆAJU NA NAŠ PRVI SUSRET
„ŠTO RADI DJEVOJKA BEZ CVIJETA U KOSI?“
PRUŽIO SI MI GRANČICU RUŽMARINA
OSMIJEHOM ŠIROKIM KAO MORE
NA ŠANKU STUDENTSKOG KAFIĆA
VOLJELA SAM TE JAKO
A TI SI MENE JOŠ JAČE, TAKO SI GOVORIO
TO SU BILA ONA LJETA KAD SUNCE I PO MRAKU VIDIŠ
TO SU BILE ONE ZIME KAD BI NAS ZVIJEZDE PRATILE NOĆU
ONDA JE DOŠLA OVA JESEN
KIŠNA I VJETROVITA
DONIJELA SAM TI GRANČICU RUŽMARINA
I TIHO JE POLOŽILA NA BIJELI KAMEN
PUNA SOBA
UŠLA SAM U SOBU PUNU RADOSTI
TIHO
NE PALIM SVJETLO
ČUJEM SAMO TVOJE DISANJE
MJESEČINA OBASJAVA DIO SOBE
OČI SE PRIVIKAVAJU NA MRAK
SAGNEM SE
VOLIM TE GLEDATI DOK TAKO MIRNO SPAVAŠ
MALO ZAMLJACKAŠ
NASMIJEŠIM SE
ZNAM DA ĆEŠ ME VRLO BRZO OSJETITI
OTVORIŠ OČI
MAHNEŠ REPOM
JA TE POMILUJEM PO LEĐIMA
RADOST JE NAPUNILA SOBU
ŽENA KAO JA .
ŽENA KAO JA SNUJE I MAŠTA
MILUJE I PRAŠTA
NE PAMTI NEVAŽNE STVARI
ZA PRAŠINU I ČISTE PROZORE NE MARI
ŽENA KAO JA VOLI CIJELIM PLUĆIMA
GRLI S OBJE RUKE
BEZ VELIKE POMPE I BUKE
ŽENA KAO JA TRČI SA VUKOVIMA
ALI SE LJUTI NA VATROMET
I NEKAKO NE VOLI NOGOMET
PRESKAČE VALOVE U PROLJEĆE I SMJE SE GLASNO
I SPLITSKU TORTU POJEDE SLASNO
ŽENA KAO JA NOSI HALJINE ŠARENIH BOJA
ONE MODERNOG I STARINSKOG KROJA
I TO BLJEŠTAVILO PRENOSI NA PLATNO
ŽENA KAO JA ČUVA TAJNE
ONE TUŽNE, A I ONE SJAJNE
POMIRIŠE PRVU LJUBIČICU
ŽENA KAO JA LAKO SE ZALJUBLJUJE
STALNO
NE VOLI NEPRAVDU, VIKU I LJUTNJU
I ČESTO IMA NEKU SLUTNJU
KOJA JOJ UZDRMA MISLI I MAŠTU NJENU
VOLI SAMU SEBE SANJIVU I SNENU
ŽENA KAO JA IMA VREMENA
I VOLI TO SVOJE VRIJEME
IMA SVOJ KAFIĆ
SVOJE DOBRE LJUDE
ŽENA KAO JA PLAČE SAMA
MOŽDA JE TO NJENA KARMA
U MRAKU SVOJE SOBE
TO SU NJENE JOŠ UVIJEK NEISPRIČANE PRIČE
(Autorica: Branka Smoje)
(Pjesme su nastale na Ljetnoj školi pisanja u dvorcu Stara Sušica na radionici Denisa Špičića)