Kategorija: Projekt ‘Slika i tisuću riječi’

Tri godine nastojala je u sebi vidjeti ono što je on vidio. Ili, ono što je tražio. Za čime je poslao pse tragače. Dao im je komadić njezine haljine, crvene haljine za koju se nadala da će mu se svidjeti jer je bila tako ‘ženstvena’, i potjerao ih, vikao na njih da krenu i što brže pronađu u njoj to što je čitav život toliko želio.

To nešto; blagu kuglu, nešto poput srca kruha, definitivno oblo, nježnih boja, ruku na čelu,  nogu preko noge, nikako ono vulgarno, zapovjedničko, nikako ono u čemu se na kraju ipak, shvatio je, zrcalila njezina prava priroda.

Ne. Njezina je priroda negdje drugdje nadao se tvrdoglavo. Kopao je. Duboko i predano, dok su psi njušili, ali nisu mogli nikamo krenuti jer njezina crvena haljina nije vodila ka oblom, ka nježnom, ka toplom kaminu.

Nakon pasa, odlučio je tražiti sam. Razgrtao je slojeve nje, oprezno i vješto. Toliko je već puta razgrtao iste slojeve u istoj jalovosti. Toliko žena. Uh, toliko žena. I baš nijedna nije imala jezgru koju je želio njušiti. Pipati. Staviti u usta. Prelaziti preko nje licem. Kosom.

Kurcem.

Zabijati se u nju, oštro i muževno, kako je mislio, kako je vjerovao da može, da bi trebao. Da pravi muškarac treba. S pravom ženom.

Više je puta pomišljao kako je našao to oblo, to toplo, to puno, to vodeno. Maternicu, pravu maternicu, kakva je, bio je uvjeren, jedina prava. No svaka, baš svaka, izmicala je iz njegovih ruku, misli, osjećaja, i na kraju se gotovo nadmoćno narugala potrebama njegove duše.

No, još smo živi, uvjeravao se. Nema odmora. Nema predaha. Nema predaje.

Jedna od njih, sada je već bilo svejedno koja, mogla je biti i neka od onih u koju se nikada neće zabijati svojom muškošću- jedna od njih, samo jedna (dovoljna je jedna) bit će ona koju će njegovi psi nanjušiti kao pravu.

Pravu ženu. Neokaljanu, neometanu, nedvojbenu, nemoćnu.

Vrijeme je prolazilo, kao što to ima običaj činiti, ali i dalje je odgovor pasa bio: niti jedna. I dalje njegove ruke nisu mogle razgrnuti zasun, otvoriti pupoljak tako da pokaže ono što je pravi pupoljak nedvojbeno morao pokazati.

Ženu.

Pravu ženu.

Jednog je dana naišao i na mene. Aplaudirala sam njegovom idealizmu, kao što idealizmu uvijek aplaudiram, neovisno o njegovom sadržaju.

Zatim sam tiho napustila pozornicu.

Veliko je, kičasto ukrašeno kazalište njegove ideje o ženi ostalo prazno.

Nisam mu dala čak niti djelić odjeće, omogućila psima da barem krenu u potragu.

Nisam imala živaca. Ni snage. Bila sam prestara za tu vrstu neistine.

Ali nisam imala niti hrabrosti reći mu da to što traži ne postoji.

Nekoliko puta sam uhvatila zrak, oblikovala riječi usnama, ali sam zatim stala.

Možda je moja jezgra za takvu povredu ipak previše nježna.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

 

 

 

Nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Ako mi kažete da se dogodilo drugačije, prihvatit ću to kao istinu. Bojim se jedino ući u sukob, u fajt, tada sve previše miriše na mrak, na zatvorena vrata, na tišinu koja se ne da istjerati iz prostorije niti dimom niti riječima niti mirisnim štapićima.

Dakle, pogodili ste, i tada sam željela izbjeći da stvari eskaliraju kao što su to inače činile, nisam htjela da se dogodi nešto nepovratno- jer sve što izgovorimo postaje nepovratno, zar ne? Kasnije se ne briše niti toplinom niti zagrljajima. Bačeno je, propalo je u tlo, ostaje urezano tamo zauvijek.

Prolazili smo pored stepenica i on je po ne znam koji put govorio, govorio i govorio o tome kako je moje sjećanje nebitno, pogrešno, kako on to nikada nije rekao, kako sam sve shvatila krivo, i ja sam još jedanput u glavi mijenjala sintagme i paradigme i pokušavala sve preurediti, premjestiti, osmisliti onako kako je to zvučalo kada je dolazilo iz njegovih usta, jer to je lakše, razumijete. Jednostavnije je, čišće. Samo moram preurediti sjećanje, mišljenje, sebe onako kako se traži i tada će se neravnine izravnati. Nastavit ćemo mirno, uz ljuljuškanje valova s jedne strane, a zvukove prometa s druge, proći ćemo pored stepenica nečujno i tiho, možda držeći se za ruke (to se nikada ne zna, njegova se ruka uvijek mogla približiti ili udaljiti, udaljiti ili približiti, ovisno o mijenama koje nisam uspijevala dokučiti).

I bilo je tako- jednostavno. Izglađivala sam neravnine u sebi, jednu po jednu. Sve ono gdje je zapinjalo, gdje je njegova mržnja eruptirala gasila sam velikim količinama vode, a svoju sam vlastitu ljutnju zakapala duboko u vrt. Zapamtila sam pogrešno, mislila sam pogrešno, sve shvaćam pogrešno. Samo je to trebalo ponavljati. Vatra u meni polako se počela gasiti i to je dobro, mislila sam, ne treba širiti vatru, tko zna što bi se moglo dogoditi. Šumski požar nitko ne želi.

U sebi, zapinjala sam za različito korijenje, za različita brdašca, grane, kamenje. Ovaj put sve je bilo toliko teže izravnati nego ranije. Udahni, izdahni, govorila sam si. Možeš to, učinila si to već toliko stotina puta: prilagodila si se, prihvatila njegovu verziju, smirila si se.

Možeš to.

Možeš to.

Možeš to i ovoga puta.

Možeš li to?

Sumnja se počela zavlačiti u mene kao čudna tanka riba kroz rupu u kamenu u akvariju. I zatim je ta riba odlučila gledati u mene. Nijeme oči su me dugo promatrale. Što sada hoće ta prokleta riba? Pomislila sam dok su mi se oči punile tekućinom. Ta riba mi sada doista ne treba. Zašto nije došla neka druga životinja koja će očistiti sve ono u što se spotičem i pomoći zagladiti neravnine? Koja će barem izravnati moje sjećanje i misli s njegovim i učiniti sve opet protočnim, prohodnim za nas dvoje?

S jedne strane more, s druge promet, u čemu je uopće problem? Samo treba nastaviti hodati. Izravnati neravnine. Nogom pred nogu. Nogom pred nogu.

Samo, riba. I dalje gleda užasnutim očima. S nevjericom koju je teško objasniti.

–        Bježi, ribo.

No, ona postaje sasvim nepomična.

Pokušavam se nagoditi s njom. I prije sam prešućivala, kažem joj. I prije sam se prilagođavala. Nisam naišla na izlaz. Nije bilo izlaza.

Riba gleda. Zatim shvatim da ne gleda u mene. Gleda u stepenice.

–        Ne, nemoj. Ne mogu – počinjem preklinjati.

Ali njezine su oči neumoljive. I više od toga. Njezine oči pokazuju istinu – onu koju sam možda dosad ipak željela zaobići.

Istinu da nema drugog izlaza. Nema više izglađivanja neravnina i nema više prilagodbe. Nema više prešućivanja i nema više preskakanja brda, korijenja i granja u sebi.

***

Kao što sam već rekla, nisam sigurna što se dogodilo, ali to nije ništa čudno- ja nikada nisam sigurna u ono što se događa. Barem je tako bilo ranije. Ako ste mi rekli da se dogodilo drugačije, prihvatila bih to kao istinu. Ako ste mi rekli da je istina drugdje, zaboravila bih na ono što sam dotad mislila.

Dotad.

No, uz riblji pogled, uz nagli osjećaj propadanja po stepenicama, polako sam počela biti sigurna u ono što se događa.

Njegovo je lice bivalo sve dalje, bijeli krug popraćen šumom valova, dok sam se ja spuštala, padala, letjela prema prometnoj ulici. Odjednom sam postala sigurna u ono što se događa. I sigurnost u to što se događa, počela me voditi prema izlazu. Događalo se to da sam bježala. Bježala sam od valova, od ljuljuškanja, od ruku pod ruku, od mokrih naslaga vode, od gustog gušenja, neprestanog, konstantnog gušenja, od spuštanja i dizanja naše plime i oseke, njegovih raspoloženja i bjesova, bježala sam od naše konstante, plesa koji nisam znala prekinuti, bježala sam daleko od njega, što dalje od njega, najdalje.

Riba je promatrala mirnim očima, konačno zadovoljno.

A na dnu stepenica, u kriku koji sam ispustila, učinilo mi se da su sve neravnine opet moje, jasne i blještave i da nijedna, baš nijedna nije izravnata.

I da više nikada neće biti.

 

(Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

 

Ilustracija: Česi Novaković)

 

⁃ Mislila sam da umirem, ali ne umirem, samo odlazim!

Govori u slušalicu, tiho i veselo.

⁃ Odlazim da ne bih umrla!

Njezin smijeh je zarazan i lagan, u njemu se komešaju olakšanje i mir koji kao da se pojavio prvi put u jako mnogo vremena.

‘Dobro došli, dobro došli!’, nenametljiv naslov gostionice uz cestu siječe oči. Parkirala je odmah ispred nje, pored ceste. Gostionica ‘Lavlja griva’, u kojoj sam i ja, nakon nje, odlučila zastati na povratku kući, ukrašena je jednostavnim drvenim stolovima, malobrojnim posjetiteljima od kojih smo sada tu samo ona i ja. I tišinom, s kariranim stolnjacima.

Žena ispred sebe ima knjigu i šalicu čaja. Njena se crvena haljina podudara s crvenim uzorcima tkanine na stolovima. Ne mogu odrediti koliko ima godina, ali u godinama je kada je nešto potrebno napustiti. Napustiti ili nestati.

⁃ Ne znam kamo, nije važno kamo. Uvijek sam znala, imala sam petogodišnje planove koje sam slijedila u milimetar. Gle kamo me to dovelo!

Njezin se smijeh opet rasipa prostorijom, zaustavlja se kraj stolova i prolijeva po nevidljivim gostima.

Gledam je i dalje. Ona se ne okreće prema meni, nema razloga. Kada bi je kasnije pitali je li u gostionici još nekoga bilo, ne bi znala odgovoriti.

Ustima joj se ponovo razvlači osmijeh. Dakle, sve je ostavila za sobom i otišla. Pored knjige i čaja uz nju su, tek sada primjećujem, i gljive na tanjuru, isjeckane na sitne komadiće. Jesu li ostale nakon što je ostatak pojela ili je naručila samo njih?
I dalje priča u mobitel, bez umora, bez zastajkivanja. Njeni pokreti postaju gotovo strastveni, kao da ne može iskazati dovoljno uzbuđenja prema onome što je čeka, iako ne zna što bi to moglo biti.

Na glavi ima crveni šešir. Plava vrpca omotana je oko njega. Nije ga skinula u gostionici, zašto? Vjerojatno zato jer je bila nestrpljiva zvati.

Njezini pokreti sada postaju nježniji i dulje gleda kroz prozor u tišini. Čini se da ne sluša osobu s druge strane, kao da je na trenutak samo zastala u nevjerici onoga što je učinila, u sreći zato što se usudila.

Na trenutak, sjetim se sebe, devetogodišnjakinje koja gleda kroz prozor nebodera u budućnost, u crvenoj haljini, s crvenom vrpcom i prvim dlakama na nogama i ne može zamisliti što se gdje skriva, što je gdje čeka, ali nada se da će zapisivanjem točaka i zadataka u svom novom crnom, ozbiljnom planeru, sve dokučiti. Sve uspjeti.

I zatim je gledam kako doista uspijeva u svemu što je namjerila. Kako obistinjuje jedno po jedno. I kako je ništa od toga ne čini sretnom.

Žena zatim skida šešir, ostavlja ga na stolu, ustaje i uputi se prema toaletu. Gledam u šalicu kave pred sobom i odjednom začujem tutnjanje oko sebe, zvuk nalik urušavanju. Učini mi se da dolazi izvana, ali zatim osjetim da se to događa drugdje; unutar moje glave, duboko iza očiju.
Zvuk traje, pojačava se i stišava, dok se moje disanje ubrzava u panici. Je li to to, hoću li završiti svoj život upravo ovdje, na usputnoj stanici, uz cestu?

Krajičkom oka, kroz tutnjanje slonova u mojim sljepoočnicama, ugledam ženu kako izlazi iz gostionice do svog automobila, pokreće ga i odlazi.

A zatim se zvuk u meni stišava.

Mala ja gleda kroz staklo i pita se što je ono u daljini, kako se zovu tornjevi, pita se što su oblici, što su dijelovi različitih elemenata. Ne zna.

A velika ja se diže, uzima sa susjednog stola crveni šešir s plavom vrpcom, stavlja ga na glavu i polako, kao da uči hodati, izlazi iz ‘Lavlje grive’, ulazi u auto i krene u suprotnom smjeru od onoga kojim je namjeravala.

 

(Piše: Jelena Zlatar Gamberožić

Slika: Česi Novaković)

 

Gledaš li dugo u grobove, umrli će se pojaviti u ljetnoj izmaglici, ako je sve mirno.
Ali važno je da se ne pomakne niti jedan list i da se planina plavi u daljini. I da odeš korak dalje nego što to obično činiš. Ako se usudiš.
Sve isto, vijuganje između grobnica, samo korak dalje.
Zatim će puknuti pogled na pučinu. I kada se okreneš, svi će grobovi jednako biti tamo, samo će ti se učiniti da to više nisu samo prazne kamene plohe, da ima još nekoga, tko je inače u dubokom snu bez snova.

Sada te nijemo promatra i te oči više nisu oči, a niti ta usta više nisu usta, ali znaš da ti žele reći nešto o promjeni obličja.

O tome kako vječno počivati nakon kratkog pogleda kroz pukotinu. O tome kako sav smisao propada ako taj pogled traje samo trenutak. A traje.

O tome kako misliš da je bitno što te ima, a ne vidiš da te zapravo već nema.

I o tome što zapravo želiš vidjeti u tom kratkom, brzom pogledu kroz pukotinu.

Dobro razmisli što želiš vidjeti, i onda učini sve da to i ugledaš.

Jer vječnost tame čeka.

 

Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Razmišlja kako će jednog dana umrijeti i kako će smrt biti blaga, poput gnijezda. Tome se, vjeruje, svi nadaju. Ali zasad se vjetar diže i treba se skloniti s mekanog pijeska, krenuti prema crkvi. Noć će biti blaga, to je sigurno.

Penje se uz nisko brdo koje se čini kao nacrtano. Temperama ili možda pastelama. Takav je i njezin život u zadnje vrijeme, misli. U njemu je nešto, kao i u plavoj planini preko puta zaljeva, ‘nacrtano’. Ili bi bolja riječ bila ‘ucrtano’. Nešto čega prije nije bilo, na što prije nije niti pomišljala, ali sada je bilo u svakom grmu, valu, svakoj buri i jugu.

Kada je i zašto uspjela ucrtati to u svaki dugački sunčani sat, u iglice, u slano koje joj se sakupljalo u kutu usana?

Nije sigurna, ali velika je sreća da je uspjela, neviđena, neopisiva sreća koja joj je grudi ispunila tihim jezičcima svijeća.

Približava se velikim vratima crkve. Uokolo, samo kamen. Čist, obao, velik. Onaj koji nosi teret stoljeća. Kada joj je prestalo trebati ono drugo, sve drugo, osim ove bjeline?

Bijelo- plavo- zeleno, sveto trojstvo s kojim se sada budi, otvarajući mali prozor crkve, sveto trojstvo koje joj se izmjenjuje pred očima i vodi je i san.

I zatim, još to: unutrašnjost crkve. Topla utroba. Utješna i slasna poput prvog zalogaja nečeg oblog (hostije?). Nečega što joj je čitavo čudno vrijeme trajanja njenog života isprekidanog oštrim linijama nedostajalo. Poput blagog dlana na čelu pred san. Jutra bez sumornog lupanja srca koje se nastoji probiti kroz prsa.

Nije sigurna shvaća li i sama, ali radi se o nečemu poput zaštite koju stvara taj kamen: dok se gura u nebo (kreće zvono, din-don) i tvrdi, ne, dokazuje nešto neumoljivo. Neupitno.

Tu neupitnost tražila je i drugdje. Tražila ju je svugdje. Nešto podrazumijevajuće, poput gnijezda: nedvosmislenost kojom majka ptica hrani ptiće.
Ali nigdje to nije našla.
Dosad.

I dok ulazi kroz kamena vrata (miris tamjana, sveta vodica, Isusovo lice dok gleda- i razumije, neupitno i nedvosmisleno razumije), sprema se za popodnevnu molitvu.

Čula je da ljudi gube vjeru, ali joj se to čini sasvim nemoguće. Sve drugo je moguće izgubiti prije nego vjeru. A i što bi to uopće moglo biti važno u usporedbi s vjerom, iole mjerljivo s njom?
Ne može zamisliti.

Vjetrić ju blago gura prema unutrašnjosti između drvenih klupa, a i taj vjetrić je Bog.

 

(Ilustracija: Česi Novaković

Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić)