U Krešimirovom gradu spremala se kiša.Debeli sivi oblaci protegnuli su se od Kvanja do Svete Ane, iako su groblja bilapoprilično udaljena jedno od drugoga. Točno u sredini, između njih, kao da je neka nečista sila mjerila, smjestila se mala buregdžinicaLokum.
„Dat ćeš mi…tristo grama.“
Obamro sam! Tristo grama čega? Položaj moga tijela nije mi omogućavao da saznam više. Ležao sam onako kako su me stavili moji mučitelji. Na leđima, koliko sam bio dug i širok, čvrsto pritisnut uz tepsiju. Sadistički su točno procijenili moju veličinu te su mi glava i udovi bili sputani metalnim rubovima. Iako sam sve sam vidio nejasno i na jedvite jade, krajičkom lijevog oka primijetio sam gavrana koji je zloslutno sjedio na visokoj polici. Pomislio sam kako je neobično što je jedan gavran u buregdžinici, ali s obzirom na manjak radne snage između dva groblja, nije bilo nikakvog razloga da se čovjek, odnosno gavran, ne zaposli. Iznenada, nešto fijuknu kroz zrak i zanjiše se točno iznad mene. Jednom, dvaput, pa zastane. Bilo je nečeg u tom njihalu što me nagnalo da gabolje promotrim. Nije bilo potrebno ni reći koliko sam se zgrozio. Donji kraj njihala bio je od sjajnog čelika, u obliku polumjeseca. Vidjelo se da je oštar poput britve, a isto tako masivan i težak jer se od ruba sve više širio i završavao čvrstim i širokim hrptom. Meso i luk u meni su pretrnuli. Više nisam mogao sumnjati kakvu su mi sudbinu namijenili oni ovako dovitljivi u smišljanju muka. Tko zna koliko je prošlo prije no što se opet zanjihalo iznad mene, toliko blizu da me hladilo svojim jetkim dahom.
„’Oće l‘ to više, majstore?!“ začuo sam glas iz najmračnijih paklenih dubina.
„Oprostite, prvi mi je dan“, oprezno će mladić iz Siska koji se u sportskom gradu košarkaša Petrovića i padobranca Vrančića našao vođen trbuhom za sezonskim kruhom. „Nisam još nikad baratao ovim.“
„Čovječe Božji, stanka za jelo će mi proći dok se ti smisliš! Daj mi više tih tristo grama!“
Opet ta dijabolična gramaža. Počeo sam se pitati, hoće li moj dvadeset i jedan gram uspjeti umaknuti prije no što njihalo poda mojih tristo grama ovom pohlepnom stvorenju. Uporno sam počeo zadržavati misao o mjestu gdje osmijeh nikad ne zalazi, kao da ću njome zaustaviti spuštanje čelika. Gavran na polici bio je usredotočen na brašno, očito procjenjujući hoće li količina biti dostatna za ovaj dan. Njihalo je opet počelo kliziti sve niže i niže, nemilosrdno, neizbježno. Lijevo-desno, cvileći kao ukleta duša, primičući se mom srcu zlogukim korakom Kerbera. Pa opet, zastalo.
„Ja to više ne mogu durat‘ ni čekat‘! Pa daj mi više nareži tog bureka!“
Bio sam prestravljen jer sam znao da govori o meni.
„Oprostite, gospodine, ali ne ide. Bojim se da nešto krivo ne napravim. Nikad nisam ovim rezao. Vidite da sam trenutno sam. Bojim se da sve ne raskopusam.“
„Ma raskopusat ću ja tebe! I to golim rukama! Daj mi da jedem!“
„Molim Vas samo malo, i prestanite vikati.“
„Ja ne vičem! Ja urličem!“
„Stalno vidim crne mačke i pese!“ upravo je u buregdžinicu stupio grobar za kojeg nitko ne kaže da je bio pijan, već si je dečko malo popio.
TogZagorca je u najmlađi dalmatinski grad dovela ljubav. Ona prema njegovoj Cviti, kao i prema šibenskoj lozovači. Grobar se toliko zaljubio u ovu ljekovitu tradiciju Grada da s njom nije započinjao samo ručak, već i sve ostale dnevne obroke i neobroke. Inače, on se prvi put spominje 1066. godine pod nazivom CastrumSebenici. Šibenik, ne Zagorac.
„Daj mi moju marendu!“ i dalje je u Lokumu trajala nesmiljena bitka.
„Molim Vas ne vičite. Prisutna su gospoda.“
„I crni mački!“
„Umrijet ću od gladi!“
„Na pravom si mestu. Ja bum te pokopal, i to u pol cene“, uslužno će grobar koji nije bio gramziv.“
„A Boga ti ćaćina, tu se zavuka!“ pojavila se na vratima Cvita.
„Lepa moja Cvituška…“
„Marš van, beštijo pijana! Odvalit ću ti nosinu k‘o glavi na našoj Katedrali!“ ljupko je Cvita izvukla za uho svog mužića van.
Još jednom se potvrdila poslovična legenda o opasnoj senjskoj buri i istoj takvoj šibenskoj curi.
Kako ni spetljani Siščanin, a ni Deux ex machina i dalje nisu uspijevali učiniti ništa u vezi traženog bureka, Nesretnik Bez Marende citirao je Ivana Bez Zemlje:
„Odlazim iz ove buregdžinice, i neću se vratiti!“
Reče gavran:
„Nikad više!“
U glavi sam jasno mogao čuti Wagnerov „Sumrak bureka“.
PRIČA O PINGVINIMA
Slonovi ili surlaši red su najvećih živućih kopnenih sisavaca i nadreda kopitara koji mogu narasti u visinu i do četiri metra. Široke su glave s golemim ušima pomoću kojih, baš poput Nikole Tesle, mogu čuti na udaljenost od čak nekoliko kilometara. Uši, također, koriste za rashlađivanje. Gornja usna i nos slona produženi su u mišićavo rilo, poznatije kao surla. Slonovi surlu koriste za njušenje, dodirivanje, hvatanje i prinošenje hrane ustima. Završetak surle vrlo je savitljiv i njome slonovi mogu podignuti predmete sitne poput kovanica. Od prednjih zuba slonovima su preostali samo vanjski gornji sjekutići, pretvoreni u kljove. Slonovi dnevno pojedu i do dvjesto kilograma lišća, a za probavu potonjeg potrebno im je tek šezdesetak sati. Slonovi se dijele na afričke (Lexodonta africana) i azijske (Elphus maximus). Ove dvije vrste najlakše je razlikovati po tome što azijski slonovi imaju manje uši od afričkih. Također, afrički slonovi na završetku surle imaju dva prstolika vrška, dok azijski imaju samo jedan „prst“. Zoolozi vjeruju da se ne radi o srednjem. Točno je da slonovi imaju dobro pamćenje. Najstariji pripadnici mogu se sjetiti gdje pronaći dostatne zalihe vode i onamo odvesti ostatak krda. Slonovi, za razliku od ljudi, mogu prepoznati članove svoje šire obitelji, baš kao i uže.Slonovo mladunče nakon poroda teži devedeset kilograma, što je više od osamdeset, ali manje od sto.
Ali, nećemo sad o slonovima. Kao što sam rekao na početku, ovo je Priča o pingvinima i ovdje ćemo se baviti isključivo njima.
Stari kolovrat svoji u kutu sobe i čeka. Možda želi da mu se netko približi, pogladi ga i pomiriše, kaže mu da na njemu još uvijek nema toliko prašine da bi ga se trebalo prebrisati. U njegovoj je simetriji njegova snaga. Trokut na tlu, podnožje postojano.
Rijetko mu se želim približiti, bojim se da će me progutati kao vremenska kapsula i isporučiti u nekom drugom vremenu i prostoru. Iako, mislim da su šanse za to doista male.
Ono što možda zaista želim jest pitati ga postoji li šansa da me njegova prašnjava moć uzdigne iznad ovog plavog u koje sam ušla, da me njegovo smeđe i crno pogleda u oči i ispuni smislom, kao što je on ispunjen korišću.
Želim da me upregne, ruke i noge, u nešto ljekovito, da me pretvori u gospinu travu, preslicu, vrkutu. Da me netko primi umornim rukama i prinese ustima, da se ulijem u nečiju utrobu, potrebna.
Čak i nakon dugih desetljeća da bude tako, kao što kolovrat stoji u uglu sobe, uvjeren u svoju stabilnost, u to da ga nitko neće iznijeti ili premjestiti. Zamijeniti nečim novijim, modelom 6. Modelom 106.
Ipak, mislim da je moje prirodno stanje ono savijenosti. Stapanja i nestajanja. Možda želim da mi se netko približi, pogladi me i pomiriše, kaže mi da na meni još uvijek nema toliko prašine da mi me se trebalo prebrisati. U mojoj savitljivosti je moja slabost. Lokva na tlu, podnožje nepostojano.
U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.
– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.
Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.
Livada se odjednom prostire unedogled.
Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.
Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.
Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.
(Priča je nagrađena na natječaju Jednominutne priče 2024. Gradske knjižnice Požega, link: https://gkpz.hr/2024/06/05/jednominutna-prica-2024-nagradene-price/)
Sjedimo u kafiću pored mora. Jan i Ilen, dva prijatelja otkad su bili djeca, Ana i ja, dvije prijateljice otkad smo zalutale u vezu s njima. Pogrešan casting za ovakvu scenu, zvoni mi u glavi svaki put kada sjedimo učetvero. Ne znam što radim u njoj, ali znam koja je moja uloga – biti zanimljivija od svih Ilenovih dosadašnjih djevojaka. Pokazati svoju neopterećenost, radost, susretljivost i velikodušnost. Prebrisati ožiljke koje ima iz prošlih veza, djevojaka koje su ga gušile ili uznemiravale.
More je čitav dan bilo mirno. Uranjali smo dugo u plavo i izranjali iz njega. Jeli dagnje. Grlili se. Ipak, lice me čudno zatezalo od sunca i Ilenova pogleda. Ponekad ga uhvatim; gleda me kao da želi pogledom izbušiti rupu u meni. U jednom trenutku sam se osamila. Otišla sam do žala i gledala u ravnu površinu, u daljinu.
čemu razmišljaš? – pitala me Ana.
Nisam znala. Janova kuća postajala je pretijesna za sve nas, samo sam to osjećala. Bilo je teško dogovoriti se oko filma, društvenih igara, alkohola, hrane. Povlačila sam se iz svake rasprave, iz svakog dogovora. Jan me uvijek gledao slavodobitno, kao da svaki moj potez nešto dokazuje. Nikada nije rekao što.
Jan i Ilen beskrajno su raspravljali. Uvijek kao da imaju potrebu pokazati jedno drugome da su čitali, gledali, slušali. Shvatili. Da znaju više, bolje. Nisam se uključivala osim ako nisam izravno bila upitana. Tada sam odgovarala rečenicom, dvije. Više od toga bile su rasprave od kojih me počinjala boljeti glava i peći oko očiju.
Sada je vrijeme pića nakon kupanja. Gledam kafić i pitam se kako bi izgledalo ovo mjesto da sam tu s nekim drugim, da njih nema. Bi li dobilo neke druge boje? Dodatnu dubinu?
Ponekad mi se čini da je čitav naš život izgaranje oko ničega – kaže Ana – beskoristan trud. Imam li bore ispod očiju? – nastavlja, približavajući mi lice.
Od izgaranja? – nasmiješim se, odmahujem i pogladim je po licu.
Pitam se kako ja izgledam. Umorno? Postoji li neki način očuvanja svježine, a da ne uključuje niti jedan proizvod kozmetičke industrije? Flaširanja, kao vina.
Hoćemo li se jedno jutro probuditi stare? S licima, znaš, žena koje su prošle sve i svašta? – pitam je i pokušavam zamisliti stariju, ali ne mogu.
Njezine pjege i tamnoplave oči djeluju kao da nikada neće ostarjeti.
Plaši te starost? – pita me.
Zastanem na trenutak i dotaknem svoje lice. Jesam li sada starija nego što sam bila prije, neovisno o prolasku vremena? Starim li naglo uz Ilena, pitanje je koje ne mogu izbaciti iz glave.
Zapravo, ne. Mladost me plašila. Pubertet, recimo. Ništa ne razumiješ, sve je prvi put. Imaš svoje sustave i dobri su, ili nisu, ali nikada nećeš naći bolje. Ipak će ih svi željeti srušiti. Govorit će ti da si mlad, da ne razumiješ. Od obitelji nadalje.
Jan gleda u mobitel, a Ilen me nestrpljivo prekida.
Da je obitelj dobra i Bog bi je imao! – vikne.
Jan diže pogled s mobitela i nasmiješi mu se. Pokazuje Ilenu nešto na ekranu i priča. Više ih ne slušam. Gledam Ilenovu kosu. Obožavam je. Tako je veselo raščupana. I mekana, kao vuna. Približavam joj se licem, mirišem je i ljubim. Ilen ne reagira.
Razgovor se mijenja i Jan se, kao i posljednjih večeri, počinje tužiti na Anu.
Ona mene uopće ne razumije… – naglašava zadnje dvije riječi.
Uvijek to radi. Pogled mu je tvrd, a oko čela mu se skupljaju sitne kaplje znoja. Ilen se umiješa. Nešto ga uvijek natjera da mu proturječi.
Ti samo želiš da te ona voli bezuvjetno. Majčinska ljubav je takva i zato je svi tražimo od partnera, kaže Freud…
I dalje se igram s Ilenovom kosom. Drage kovrče. Nije mi jasno kako netko s takvom kosom može biti strog i misliti da sve zna. Duboko uzdahnem i prekinem ga, gladeći ga i dalje.
Fromm prvi spominje pojam bezuvjetne ljubavi. Umijeće ljubavi. Ali ne možemo je naći u partneru.
Ana gleda Jana zabrinuto, kao da bi se mogao rasuti pred njom. Zamišljam kako se Jan lagano rasipa po podu, preko terase. Pretvara u sitne čestice, kotrlja do ruba i pada u more. Bi li itko primijetio da ga više nema? Bi li ikome nedostajao? Jan je potpuno okrenut od nje i pali cigaretu:
Ona mene ne može voljeti bezuvjetno samo zato jer to ne želi – naglašava.
Nalakti se na stol i promatra me netremice. Poznajem taj pogled, ovih dana sam ga dobro upoznala. Razmišljam što s njim želi postići. Trebao bi me valjda uplašiti ili ušutkati. I bilo je tako. Zašutjela bih i više se ne bih javljala. Ali, večeras osjećam snažnije tutnjanje u sljepoočnicama, gotovo uzbuđenje, pomiješano s čistim gađenjem. Bijes lagano raste u meni. Razmišljam kako bih mu mogla izbrisati samozadovoljstvo. Želim ga primiti za kosu i ugristi. Ispljunuti njegovo meso na stol između svih nas. A zatim se nasloniti i popiti čašu vode. Samo toliko da isperem usta. Ne skrećem pogled.
Nitko to ne može. I tko si ti da bi netko s tobom to mogao? – naglašavam na njegov način.
Rugam se, shvatim. Ali riječi su već izrečene. Ilen se nasmije, što više sliči na naglo zatezanje i opuštanje usana nego na smijeh. Ali, čini se da mu se sviđa ideja da nitko ne bi mogao voljeti Jana bezuvjetno. Ili moj otpor, prvi na ovom ljetovanju. Janu je čelo nabrano i znoj na njemu proširuje se. Razmišljam o tome kako bi bilo zapaliti cigaretu nakon toliko vremena. Svi puše, čak i Ana. Tanka je kao svila u prozračnoj bijeloj haljini. Čini se da drhti i pitam se je li joj hladno. Večer je topla, ali puše lagani povjetarac s mora.
Ona misli da sam ja glup, Ilene. – presudi Jan gledajući me.
Njegova je plava kosa na rubovima sasvim mokra. Bilo bi odlično u ovom trenutku otpuhnuti mu dim u lice i učiniti da nestane. Pogledam Ilena. I on mene gleda, netremice i strogo. Sve se više smanjujem od njegova pogleda. Ne mogu izdržati pa prebacujem pogled na njegove ruke. Velike su i uvijek tople. Smiruju me, pogotovu kad me dodiruje po kosi. U svakoj prilici tražim njegovu ruku, gola sam bez nje. I sada pomičem svoju ruku prema njegovoj, ali on je odmiče, uzima cigaretu, udahne dim i pogleda u nebo. Kada bi se ova scena mogla zamrznuti, pomislim, i vratiti na početak. Ne bih ništa rekla. Ne bih ga nikada prekinula.
Ne ljuti se, Jan – kažem – oprosti ako sam te krivo shvatila.
Tražim odobravajući pogled, ali Ana i dalje s puno opreza gleda Jana, kao da pokušava pronaći bilo kakav prolaz u njega, a Ilen puši gledajući u zid. Jedino me Jan napeto promatra kao da sve ovisi o sljedećoj stvari koju ću reći. Odjednom mi se to učini vrlo smiješnim.
Sad mi se i smiješ? – pita me Jan – Misliš da ti možeš voljeti nekoga bezuvjetno, kad već sve znaš? – ljutit je.
Nešto je opasno u njegovu glasu. Ne znam osjećaju li to i ostali, ali ne bih željela ostati sama s njim u prostoriji. Pa ipak, ljutnja je jača. Osjećam kako se grana u meni.
Da, Jane. Ja to jedina mogu na čitavom svijetu. Ali tebe ne bih mogla voljeti ni s petnaest uvjeta.
Više mi ne smeta što mu se rugam. U Aninim očima primjećujem suze. Stišam glas.
Hoću reći… – nastavim polako – mislim da voljeti bezuvjetno znači voljeti bez obzira na sebe, tako da se potpuno izgubiš. A nitko ne treba tako voljeti. I nitko to ne bi trebao ni od koga tražiti. Čitala sam nedavno Formule ljubavi, o nekim zabludama koje imamo o ljubavi. Jedna je od njih da bi ljubav trebala biti bezuvjetna. Ali to je samo predrasuda, jer ne bi.
Ana konačno tiho progovara:
Možeš li mi reći više o tome?
Želim joj reći da ne znam više o tome. Da znam, ne bih sjedila tu, s njima.
Ilen je sve napetiji. Odjednom vikne:
Ti voliš samo moju kosu!
Slatko. Spomenuo je kosu. Dragu kosu. Jedino što večeras u kafiću nije prijeteće. Nasmiješim se. Ali Ilen je ljut. Želim ublažiti sve oko sebe, proizvesti blagost i toplinu, barem kratkotrajni prekid vatre.
Volim, da. Ali volim i tebe – kažem posežući rukom za njim.
Ilen se izmakne i naglo ustane.
Ne! Ti voliš samo dijelove mene. Kosu. Ruke. Ja spajam sve te dijelove, oni su moji! Nisam samo kosa! Želim biti voljen bezuvjetno! – viče.
Ljudi u kafiću gledaju ga. Tko zna kako im zvuči to da on nije samo dijelovi. Pogledam njegovu kosu. Ona ništa ne govori, stoji i čeka da je dotaknem. Ponovno posežem, ovaj put za njom, ali on me odguruje.
Nisam tvoja jebena igračka!
Odlazi u kafić. Gledam dok brzim kretnjama nestaje u unutrašnjosti.
Jan se smiješi. Zadovoljan je razvojem situacije.
Ti njega uopće ne razumiješ – naglasi, gledajući me i brišući čelo maramicom.
Moj suprug je umro nedavno, nema ni tri mjeseca. Bolest ga je mljela i mrcvarila, jela mu ono malo mesa što je imao, halapljivo i naglo, kao izgladnjela. Mogla je naći nekog jačeg i otpornijeg, nekoga tko bi joj se suprotstavio i upokorio je, mislila sam gledajući dvije duboke crne brazde ispod njegovih očiju, tu razrovanu zemlju. Njegove tanke ruke uskoro su mi djelovale poput dječjih. Nestajao je polako, a pred kraj je toliko utonuo u posteljinu da se gotovo stopio se s njezinom bjelinom.
Ne mogu pisati o našem zajedničkom životu. Ne zato što to ne bih voljela. Svi oni rituali koje smo stvorili: Njegov hod. Raskriljene ruke uvijek kada me je dočekivao, kao da se nismo vidjeli jako dugo. Način na koji je jeo jagode, polako, kao da ga njihov okus podsjeća na nešto važno što je zaboravio, a čega se silno želi prisjetiti. Njegovo rezanje kruha, oprezno, kao dijete koje se boji da bi se moglo porezati. Da, o tome bi trebalo pričati. Samo, sve mi se to sada čini prekriveno gustim slojem prašine. Želim se sjetiti svega: prizvati naše zajedničko objedovanje, izlete automobilom u šumu pored grada, ali između mene i tih sjećanja, mene i njegovih tamnih bistrih očiju, sada je tvrdo staklo. Voljela bih ga polomiti, uzeti veliku bilježnicu i zapisati detalje.
Kad malo bolje razmislim, pisati o njemu, o svom pokojnom suprugu, to je sve što mi je preostalo. Ne zato što je on bio toliko poseban ili važan čovjek za svoju zajednicu (svaka žena misli da njezin muž to jest), već zato što je to jedino što zapravo znam. Nisam mnogo doživjela, nisam putovala po stranim zemljama, nisam upoznala puno ljudi i nisam se često micala iz svog vrta. Znam ponešto o bilju, ponešto o kuhanju i sve što se može znati o svom pokojnom suprugu. Umjela sam prepoznavati njegova raspoloženja i ponašati se točno onako kako se od mene zahtijevalo. Znala sam kolika mu količina napora izaziva znojenje i u kojoj mjeri. Naučila sam biti tiha kada je drijemao u popodnevnim satima, smijati se kada bi mislio da je rekao nešto smiješno, hodati s njim po visokoj travi, igrati šah. Ne željeti djecu. Naviknuti se na šumu. Zaobilaziti more.
Vode se bojao, a pogotovo mora. Govorio je da je to zato što ne vidi što je na dnu. Nitko to ne vidi, ohrabrivala sam ga. Samo smo jedanput bili na moru svih ovih godina, što mi je odgovaralo, jer sam i sama prema moru osjećala duboku nelagodu. Nikad mu to nisam rekla, kao, uostalom, ni mnoge druge stvari o sebi. Nije bilo prilike, čini se. Nije bilo vremena. Uglavnom, tada je ušao u plićak i dugo gledao u svoje noge, kao da će time izoštriti vid, primijetiti detalje koje ne može golim okom. To sjećanje o njemu želim zapisati: o susretu mog muža s dubokom vodom. Nikada mu se nisam osjećala bliže nego tada, kada je nepovjerljivim pogledom promatrao vodu, kao da u njoj vidi nešto zlo, skriveni trag koji drugi ne mogu vidjeti. Nikada kao tada nisam bila tako blizu da mu ispričam ono bitno. Ipak, ne mogu opisati taj trenutak jer postaje sve mutniji i na kraju se potpuno razlijeva makar mu se pokušavam približiti oprezno, šuljam se prema njemu ne bih li ga obuhvatila.
Tako je sa svim mojim sjećanjima: razlijevaju se. Govorila sam o prašini ili magli između mene i njih jer su mi te usporedbe prve pale na pamet, ali zapravo se radi o vodi. Svako moje sjećanje kao da se razlijeva u dubokoj vodi. I ja sama nestajem u njoj. Ne sjećam se što sam radila dok je moj muž gledao u morski plićak, rezao kruh ili jeo jagode. Je li moguće da sam samo stajala kraj njega i promatrala ga, upijala njegovu kožu, miris, pojavu? Nikada nisam naučila voziti. Zato sam u detalje proučavala njega dok je vozio. Njegov profil mogla sam nacrtati u tisuću varijanti. Ali ne više, ne otkad traje ovo razlijevanje.
Osim… postoji to jedno sjećanje, o kojem želim pisati. Ne mogu ga izbaciti iz glave u zadnje vrijeme. Čvrsto je poput stupova koji drže velike mostove, dok se sjećanja o mojem suprugu i ostatku mog života razlijevaju uokolo kao vruća juha. To je sjećanje povezano s mojim ocem – starim, lažljivim ocem, mrtvim već više od četrdeset godina. Sve do prije tri mjeseca mislila sam da sam ga se riješila zauvijek. Nisam o njemu mislila godinama, čak sam u jednom razdoblju života zamišljala da ga nikada nije ni bilo. Rano sam se odvojila i od njega i od majke. Biti sam, bez sestara i braće, rođaka i rodbine, to znači, oduvijek sam se nadala, biti sasvim slobodan. Moj suprug znao je malo o mojoj obitelji, doista malo. Otac je umirao dok smo se upoznavali, majka je umrla mnogo ranije. O ocu sam brinula do kraja, odbrojavajući sate i dane, proklete minute koje još moram potrošiti na njega. Svaka minuta provedena uz njega bila je otkidanje kože s mojih kostiju.
Bio je, kako sam već napomenula, lažov. I varalica. Varao je majku sa susjedom koja je živjela u obližnjoj ulici. S nepunih osam godina, koliko sam tada imala, nisam bila sigurna što je točno „varanje“, riječ koja se uvijala oko mene kao ljigava zmija. Povezala sam fraze i situacije koje sam dotad vidjela na filmovima ili čula u školi od djece s tim što su moj otac i susjeda radili. Tada nisam imala mnogo prijatelja. Zapravo se ne sjećam da sam ikada imala prijatelje, ako se pod njima podrazumijevaju ljudi kojima se povjeravaju intimne misli. Tiho, u uho, za vrijeme nastave, a zatim na zidićima ispred škole s prekriženim nogama. Ili poslije u životu, u kafićima, s prerano ostarjelim prijateljicama, a zatim u krugu obitelji pred presoljenim tanjurima tjestenine.
Mariju, djevojčicu iz klupe, na kraju sam pitala za konačnu provjeru značenja riječi koja me tjerala na grickanje noktiju do krvi. Njoj sam vjerovala. Potvrdila je moje sumnje. Moj otac, tata, bio je jedan od prevaranata. Jedan od onih koji su, uz svoju, imali još jednu ženu. Kada bi majka otišla na svoj prvi posao, a ako bi mi škola bila popodne, vodio me k njoj. Ako bi pak nastava bila ujutro, dočekivao me ispred škole i također vodio k njoj. On nije radio, a sve je ukazivalo na to da nije niti ona.
Sjećanje mi oko većine stvari, kao što sam napomenula, nema jasnih obrisa, ali ponekad me iznenadi. Zalutala riječ, nečija glava ili okus nikad dovršenog pića vrate se tolikom brzinom da se pitam sjećam li se ja njih ili su se oni, kao lešinari, odlučili u tom trenutku, iz nekih svojih razloga, okomiti na mene.
Pamtim tako tri crna mačića koja su se uvijek penjala po prozorima stana očeve druge žene. Njihove zelene oči koje su neprestano zurile u mene. Zamišljala sam da je ona vještica koju čuvaju tri crne mačke tako da joj nitko ne može nauditi. Provodila sam vrijeme ulazeći i izlazeći iz prostorija u njezinom stanu. Tihih prostorija s debelim zavjesama i paučinom. Nisam nikada poželjela saznati više o njoj tako da nisam otvarala ladice i ormare, tražila slike ili brojeve telefona ljudi s kojima je bliska. Nadala sam se da je, što manje znam o njoj, manja i vjerojatnost da ćemo otac i ja kod nje otići sljedeći dan, a zatim opet sljedeći. No prolazili su dani i godišnja doba, a otac me i dalje uredno vodio tamo, majka je radila, a ja sam se prešetavala iz sobe u sobu. Stala bih kraj jedne od prašnjavih zavjesa i promatrala našu zgradu preko puta, stan na petom katu. Otac je ostavljao upaljeno svjetlo u našoj kuhinji: žutu lampu. Ona je bila moj svjetionik. Brzo ćemo se vratiti, govorila sam glasno, kao da želim utješiti prazninu našeg stana. Ovoje samo privremeno, lampo. Mislila sam i na ostale stvari u stanu: televiziju, svoje lutke. Nisam bila sigurna osjećaju li da ih otac i ja napuštamo, svaki dan, satima, zbog vještice, i hoće li mi se zato u nekom trenutku osvetiti.
Otac i gospođa vještica nekada bi bili u jednoj od soba, nekada bi odlazili izvan kvarta automobilom. Ja sam za to vrijeme jela, sjedila, gledala drveće kako se ljulja kroz prozor. Čekala da završe s tim što su radili. Nadala sam se da će otac jednom doći, primaknuti mi se, nasmiješiti se svojim punim usnama i reći: S timje gotovo, a zatim se nasmijati dubokim, grlenim smijehom. No to se nikako nije događalo. Umjesto toga bi kasno navečer, kada je majka već spavala dubokim snom, dolazio do moje sobe, tiho me pogladio po glavi i šapnuo:
– Ti si jedna dobra i poslušna curica. Najposlušnija na svijetu. Mi imamo svoju tajnu i to je lijepo, jelda?
Kimnula bih u mraku i odgovorila mu:
– Da.
Srce bi mi počelo ubrzano udarati. Nešto me plašilo u njegovim riječima i tamnim i pronicljivim očima koje su mrak oko nas oživljavale kao vatra.
Nakon nekog vremena sve troje šetali smo se našim kvartom. Uvijek kratko. Crne mačke u međuvremenu su porasle, tako da su me zbilja plašile. Njihove nepomične zelene oči sada su buljile u mene s mržnjom, kao da vide uljeza kojega se što prije treba riješiti. Jednog dana, dok otac i vještica budu u kupovini ili u parku, pojest će me, bojala sam se. Vještica će ih nagovoriti na to. Neminovno je, mislila sam, jer ja sam jedini svjedok njihove afere. Zatim sam počela računati: imat ću devet godina, i to uskoro. Zatim deset. Bit ću veća i samostalna. Neću više morati dolaziti ovamo, moći ću biti sama doma i čekati da se mama vrati sa svojih poslova. Radila je u dva dućana u suprotnim smjenama. Ako odgulim još par godina, a pritom izbjegnem da me se mačke dočepaju, spašena sam. Ionako nisam mislila nikome ništa reći o tati i vještici. Nisam bila luda.
Mačke su kružile oko mene u velikim krugovima kada bismo ostale same u stanu. Mirisale su na mokraću i sol. Čitav vještičin stan mirisao je na izmet. Dugo sam prala ruke u njezinoj kupaonici i pokušavala što manje dirati stvari oko sebe. Nije mi bilo jasno zašto nikada ne provjetrava. Vjerovala sam da je to zbog mačaka, zato da ne pobjegnu. A zatim, tu je bilo i bilje. Svuda po stanu. Vještica je uzgajala sve, od paprati do rajčica. Ne znam kako joj je to uspijevalo. Promatrala sam bilje i već sam tada znala kako koje raste, u kojim uvjetima uspijeva, koliko ga i kada treba zalijevati. Dodirivala sam ga. Mislim da mu je to godilo. Činilo mi se da bilje nije zlobno kao mačke. Ono je živjelo svojim životom, ne obazirući se na ljude oko sebe. Zatim, vještica je kuhala. Satima je kuhala u velikim crvenim loncima s crnim poklopcima. Gledala sam je. Promatrala sam njezine pokrete u tišini jer sa mnom nikada nije razgovarala, kao ni majka kada se umorna, crvenih očiju vraćala navečer s drugog posla. Radila je puno za tatu i mene dok smo mi bili kod vještice, gledali je kako kuha, a zatim jeli. Sjećam se okusa jela koja je vještica kuhala: teških i slanih. Potvrđivala su mi da je ona zbilja vještica i da je s tim jelima vjerojatno iščarobirala dvije stvari: očevu ljubav i moju šutnju. Nije bilo drugog razloga ni za jedno od to dvoje. Vještica nije bila privlačna i nije bilo razloga da otac ostane s njom, a još manje za to da je voli. A ja – ja sam bila vrlo privržena majci, iako s njom nisam provodila onoliko vremena koliko sam željela. Ne bih šutjela oko tako važne stvari, ne bih štitila oca. Sigurno. Stvar je bila u tim juhama. Nikada, bez obzira na to koliko sam se blizu primaknula vještici i njezinim loncima, nisam vidjela od čega su. Znala sam samo da su imale okus soli. Morske soli.
Ovo što sam napisala možda je mutno i nedosljedno. Takvo je i meni, i to zato što se radi samo o uvodu u ono glavno sjećanje kojega se ne mogu osloboditi, koje se obrušava na mene kada god stigne poput rakete. Ili me čeka u praznim ulicama. Gurka u leđa prije spavanja. Tada pokušavam zamisliti da je moj suprug pored mene, da me gleda svojim oštrim, pametnim očima i govori mi da zaspim i da je sve u redu, ali ne mogu. Praznina pored mene je bijela i čini mi se kao da njega tamo nikada nije ni bilo, kao da ga nije bilo ni prije nego što smo se sreli. Tada panično palim svjetlo i tražim naše albume, promatram slike na kojima se smijemo ili buljim bez treptanja u slike našeg vjenčanja koje me nijemo umiruju sa zidova. To su stare crno-bijele fotografije: ja u bijeloj vjenčanici i kompliciranoj frizuri s puno kopči sjedim na staroj stolici svečano kao princeza, dok on uspravno stoji iznad mene u crno-bijelom odijelu s leptir-mašnom i gleda u daljinu. Naučila sam što znači njegov odsutni pogled u daljinu, tišina u koju bi utonuo pored mene i koju nikada nije razbijao govorom, ali na dan našeg vjenčanja to još nisam znala. Slike me promatraju, ja promatram njih, a zatim opet gasim svjetlo i pokušavam iskristalizirati sjećanje na svog supruga. Njegove ruke. Naše značajne ili beznačajne svađe. Ništa. Sjećanja se razlijevaju u tišinu i mrak, a ja tonem u to, jedno jedino sjećanje, iz kojeg više ne vidim izlaza.
Radi se o ljetovanju na koje smo otac, majka i ja otišli nakon otprilike godinu dana očeve i vještičine afere iza majčinih leđa, uz moje svakodnevno sudjelovanje u tom zločinu. Sjećanje na taj odmor također je pomalo nejasno. Ne sjećam se u kojem smo mjestu bili, samo plavog hotela nedaleko od šljunčane plaže prepune djece i šarenih suncobrana na kojoj smo se svaki dan kupali. Sobica u kojoj su majka i otac spavali bila je tijesna i zagušljiva. Moja je imala minijaturni bijeli balkon na koji bih istrčala svako jutro gledati more. Činilo mi se sjajnim to što svako jutro mogu promatrati kakve je boje, ima li vjetra koji je značio puno pjene na valovima ili onog mira koji sam mnogo više voljela: bonace. Tada bih plivala i najdalje dok su me roditelji promatrali s plaže.
Jednog takvog dana, „bonacičnog“, kako sam ih zvala, spustili smo se do naše plaže. Sjećam se da sam promatrala oca dok se svlačio. Imao je crvene kupaće gaćice i vrlo preplanulu put. Bio je vrlo mršav. Pitala sam se zašto nije malo snažniji. Da je jači i veći, vještičine juhe sigurno ne bi djelovale na njega, kao ni na mene i morala bi pronaći nove žrtve. Zato sam ga cijelo to ljeto tjerala da jede – sladolede, kolače, meso. Otac je jeo smijući se i ne shvaćajući što želim od njega.
– Lutko, takve sam građe. Nećeš udebljati tatu – rekao bi uz svoj grleni smijeh.
Noću nije dolazio do moje sobe u apartmanu u kojem smo boravili spominjući našu tajnu. Danju sa mnom nije mnogo razgovarao, samo bi mi katkad uputio saučesnički pogled koji majka nije primjećivala. Željela sam da se otac i ja udebljamo, ojačamo i da se majka i otac ponovo zaljube. Da te dvije stvari pobijede vješticu kada se vratimo u grad.
Otac je legao na žuti ručnik u svojim gaćicama, a majka se smjestila na plavi ručnik pored njega u svojoj crnoj ljetnoj haljini na kojoj bi joj uvijek izbijao znoj. Nisam shvaćala zašto mora svaki dan nositi baš tu haljinu i zašto se ne želi svući u kupaći kostim. Da je kojim slučajem ovdje, vještica bi se sigurno svukla. Njezino tijelo bilo je mršavo, čak mršavije od očevog, a oči plave kao obojene morem. Otac i vještica bili su skladniji par od oca i majke, to sam shvaćala. Ali majka je bila bolja, toliko bolja, i nije mi bilo jasno kako otac to nije uviđao. Majka i otac na ručnicima, jedno pored drugoga, djelovali su kao da su tamo bačeni pukom slučajnošću. Nisam čak ni osjećala nelagodu između njih. Nije bilo ničega.
– Mama, daj mi novce da tati kupim sladoled – rekla sam.
Od tog trenutka nadalje, moje je sjećanje vrlo jasno i konačno stižemo do bitnog dijela. Ono bitno je trenutak. Oko njega je omot od starih zavjesa, crno-bijelih fotografija i žutih lampi koje razbijaju mrak.
Majka je poslušno posegnula za svojom crnom torbicom. Plava rijetka kosa slijepila joj se za čelo. Izvadila je smeđi novčanik koji se raspadao od starosti i izvukla novčanicu.
U meni se odjednom počelo nešto komešati, prvo sam osjetila to kao lepet krila, a zatim poput jačeg, prodornijeg kretanja u području između mojih pluća i želuca. Bijes. Cijelim tijelom počeo mi je sukljati nepatvoreni bijes i mržnja prema majci. Izvadila je novčanik za oca, radila je za njega, činila je sve što je mogla za nas dvoje, a mi smo to vraćali provođenjem vremena kod vještice. Jedenjem njezinih juha. Šetnjama s njom po livadama u kvartu. Majka je još uvijek držala novčanicu ispred mene kad sam je istrgnula iz njezine ruke, bacila na pod i viknula:
– Neću! – i otrčala u more.
Plivala sam kratkim i brzim zamasima pljuskajući oko sebe i sve što sam željela bilo je otplivati što dalje, na otvoreno more. Negdje odakle se obala više ne vidi. Negdje gdje bih se mogla okrenuti na leđa, promatrati oblake i razmisliti što dalje. Ivica i Marica vješticu su bacili u kamin, ali tatina vještica nije imala kamin, a i bila sam prestara za bajke. Morao je postojati neki način, mislila sam, dok sam se sve više udaljavala od obale. Ljudi nestaju svaki dan. Nisam točno znala kako, niti sam previše o tome razmišljala, ali nejasno sam, koliko to dijete već može, naslućivala da mojoj situaciji nekako mora doći kraj. Kako sam mogla znati da majka taj kraj neće doživjeti, a da ću ja još dugi niz godina, češće i rjeđe, odlaziti vještici?
Sjećam se svakog detalja tog svojeg posljednjeg plivanja: prohladne vode, morske trave koja je prijeteći lelujala ispod mene, raspuklih stijena koje sam vidjela nedaleko ispred sebe i sve manje plaže koju sam svakim zamahom ostavljala, a gdje su me čekali roditelji, vjerojatno gledajući u mom smjeru. Prošlo je dosta vremena, osjećala sam to po umoru u rukama i ramenima i vjerojatno su već bili zabrinuti, ali nije me bilo briga. Uskoro je bijela plaža s njima postala vrlo udaljena. Iako sam plivala vrlo brzo, znala sam da nisam mogla otplivati tako daleko bez pomoći morske struje i da je pravo pitanje kako ću se vratiti natrag. Pogledala sam oko sebe. Nije bilo nikoga, čak ni čamaca i brodova koji su inače u toj uvali jurcali mnogo brže nego što je bilo dozvoljeno. Bijele su se stijene također udaljile. Bila sam sama, plivajući prema otvorenom moru. Nisam osjećala strah, čak ni nelagodu. Spremala sam se smjestiti na leđa, plutati i pustiti da me more nosi. Razmisliti o svemu. Ocu, majci, vještici. Trebalo mi je malo mira. Trebalo mi je da se komešanje koje se počelo događati unutar mene zaustavi. Bijes, koji dotad nisam nikada osjetila, morao je značiti nešto, nisam znala što, ali znala sam da ne bi bilo dobro da se ponovi. Mogao bi izazvati mačke.
Namjestila sam se na leđa i duboko udahnula. Bilo mi je najvažnije da budem opuštena, da mi se tijelo vrati u normalne tokove. Uskoro sam osjetila pljuskanje mora i pomislila da se možda stvaraju valovi od vjetra. Ponovno sam udahnula, a zatim izdahnula. Pljuskanje se pojačalo, pa sam se okrenula. Ugledala sam oca kako tankim rukama grabi valove i približava mi se.
– Lutko! – viknuo je – kamo si nam to pobjegla? Mislili smo da si se utopila. Hajde, vraćamo se natrag.
U mojoj glavi počeli su se redati kratki spojevi. Sjećam se toga i čini mi se da taj osjećaj u svakom trenutku mogu ponovno proživjeti, iako ga više nikada nisam doživjela. Kao da se ništa u mojem mozgu više ni s čim nije moglo povezati i funkcionirati jedno s drugim. Blokada, a zatim crnilo. Crno kao morska trava, kao vještičine mačke.
– Neću – bilo je jedino što sam uspjela promrsiti. – Pusti me na miru.
U svom stanju, pomislila sam da na to imam potpuno pravo. Biti na miru, u miru. Sama. Da me više ništa i nitko ne smije dotaknuti i negdje odvesti: ovdje, na otvorenom moru, s nebom iznad i morskom travom ispod.
– Hajde, lutko – rekao je otac ozbiljnije.
Nisam se pomaknula. Približio se plivajući i primio me za bolna ramena.
– Idemo.
Osjećala sam da mi se glava pretvara u užarenu kuglu i da više ne kontroliram svoje ponašanje kad sam uzviknula:
– Gubi se od mene! Ako me ne pustiš, sve ću reći mami! O vještici i tebi i svem…
Osjetila sam kako se njegove ruke premještaju s mojih ramena na glavu i kako me gura pod slanu vodu. U jednom trenutku pomislila sam da samo želi da prestanem vikati, da se igra sa mnom, ali uskoro sam ostala bez zraka, a njegova je ruka, sada jedna, kao željezna rukavica, i dalje mirovala na mojoj glavi, spuštajući me sve niže. Sjećam se svog čuđenja tome da je jedna ruka dovoljna za utopiti nekoga. Počela sam se batrgati izvlačeći iz sebe svu snagu koju sam još imala. Sjećam se da sam nogama pokušavala dohvatiti nešto u što bih se mogla uprijeti, da sam rukama pokušala pomaknuti njegovu šaku sa svoje glave, ali ležala je na njoj tako čvrsto kao da se s njom sljubila, kao da je neki njezin neobičan produžetak. Rastvorila sam usne i u usta mi je nagrnula slana voda, kao slap koji se strmoglavljuje iz riječnog planinskog korita i koji se želi stuštiti i završiti u mojem želucu, isprati me, a zatim nestati negdje još dublje u meni.
Nakon tog trenutka, moje sjećanje se opet polako razlijeva. Sjećam se da me otac dugo držao iznad vode dok sam se tresla, kašljala i pokušavala udahnuti do kraja. Sjećam se da je ponavljao kako mu je drago što sam poslušna curica i da je lijepo što i dalje imamo svoju tajnu.
– Tajne su važne – rekao je. – Čuvaju glavu.
Na to se nasmijao svojim dubokim, grlenim smijehom. Ne sjećam se kako smo doplivali do obale ni je li se majka previše zabrinula za mene. Ne sjećam se ni ostatka ljeta. Ostala sjećanja stalno mi izmiču i, nakon tog dana, slažu se jedno na drugo nejasno, kao krugovi na vodi.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić, priča iz zbirke priča ‘Ticala’, HENA COM, 2016.)
