Zato što pišem
- Zato što pišem!
Viknuo je, činilo mu se, ali nije mogao biti siguran, u glavi mu je tutnjalo, a ona je samo tamo stajala, oštra poput bridove neke opasne crne planine na koju se nikada nije želio popeti, pa kako to da se onda penjao, danonoćno, kako to da je ikada imao potrebu dotaknuti njezino tijelo kada sada samo želi napustiti to tijelo, tu sobu, tu kuhinju koja se sva prelijeva iz narančastog u crno, iz crnog u narančasto.
Klišej, ja sam klišej, misli dok je mrzi.
Svi ovako završimo, u mržnji. Ljubav pa mržnja, neodvojivo, misli dok gleda njezine traperice. Smršavila je, to ne može osporiti, lice joj je još uvijek gotovo mladoliko iako je davno prošla šezdesetu i dobro se drži, ali što to uopće znači ‘dobro se držati’ kad je njezino carstvo svedeno na ovo narančasto: kuhinja, lampa, stol, stolnjak, kauč, što joj vrijedi držanje i linija i zdravlje kad će sada opet ostati sama između stolica?
On će izaći, već je obukao kaput i cipele za koje mu se čini da su se pri vrhu gotovo savile, kao klaunske cipele, ali on i jest klaun, bio je klaun svih trideset godina braka, nastojao se probiti kroz ovo šipražje (crno, narančasto) sa sabljom humora, ali humor je u njenom svijetu (stolica, kauča, stola, stolnjaka) drugačije kotirao, uglavnom isparavajući kroz prozor.
Ok, boomer, rekla bi mu kći na sve ovo, izrugujući pritom njegove pokušaje, humor, staromodne stavove, ali tko je tu kći odgojio i othranio tako da posprdno može zabacivati kosom i smijati mu se i davati mu glupe nadimke za koje smatra da su jako duhoviti? Opet on. Opet- on.
Ona se pak sve više približava, a u ruci drži kuhaču. Kuhala je, kuhat će, samo zdravo, mučilo ju je zdravlje, sada samo zdravo, kuhano, dok on jede sireve i kruh, ništa ga drugo ne može zasititi brzo i efikasno, a to mu treba: brzo i efikasno.
- Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.
Odvrati ona pobjednički. Pobijediti, to je ono što želi, što je uvijek željela. Samo, oko čega se uopće natječu? Ako joj smeta što on više ne piše, što više ne može pisati, onda ga je trebala poticati, barem ponekad pohvaliti njegovo pisanje. Prije će biti da joj se ono cijelo vrijeme gadilo. Njegovo kuckanje po pisaćoj mašini. Jednoličan, rezak zvuk. Njegovo hodanje prema kuhinji, njenoj kuhinji (zašto njenoj?), uzimanje čaše vode, vraćanje za stol. Buljenje u prazan papir.
- Zašto je svjetlo upaljeno usred bijela dana?
Njezin povik iz kuhinje.
I tako dalje. Satima, danima, mjesecima. Šuljanje po čašu vode, po malo hrane. Osjećaj njezine prisutnosti u kuhinji, u hodniku. Mirna, tiha, možda priljubljena uza zid. Tako ju je zamišljao. Do vrha napunjena mržnjom. Zašto i ne bi bila? Nestajao je u slova. Ni sam ne zna u što je nestajao.
- Dakle? Možeš li tada doći po stol?
Njezin ga glas izvuče iz sjećanja.
Ne mogu, zašto ne možeš, zato što pišem, ali ne pišeš više, i to je bilo to.
Morao bi moći doći po stol, stoji tamo u kutu, ispod polica, još od razvoda, godinama. Ne skuplja prašinu, to se ne bi moglo reći, ona ga čisti, kao da ga nečim i glanca. Odjednom, kao da može pomirisati sredstvo koje polijeva po njemu i mora izaći, samo što prije izaći odavde.
- Da!
Vikne, očito neočekivano jer ona uzmakne, a ruke kao da joj se opuste od naglog zvuka odobravanja.
- Da, više ne pišem i doći ću.
Ponovi nešto smirenije, tek toliko da je zbuni za dovoljno dugo vremena da može pobjeći.
- Opet bježiš!
Govorila mu je stalno i bila je u pravu, nikada ništa nije znao riješiti, sve rasprave su ga obilazile kao kužnoga, odlazile nekamo daleko od njega u jatima.
- E pa i bio bi red da dođeš, jer…
Promatrao je drvena izlazna vrata kao jedini pojas za spašavanje. Da, bio bi red, da. Kima.
Odjebi i ostavi me na miru, misli.
Preskače nešto na podu, što je to pobacala? Neke stare krpe, metlicu, zapinje o nju tim čudnim cipelama koje se savijaju naprijed i gotovo doskoči do vrata.
- Vidimo se onda, idem na predstavu – laže.
- Pazi, lift nije radio, ne znam kako je sada, možda bolje da odeš pješke.
Hoću vraga, misli, deset katova pa pješke, tko zna ima li u na tom stepeništu uopće svjetla.
- Vidjet ću prvo ima li lifta!
Vikne iz hodnika.
Dolazi do lifta u drugom hodniku. Ostavio ju je na ulaznim vratima. Zašto ih nije zatvorila? Čemu sada ovo pretvaranje da joj je stalo do toga hoće li on ući u lift?
- Onda?
Začuje njen glas.
- Radi!
Vikne samo da je se riješi, nije ni pritisnuo gumb. No, unutar crne rupe, nešto se pomiče, kablovi na kojima lift putuje su uigrani. On pažljivo pritišće gumb i čeka. Čini mu se da je ona konačno zatvorila vrata. Ona i njeni stolovi, police. Zašto je uopće danas dolazi, naivno je došao na kavu i onda taj stol, pisanje, to kako nikada nije ništa vrijedio u braku. Kao da je isto bio komad namještaja. Pa, zapravo je i bio, zar ne?
Hvata ga glad. Samo se treba maknuti iz ove proklete zgradurine, uvijek ju je mrzio, srećom, konačno se svega riješio: nje, zgrade, kći je samostalna. Možda i može otići na neku predstavu, misli dok čuje kako je lift tiho zakašljucao dok se zaustavljao na njegovom katu. Otvara teška vrata i osjeti sigurnost narančaste nutrine lifta.
Narančasto ga pak opet previše podsjeti na kuhinju. Zašto lift, od svih boja, mora biti baš narančast? Od te ga boje bole oči i kao da mu nadražuje živčani sustav mnogo više nego što bi trebao.
Predstava, da. Mogao bi sada malo proguglati, vidjeti je li u onom kazalištu na koje je prvo pomislio ili možda večeras uopće ne igra. Sad kad izađe će… ali zašto ta vožnja traje tako dugo? Prvi kat, prizemlje, je li već u prizemlju? Lift se lagano spušta niže, ali kamo niže, zar nije u prizemlju?
Lift stane uz tihi škljocaj, ali vrata se ne otvaraju.
Promatra tipke na liftu. Tu je ona za alarm. Nju treba pritisnuti, odmah. Ako nije u prizemlju, onda je u… podrumu? Dobro, sve bi se brzo trebalo riješiti, samo treba nekoga nazvati, ili, ako mobitel nema signala u podrumu (provjeri- nema, naravno), pokrenuti alarm.
Začuje zvuk otvaranja vrata. Lift je očito napravio svoje i sada kao da ga prepušta novim prostorima.
Ok, boomer– kao da opet začuje kćerkin glas. Nosi se sad s ovim.
Nestane svjetla. Lift je stao, krepao, bivša žena je bila u pravu. Zašto bivša? Još je sve jednako naporno kao što je i bilo. Kao da je ona kriva za to što se lift upravo pokvario ili opet pokvario, koja obrnuta logika, zar ga nije upravo ona poslala stepenicama?
To je ova zgrada, uvijek ga je mrzila, tu je jednom slomio nogu jer je krivo stao, da ne spominje onaj prokleti balkon…
Uglavnom, mrak. Ništa od alarma, ništa od telefona, samo ovaj podrum. U kojem, koliko se može prisjetiti, nikada nije bio, čak ni kada je njegovoj kćerki lopta upala u otvor od lifta i završila u njemu. Što bi uopće radio u tom podrumu? Ima li tu ičega?
Izgleda da će saznati.
Uključi svjetlo na mobitelu. Ono što njime dohvaća je suprotni zid podruma. Na njemu, također- ništa. Nikakvih vulgarnih škrabotina, nikakvih benignijih izjava, izjava ljubavi ili mržnje. Okreće mobitel po čitavoj prostoriji, no i dalje ništa. Najprazniji podrum koji je ikada vidio. Bijela kocka. I najčišći, koliko može primijetiti. Na podu nema prljavštine niti prašine. Niti bolnički podrumi nisu ovako blistavi. Umirujuće.
Aha, ipak je pogriješio. Na jednom od zidova vidi nešto crno. Rupa?
Ulaz, djeluje kao ulaz.
Približava se. Doista, riječ je o tunelu koji nekamo vodi. Vjerojatno nekamo izvan podruma, ali zašto tunel, zašto ne stepenište? U svakom slučaju, lift miruje u mraku. Hoće li još neko vrijeme ostati ovdje ili krenuti kroz tunel? Ako još neko vrijeme ostane, hoće li nešto time dobiti? Treba početi razmišljati praktično i racionalno, kao što mu je bivša žena uvijek govorila: dosta sanjarenja.
Ali ne može se sasvim odlijepiti od sanjarenja, kao da ga i dalje proganjaju, čak i ovdje, u ovom podrumu. Možda je ovo neki san ili priviđenje? Uštipne se za donju stranu ruke, tamo gdje je koža najtanja. Osjeti bol, dakle ne sanja (iako priznaje da je mnogo puta i u snu osjetio bol, jednako snažno kao i seksualni vrhunac. Dakle, ovo nije pouzdana metoda.)
No, pretpostavi da ne sanja, da je tunel ovdje i da nekamo vodi. Treba samo polako ući u njega, osvijetliti ga mobitelom, provjeriti ima li štakora ili žohara.
Osvijetli zidove, ali dočeka ga jednaka bjelina i čistoća kao ranije. Sva ta bjelina i čistoća, kao da je njegova žena sišla dolje u ovaj podrum i ribala zidove. Ona je to u stanju i napraviti, nije niti sumnjao. Nisu im trebali čistači, ona je dovoljna. No, sada treba ići naprijed, treba vidjeti što je na kraju tunela, kako bi rekli.
Nada se svjetlu, ali u svim pričama i legendama, svjetlo znači da je došao do kraja, susret sa smrću. Možda je lift pao i on je poginuo u njemu, a ovo je produžetak koji mu njegov vlastiti mozak omogućava za kraj? Mogao mu je onda omogućiti i nešto veselije.
Ali što je ono tamo, doista svjetlo ili samo odbljesak njegovog mobitela? Ne. Približava se izvoru. Ono je doista svjetlo, kao neka prostorija koju može vidjeti kroz tunel. I tamo su neki ljudi. Gasi svjetlo na mobitelu i približava se prostoriji. Je li to.. ona? Njegova bivša žena. Opet je u njihovom hodniku. I… on? Ali mnogo mlađi, sigurno dvadesetak godina. Sijeda kosa prošarana mu je sivim vlasima, ili je siva kosa prošarana sijedim vlasima.
- Zato što pišem!
Uzvikuje on. Bivša žena također djeluje mlađe, ali manje od njega jer je ona i manje ostarjela. Zar je i tada koristio tu bijednu frazu, da piše?
Odjednom mu se javi i sjećanje, jasno i neumoljivo. Da, istina, i tada je pisao. Ali, pisao je svojoj tadašnjoj ljubavnici: duge poruke i pisma u kojima joj je pokušao dati do znanja koliko mu nedostaje i koliko želi napustiti ženu. I želio je, samo nije znao kako. Ostaviti nju i kćer tada mu se činilo nemogućim, iako je kći već bila dovoljno odrasla. Dijete nikada nije dovoljno odraslo za tako nešto, mislio je. Pa ipak, na kraju je, mnogo kasnije, ipak otišao, zaključio da ne može više. Samo, te ljubavnice tada više nije bilo na vidiku i nije bilo šanse da mu se vrati. Nastavila je neki drugi život, daleko od njega. Nije ju mogao okriviti zbog toga. Je li ju volio? Više nije bio siguran. Znao je samo da ga žena više nije voljela i da je samo želio biti voljen. Opasna želja, kao što je kasnije naučio.
Pa ipak, ta je izlika, pisanje, bila smiješna i tada kao i sada, pomislio je. Sjećao se te noći, žena je željela da zajedno odu u posjetu njenim roditeljima, a on je imao susret s drugom ženom, koja mu je tada bila pojas za spašavanje, ako je već i nije volio. A nekada je pojas za spašavanje važniji od velike ljubavi, to dobro znaju svi oni koji su se ikada utapali.
Prozor se naglo smrači. Tunel je opet bez svjetla. Možda bi se trebao vratiti do lifta? Možda je proradio. Nasmije se u tami. Pa, zar nije već zaključio da se nalazi u nekoj varijanti zagrobnog života?
Nastavlja dalje, pitajući se je li mu svjetlo s mobitela uopće potrebno. Dogodit će se ono što se treba dogoditi, sada je to sasvim jasno. On više ne kontrolira događaje, ako je ikada to i činio. Zapravo, kada bolje promisli o tome, misli dok grabi beskonačnim tunelom, vjerojatno i nije. Radio je ono što se od njega očekivalo, ono na što su ga navodili prvo roditelji, zatim institucije, zatim žena, zatim kći (OK, boomer). A zatim je radio ono što je mogao kako bi izbjegao sve to što se od njega očekivalo. Bježao je u sve ono što mu je bilo dostupno. Nikada u ovisnosti, to mu nikada nije ležalo. Alkohol ga je umarao, sve što su drugi koristili kao pogonska goriva, njega bi samo sravnalo sa zemljom i vraćalo na probleme od kojih je nastojao pobjeći. Ali ljudi, proslave, predstave, domjenci, druženja, putovanja, sve je bilo pauza, sve je bio odmor od onoga što ga je čekalo kući: ljutita žena i kći koja ga gleda podrugljivo otkad je prohodala.
Novo svjetlo ga ne iznenadi. Sada samo treba dočekati sve ono što će mu se otvoriti i ono što je, očito, zaslužio. Nova scena i opet on, hodnik, žena i njegov sveti uzvik:
- Zato što pišem!
- I zato ne možeš provesti niti malo vremena s malom?
Novo ga sjećanje ne iznenadi. Nije mogao provesti mnogo vremena s kćerkicom kad je bila mala. Njezina nezaustavljiva energija i zahtjevi bi ga brzo umarali pa bi se vraćao nekom projektu na kojem je upravo radio dok je ona i dalje skakutala oko njega s brižno zavezanim kikicama, neumorna.
- Tata, moj draagi tata!
Ciktala bi, dok je on samo zamišljao kamo bi se mogao skloniti od te frekvencije koja mu je stvarala mučninu. Djeca, mislio je. Jedno je premalo, dvoje je previše. Zato se nikada i nije odlučio na drugo. I jedno je, katkad, zapravo često, bilo previše. Ljudi koji su tvrdili da ih vlastita djeca uopće ne umaraju djelovali su mu kao potpuni lažovi i ništa drugo.
Ali i tada je također pisao. Pisao je molbe za novi posao. Na poslu se već dugo osjećao umorno i razdražljivo. Na najmanju bi sitnicu počeo vikati na podređene i pio je neumjerene količine kave. Ponekad je vikao i na nadređene, što mu se nije uzimalo kao pozitivno. No, sve molbe koje je napisao je jednako tako i bacao u smeće. Nije imao hrabrosti za promjenu, znao je to. Ipak, bilo je zanimljivo pisati raznim poslodavcima o tome što bi on to sve mogao ponuditi upravo njima. Toga nije bilo mnogo, ali papir je trpio sve. Koš još više. A njegova žena najviše. Šuljao se kraj nje prema narančastoj kuhinji po još jednu čašu vode dok se malena plela po sobi, a on zamišljao poslodavca koji će ga dočekati oduševljeno, raširenih ruku.
- Gospodine, nedostajao nam je upravo netko kao vi!
A on bi, sav smeten, pognuo glavu i skromno se nasmiješio, konačno osjećajući pripadnost. Ili barem to da je negdje potreban, da se na njega neće nitko ljutiti ili mu se rugati zbog njegove nesposobnosti i šeprtljavosti.
Neposlane molbe. I njegova žena, još jednom izbezumljena zbog njegovog pisanja. I stara pisaća mašina koju je tada koristio, jer je ovo sjećanje bilo još davnije, još starije.
A zatim se, kao i prethodno, i ovo svjetlo ugasilo. Prozor kroz koji je promatrao otužan prizor sebe i bivše supruge, postao je još jednom samo zid tunela.
Idemo dalje, pomislio je. Samo, ako je ovo vječnost, možda će i u njoj morati početi razmišljati o nekom potencijalnom bijegu, rupi kroz koju će se moći provući.
Nastavlja kroz tunel. Čini mu se da već hoda satima, možda i duže.
U daljini, ponovo, naravno, svjetlost. Nije imao strpljenja za ove situacije dok su se događale, ali sada nema izbora, mora ih ponovo proživjeti. To je kazna, ili možda iskupljenje za sve što nije napravio onda kad je trebao. Izgleda li tako posmrtni život? Kao niz iskupljenja?
Treće svjetlo dočeka ga ponovno u hodniku. On, žena, njihov hodnik. Klasika. Samo, ovo je najudaljenije, najdavnije sjećanje. U hodniku nema ormara koji su tek kasnije ugradili, nema niti tepiha. Sve je novo, osim njegovog vječnog usklika:
- Zato što pišem!
Da, bio je toliko lijen da nije pomogao ženi niti pri selidbi. Mogla je već tada znati da se niti kasnije neće posebno iskazati. Nije trebala imati dijete s njim, to je sigurno. A on vjerojatno nije niti trebao imati dijete uopće. Možda ga kći, ispod sve te podrugljivosti ipak voli, ali sigurno je mogla naići i na boljeg oca, nekog tko bi je ponekad pitao: kako si? i to zato što ga to stvarno zanima, a ne zato što ga na to navode dužnost i krivnja. Jadna kći. Mogla je doista i bolje proći. Kao i njegova žena. Kao, uostalom, i on. Ne može reći da je uživao u svemu tome, baš kao niti u bjegovima. Oni su mu tek budili nove nalete krivnje.
No, i u ovom je sjećanju, zna, pisao. Pisao je pisma roditeljima o tome da mu pošalju više novaca. Nešto je pokušavao izgraditi, podići obitelj, pisao im je, trebala mu je financijska pomoć, a sa svojim poslom nikada nije uspio dobro zaraditi.
Dok se i ovo sjećanje postepeno gasi, on razmišlja je li njegova žena čitavo vrijeme znala da on zapravo ne piše? Ne ono što je svih tih godina govorio da piše: knjigu. Naravno da je znala, ali zašto je onda na tu ispriku pristajala? I zašto mu je onda nedavno (iako se sada to činilo kao u prošlom životu) rekla: Pisao si. Nekada. Sada više ne pišeš.
Možda ju je ipak, kao i sebe, uspio držati u nekom uvjerenju da, dok sjedi za pisaćom mašinom, kasnije za kompjuterom, kasnije za laptopom, doista piše nešto važno, nešto što bi jednog dana moglo biti ukoričeno. Ali, još važnije mu se pitanje nametnulo nekoliko trenutaka nakon toga: zašto to nije i činio?
Imao je ideja, imao je i vremena, imao je praznog hoda koji je bio ispunjen dugim sunčanim poslijepodnevima u kojima je ležao na kauču i gledao u zrnca prašine na suncu. I čekao. Što je čekao, nije više bio siguran, valjda trenutak u kojem će se opet dogoditi nešto što bi zahtijevalo njegovu reakciju. Bilo što. To da žena poviče: ručak! Pa bi onda to i dočekao. I tako je vrijeme prolazilo.
Ali, napisao nije ništa. Ako bi i počinjao, brzo bi te stranice gužvao i bacao u koš. Nije da nisu bile dovoljno dobre, ali nisu bile ono što je zaista želio napisati. Nije krenuo od one jedne jedine sasvim iskrene rečenice od koje treba krenuti, kako je negdje pročitao, i zato nije uspijevao pisati dalje. Da je barem shvatio koja bi to rečenica bila za njega, možda bi sve poprimilo drugačiji ton.
A sada je bilo gotovo.
Hodao je dalje kroz tunel, nešto sporije jer je sada već znao što očekivati: sljedeće sjećanje u kojem ispada kreten (zato što pišem!). Ali, dogodi se nešto drugo: dospije do kraja tunela, do zida. Tunel je tako završavao; bijelim, čistim zidom. Nikakvo svjetlo na kraju, nikakav prolaz u neki drugi dio, dimenziju, prostor.
Možda je to onda to za mene: jadan život pa i ovako jadan kraj, pomisli. No tada svojom cipelom s klaunskim vrškom ugazi na nešto tvrdo. Podigne nogu i osvijetli pod mobitelom. To je flomaster. Otvori ga. Obični crni, tanki flomaster.
Nasmiješi se, uzme ga u ruku i osvijetli zid ispred sebe. Razmisli jedan trenutak, a zatim velikim, crnim slovima napiše:
Mislio sam da želim pisati.
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)
(Tekst je originalno objavljen u časopisu Književna republika, Zagreb, siječanj–lipanj 2025. Broj 1–6)
