Kategorije
proza

Čovjek koji mrzi svoju majku

Čovjek koji mrzi svoju majku spremio je sva sjećanja na nju u kutiju koju je spalio iza kuće. Zatim je postavio veliku mrežu u dvorište između dva drveta, legao u nju i pisao dugačke poruke ženama za koje je želio da mu tu i takvu majku zamijene. Pisao je o tome kako nije svaka žena stvorena za tu ulogu, kako svaka kuja može okotiti štence, ali to još uvijek ne znači da je majka.

Čovjek koji mrzi svoju majku dugo je kopao u svom dvorištu, sve dok nije iskopao dubok bunar. Zamišljao je da tamo baca svoju majku, da ona glavom udara u zidove bunara, i čuo je zvuk tih udaraca, prvo nešto glasniji skvljš, a zatim sve tiši i tiši, dok majka nestaje u dnu.

Volio se dopisivati sa ženama: Prvima, drugima i trećima. Prvima bi pisao protiv drugih, drugima protiv trećih, a trećima protiv prvih. Ako bi neka od njih posumnjala u njegovu čestitost, naglo bi nestajao, zamišljajući kako i ta-i-ta nestaje u mraku bunara kojeg on zatim prekriva.

Čovjek koji mrzi svoju majku imao je noćne more koje je smirivao različitim tabletama koje su pružale svoje tople bijele ruke uljuljkavajući ga u san bez snova onako kako to njegova majka nikada nije. Držao ih je pored kreveta na noćnom ormariću i gutao bez razmišljanja. Imao je česte glavobolje. Spavao je nemirno i sanjao da zidovi pucaju, da utješnu bjelinu prekrivaju paučinasti reljefi.

Navečer je dugo gledao televiziju: dokumentarne emisije o tundrama, stepama i nepreglednim ravnicama na kojima caruje životinjski i biljni svijet, konačno bez traga čovjeka. Tada je udisao dublje i sigurnije. Jedino, nije znao što u tim trenucima s rukama pa je prstima nervozno prelazio po profilima društvenih mreža, kao da želi s njih očistiti nešto nevidljivo.

Čovjek koji mrzi svoju majku nastojao se riješiti svoje mržnje, tereta koji je nosio svuda sa sobom. Dijelom ju je, poput šećera u prahu, rasipao po slučajnim putnicima namjernicima, dijelom po internetskim bespućima, dijelom po ljudima koje nikada nije vidio, ali činilo mu se da ‘s njima nešto nije kako treba’.

Svaki je dan gledao u bunar i pokušao ugledati nešto osim tame na dnu. Nekada mu se činilo da je ugledao svoj odraz, lice koje je prezirao gotovo jednako kao i lice svoje majke. Nekada mu se činilo da na dnu sjaji mala sijalica koja se pali i gasi sama. Neobjašnjivo.

Noću je u dvorištu tražio svice. Smirivali su ga gotovo kao i sredstva za smirenje. Radovao se kada bi čuo da se nekome poznatom dogodilo neko zlo. Pa i nekome nepoznatom. To bi ga i samog obasjalo i umirilo.

Čovjeka koji mrzi svoju majku sada pronalazimo kako sjedi u svom dvorištu i promatra oblake teške od kiše. Zatim pomišlja kako većina ljudi i nije toliko drugačija od njegove majke. Ne znaju se brinuti o njemu, voljeti ga, ne znaju cijeniti sve što za njih radi, sve što je zbog njih trpio. Misle da se svijet vrti oko njihovih problema. Narcisi.

Pod rukom osjeća travu koju uskoro treba pokositi.

U nekom trenutku, shvaća, bit će spreman na košnju kakvu svijet još nije vidio.

Ali, ne još. Prelazi prstima po svojem žutom mačku, pa po mobitelu, nešto čita, mršti se, nekoliko mu se kapljica znoja pojavi na čelu, a zatim djevojkama s kojima se trenutno dopisuje hitro napiše:

Što radiš? Ja sam se upravo vratio od svoje majke. Ugradio sam joj roštilj. 

Copy/paste.

 

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

 

Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Kategorije
proza

Što se sada događa u vama?

Tibor je konačno krenuo na terapiju. Terapeut, miran čovjek (ili barem tako mora djelovati, misli Tibor) zabrinut je zbog njegove anksioznosti. Ne, to je pogrešno. Terapeut nije zabrinut ni zbog čega. On je pribran i djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Kao da nikada u životu nije plakao ili lupio šakom o stol. Tibor, da, njemu se to događalo. Njemu se događa i gore od toga. Ali o tome nema namjeru pričati terapeutu, tom očito potpuno sređenom čovjeku, iako ga on već neko vrijeme promatra znajući da ga muče bjesovi, kako je to voljela reći Kristina, njegova žena, prije nego što je otišla.

Bjesovi. Ta riječ je djelovala tako moćno da se Tibor pred njom osjećao malenim i nejakim. Morao je zato, i to upravo ovdje, otkriti odakle oni stižu, spretno i nasilno kao vulkani ili možda uragani, nije znao s čime ih točno usporediti kada bi ga stali oplakivati, kako je pak on volio reći terapeutu. Sviđalo mu se nešto u tom proturječju: bijes koji ga oplakuje, jer mu se zaista mnogo puta učinilo kao da će, nakon što su ga ščepale, a zatim ispustile te dobro poznate ralje, jednostavno zaplakati.

– Zašto ste tako ljuti?

To je bilo ključno pitanje, pitanje koje mu je terapeut zapravo želio postaviti, ali je oko njega plesao kao da je plesnim pokretima ispipavao načine na koje bi Tibora mogao natjerati da dođe do korijena svoje ljutnje; svih njezinih toplih i vrelih dijelova.

Taj je ples Tiboru djelovalo kao dječja igra pogađanja skrivenih predmeta u kojoj je on bio taj koji mora navigirati terapeuta s: hladnoo, toplijee, vrućee, dok obojica ne dođu do srži stvari, što je Tibora također ljutilo, još i više od svega. Ne sam proces obigravanja koliko to da je, iako ne zna o čemu se radi i mora doslovno biti vođen onim što Tibor govori, terapeut nadmoćniji od njega jer ima u rukavu asove koje Tibor nikada neće razumjeti. I za kojima možda pred njim nikada neće niti posegnuti.

To ga je, između ostalog, činilo nervoznim u toj nesretnoj fotelji u kojoj je morao sjediti svakog četvrtka – činjenica da neće znati ono što zna njegov terapeut, po struci čak i psihijatar, koji je pročitao gomile knjiga koje Tibor nikad neće i vidio stvari koje Tibor ne želi niti zamišljati. Živcirao ga je čitav proces kojem se podvrgnuo u ovoj prokletoj, sterilnoj sobi. Da je barem i sam znao čačkati i obigravati pametnije oko svoje unutrašnjosti, sada ne bi morao plaćati strancu da to čini.

Mogao je i on završiti pomažući ovakvim utopljenicima kao što je očito i on sam. No, završio je u fotelji preko puta.

– Što se sada događa u vama?

To je bilo zamjensko pitanje za ono o ljutnji, manje izravno i nježnije i Tibor je toga bio svjestan. Ali ono je također poticalo klicu Tiborovog bijesa. Što bi se u njemu uopće događalo osim bijesa koji počinje titrati polako poput travčice, a onda raste, gotovo groteskno brzo, kao u crtićima.
Dok raste i razvija se u njemu obavijajući ga, Tiboru često pada na pamet priča o čarobnom grahu koju mu je majka prepričavala. To ne govori terapeutu jer ga priča vodi na jedno čudnovato mjesto, između straha i ljutnje, brid na kojem povremeno boravi, nikad predugo. Nešto je gotovo škakljivo u tome. Tibor osjeća da nema kontrolu nad tim mjestom i ne želi tu poljuljanost dijeliti još i s terapeutom. U priči je, koliko se sjeća, neki mladić zakopao klicu čarobnog graha koji je zatim toliko narastao da se njime popeo do mjeseca. U varijanti koju mu je majka prepričavala, mladića je majka čekala u podnožju graha dok se on penjao sve više i više. Njezino lice koje se udaljavalo i u Tiborovoj mašti pretvaralo u maleni bijeli mjesec, u njemu je uvijek izazivalo poriv da vikne: Nemoj! Spusti se, vrati se majci! Nije ga plašilo ono što bi mladić u priči mogao otkriti u daljinama u koje se zaputio već udaljavanje od majke, činjenica da će ona us koro biti sasvim sitna, kao grančica u podnožju graha.

Bjelina sobe, tišina u kojoj se odvija terapijski proces, kako to njegov terapeut voli nazivati, Tibora podsjeća na nemilu mogućnost završavanja u jednoj sličnoj sobi, ali sam, bez mogućnosti odgovaranja ili slušanja nečijih pitanja. Ta mu se situacija jednako sviđala i nije sviđala. Značila bi, dakako, da terapijski proces nije urodio plodom i da je on završio odbačen u nekoj mentalnoj instituciji. To se Tiboru također sviđalo i nije sviđalo. S jedne strane, možda bi s kopanjima po njegovoj nutrini onda bilo konačno gotovo. Možda bi i doktori digli ruke od njega, kao i on od samoga sebe. S druge, nikada ne bi otkrio što je zapravo bio korijen njegova bijesa kao ni kako ga odrezati.
I, što je najvažnije, nikada ne bi shvatio zašto je zapravo napao onog čovjeka na cesti, ni krivog ni dužnog, iz čista mira, što su posvjedočili i mnogi svjedoci, a nakon čega je Tibor bio prisiljen posjetiti terapeuta i krenuti na razgovor. Ni sam nije shvaćao zašto je skočio na njega. Učinilo mu se da mu je dobacio nešto podrugljivo, a kasnije je sam sebe uvjerio da je sigurno bilo tako. Reagirao je jer je već bio tanak sa živcima. Nije ga trebao nokautirati, ali osjećao se bolje kad je to učinio. Kao da je veliki teret spao s njega.

Raskršća na kojima se Tibor nalazio između svega onoga što je želio i što nije želio, što mu se sviđalo i nije sviđalo bila su mnogobrojna, ali su također ostajala skrivena na van. Uvijek je zauzimao jasan, snažan stav o svemu. Zato mu je Kristina često i govorila da je tvrd kao kamen. Kamen pun tamnih mjesta.

– Ne mogu doprijeti do tebe. Nestanu nijanse, sve se zamrači i…

Pokušavala je. Na to bi se i njemu počinjalo mračiti pred očima.

– Dat ću ti tamna mjesta – rekao bi, prkosno je gledajući. – Zapamtit ćeš ih.

A zatim bi se uplašio onoga što je moglo uslijediti. Svega toga što joj je poželio pokazati, zapravo ničim izazvan. Jer Kristina…

– Kako ste se osjećali kada je otišla Kristina?

Terapeut bi obično prekrižio nogu preko noge. Tibor bi raširio noge i stavio ruke na naslon kauča.

– Slobodno. – rekao je.

– Zašto mislite da je tako naglo otišla?

– Uhvatila ju je jedna od njenih žutih minuta.

Terapeut je šutio. Tibor je pogledao kroz prozor. Vani nije bilo ničega – samo obrisi druge zgrade. Bilo bi bolje da je pogled bio usmjeren na nebo, možda zelenilo, dolinu kao na screensaveru u koju bi se mogao zabuljiti. Ovako, beton. I pitanje: Zašto je otišla tako naglo. Ne samo: zašto je otišla, već zašto je to učinila tako. Vrati pogled na terapeuta.

– Skupilo joj se. Nije mogla više izdržati.
– Što?
– Neizvjesnost.

Kristina nikada nije znala kako će se Tibor ‘okrenuti’; tako mu je govorila.

– Stalno gazim po jajima. – rekla bi mu. – pokušaj me shvatiti. Ništa ne mogu predvidjeti. Budiš se veseo, uskoro si bijesan. Ili suprotno. Čak obijestan.

– Daj, začepi više. Nisi ni ti kraljica zen-budizma. – odgovorio bi joj.

Spustila bi oči. Nije znao što se sve, mjesecima i godinama skupljalo u njenim očima u tim trenucima, ali uskoro, kada je počela sa selidbom, saznao je. Zapravo ni sam nije znao zašto mu se raspoloženja mijenjaju kao na vrtuljku, činilo mu se kao da to ne može niti predvidjeti niti kontrolirati. I sam je osjećao da u njihovoj blizini gazi po jajima.

Druga stvar koju je Tibor primijetio u vezi terapeutove sobe bila je tišina. Soba kao da je bila natrpana pamukom ili kao da su on i terapeut plutali u akvariju u kojom su svi zvukovi bili zagušeni. Čak su i riječi koje bi njih dvojica izgovorili zvučale nekako mekano, tiše nego što je uobičajeno. Nježno. A Tibor ne voli nježnost. Jednom je to rekao i terapeutu. Učinilo mu se da ga je pogledao nekako sažaljivo, a njemu ne treba da ga itko tako gleda. On nije slab, nije bebica koja treba utjehu.

No, sve u svemu, taj terapeut nije bio loš, Tibor je to morao priznati. Kada bi izlazio iz te bijele, tihe sobe, činilo mu se kao da se riješio bitnog tereta. Onog s kojim je došao, tona i tona kamena koje je nosio. Bjesova.

Ali, kroz sljedećih tjedan dana, teret bi se ponovno, gotovo nevidljivo skupljao, gomilao i počinje ga pritiskati. Tibor je postajao sve ljući i jedva je čekao ponovni dolazak, novo rasterećenje. Otpuštanje. Neki dan ga je terapeut pitao što bi rekao svojoj ljutnji da je osoba i na koga mu najviše liči. Tibor je zastao, iznenađen pitanjem.

– Je li muško ili žensko? – pitao je terapeut.
– Mislim da je žensko. – rekao je Tibor.
– Na koga vas podsjeća?- bilo je sljedeće pitanje.

Tibor je ušutio, osjećajući kako se u njemu javlja prkos.

– Zašto me mora na nekoga podsjećati, zašto ne smije biti samo meka, prozirna meduza s dugim, tankim krakovima koja mirno leluja oko mene dok me odjednom samo ne ožari? – pitao je, osjećajući kako mu se riječi pretvaraju u petarde.

– Smije. – rekao je terapeut.

– Podla je ljutnja, dakle? – dodao je, nakon kraće pauze.

– Da. Djeluje nježno i krhko, ali je zla.

Tibor je pogledao prema stolu. Zraka sunca obasjala je jedan njegov dio. Poželio ju je dotaknuti. Nešto se u njemu rasplinulo. Terapeut taj put nije više ništa rekao. Utonuli su u bjelinu sobe, pamuk, jastuke. No, osjetio je više zraka, kao da može slobodnije udahnuti. Soba je bila klaustrofobični balon tišine u kojem je netko konačno probušio rupu.

I zato je morao priznati: Nešto se svakako događalo na toj terapiji. No, još uvijek mu je misterij kako se događalo i što je značilo. Misterij mu je bila i njegova ljutnja. Taj čovjek koji se progurao pored njega u tramvaj uz nekakav usputni komentar poput samo malo, zašto ga je morao dohvatiti i udariti? Zašto se morao suzdržavati da to ne učini Kristini, pogotovo pred kraj? Da joj ne spljošti to prokleto lice, uvijek mirno, uvijek zabrinuto, u stol ili zid? Jednom je zato to učinio s tanjurom. Jednom sa stolicom i zidom. Sigurno se i drugima to događa, mislio je. Nije on jedini: život, situacije i stres, iscrpe svakoga.

Na poslu, srećom, nije dolazio u doticaj s mnogo ljudi. Računovodstvo je bio njegov štit od svijeta. Tamo si je mogao dozvoliti sporost, pokrete koji su gotovo graničili s meditacijom. Prekrasnu tišinu. Za vrijeme rada, gledajući u tipkovnicu i birajući brojke, znalo mu se učiniti da se ljutnja više neće niti pojaviti, da je siguran. Gotovo sretan. Barem opušteniji. U tim trenucima, volio je otići do WC-a. Tamo bi se zatvorio i osjećao još veći mir, barem na neko vrijeme. Bijele pločice utiskivale su se u njega kao utješni poljupci. Katkad bi sjeo na zahodsku školjku i pustio da ga misli odvedu na toplija mjesta. Na plažu na koju je često išao s majkom. Ta plaža je bila je vrlo široka. Osjećao je topli pijesak pod nogama i znao je da je to sigurno tlo koje se nikada neće razmrviti jer već je potpuno smrvljeno. A ipak, sigurno je, pridržava ga i neće ga napustiti. Suncobrani. Djeca. Majčino mirno, uvijek staloženo lice i njezine velike crne naočale. Izgledala je kao filmska diva i Tibor se time uvijek svima hvalio. Imam tako lijepu mamu, mislio je. Profinjenu. Nikada mu neće biti sasvim jasno kako je dolazila do te finoće i želio je da se barem nešto od onoga što ju je tvorilo – njenih gesti, stila, ruba njezinih usana, prenese i na njega, da i on postane… kakav? Manje opor. Manje opak.

– Što vas veseli? – pitao je terapeut sljedeći put.
– Mir. – odgovorio je. – Kada je oko mene tišina i nikoga nema, imam osjećaj da rastem. Polako, ali sigurno. Kao biljka.

Kao grah u mojoj priči, pomislio je, ali to nije rekao na glas.

– Kada je netko oko vas, onda je teže rasti? – pitao je terapeut.

Tibor je ušutio.

– Pokušajte malo ostati u tom osjećaju mira. – rekao je terapeut.

To je i radio, sve češće. Kad god je god mogao, pogotovo u zadnje vrijeme. Na poslu, u tom bijelom WC-u. Kod kuće. Na ulici. U kafićima u koje bi sjeo, na neko mjesto udaljenije od ostalih ljudi. Isprva ih je gledao, razmišljao o tome vide li ga, o čemu razgovaraju, tko su uopće. A zatim je prestao. Koncentrirao se na svoje tijelo, lice, ruke. Vrijeme je prolazilo i na izlazu je osjećao da si je priuštio nešto ljekovito. Izlazio je s posla i mislio: terapija mi više ne treba. Sve je u redu. Dobro sam.

A zatim bi nešto zaškripalo poput tramvaja na tračnicama i vratio bi se u početno stanje nesigurnosti. Mračni oblaci počeli bi se okupljati iznad njegove glave. Bjesovi bi krenuli.

Povrh svega, pojavio se i taj san kojeg se nikako ne može riješiti. Nije siguran treba li terapeutu govoriti o njemu. Čini mu se da će se njemu jako svidjeti jer njima se inače, koliko je znao, sviđaju snovi. Tibor nije bio sretan s takvim razvojem situacije. Radije bi šutio o njemu, ali san se pojavio usporedno s terapijom i Tibor je znao da mora imati veze s njom.

– Kako ste? – pita terapeut.

U zadnje vrijeme pita to zabrinuto i oprezno, kao da hoda oko tempirane bombe. A možda Tibor i jest tempirana bomba. Nekada je osjećao da ga ljudi tako gledaju, kao da bi ih nenadano mogao ugristi. Što bi napravio ovaj mirni i dobri psihijatar da skoči na njega poput psa i ugrize ga? Jer, Tibor se ne boji krvi. A boji li se njegov mili doktor? Možda bi upravo to trebalo ispitati.
Onda, opet. Nije tu zbog toga. Ili – tu je upravo zbog toga što ga takve misli stalno opsjedaju. Kristina mu je stalno govorila: fokusiraj se na cilj. Dozvoljavaš ljutnji da te vodi umjesto da sam kročiš.

Da sam kročim – vraga – mislio je Tibor. Gdje je ona točno kročila osim njemu pod rukom u svakoj prilici, u njegovom novčaniku, na njegovoj grbači kao kombinacija nekog nesretnog svećenika i ovog terapeuta kojem sada mora dolaziti nakon što je ona već ionako otišla. Možda mu je trebao reći da ga podsjeća na nju, bivšu ženu, pametnjakovićku.

Bilo mu je jasno da namjerava optužiti njegove roditelje za sve. Čak je i on toliko čuo o terapijama da je znao da će mu prvo postaviti roditelje na tapetu. No, i Tibor je imao asa u rukavu, baš kao i njegov doktor. Oca nije nikada niti upoznao, napustio ih je prije Tiborovog rođenja, a Tibor nikada nije mnogo zapitkivao o njemu jer je osjećao da majka to ne bi željela. A majka je bila divna prema njemu. Jedino, prerano je umrla. Tibor nije imao niti petnaest godina. Bila je nježna, obzirna, sve što je Tibor mogao poželjeti.

Pa onda, gdje je problem, pitat će tog pametnog doktora. Nađi ga. Hladnoo, toplijee, vrućee. Skuhaj se.

Doktor mu je zaista počeo postavljati pitanja o djetinjstvu. O tome koliko mu je otac nedostajao, kako su se on i majka snalazili. Tibor je opisivao sve što su radili, gdje su se i kako selili, pa i činjenicu da njegova majka nije našla novog muškarca nakon očeve smrti. Tibor nije znao je li to bilo zbog majčine odanosti ocu ili se jednostavno nije dogodilo, ali nije osjećao da je majčina pažnja previše usmjerena prema njemu.

– U nekom lošem smislu previše usmjerena – odmah se ispravio kada su razgovarali o tome. – Nisam osjećao da je opsjednuta sa mnom.

– Je li trebala biti? – pitao je terapeut.

– Ma ne – Tibor je osjećao da mu strpljenje popušta i da ga oblijeva dobro poznati osjećaj, – nego, bili smo samo nas dvoje. Nije me gušila. Bila je majka kakvu bi svatko poželio.

Te riječi su imale čudan okus u njegovim ustima.

– A kakva je to majka? – opet će terapeut.

Nevjerojatno, koliko samo može biti naporan, pomisli Tibor.

– Mirna. Nježna. Blaga. Brinula se da imam sve što mi treba.

– Kako se bavila vama?

Tibor je osjetio kuhanje u želucu. Kako se inače roditelji brinu o djeci, ha? Želio je pitati terapeuta. Hrane ih, oblače, paze da su čista i suha. Što je još trebala raditi, jedna samohrana majka? Graditi s njim piramide?

– Bio sam sit i čist. Što ste očekivali?

Terapeut nije bio zadovoljan tim odgovorom, osjećao je Tibor. Tog terapeuta ništa ne bi moglo zadovoljiti, mislio je. Kako se njegova majka bavila njime, trebalo bi ga pitati, kad sad ovako gnjavi i ne prestaje.

– Što se sada događa u vama? – pitao ga je terapeut.

To da ti želim razbiti glavu, kretenu, pomislio je. No rekao je samo:
– Ljutnja.

Zašto ja ovo plaćam, a osjećam se sve gore, pomislio je.

– Zato što dovodimo majku u pitanje? – pitao je terapeut, i dalje smireno.

– Vi je dovodite, ja vam govorim kako je bilo!- viknuo je Tibor.

Terapeut je imao svijeće u kutu sobe. Proklete mirisne svijeće, pomislio je Tibor. Kako bi bilo da mu sada te svijeće zabije u onu stvar? Došao je rješavati bjesove, a nikad nije bio bjesniji.
Terapeut je šutio.

Taj je terapeut očito bio ponos svoje proklete generacije, pomislio je Tibor nervozno. Terapeut je i dalje šutio, ali više ga nije gledao onako mirno kao inače već gotovo radoznalo, kao da vidi nešto novo u njemu, nešto što prije nije mogao razaznati. Neka mu barem onda to kaže, mislio je Tibor. Zašto mu ne može jednostavno reći, zašto ga mora ovako ostavljati na iglama i buljiti kao riba?

Proklet bio i dan kad je udario onog čovjeka. Da se barem suzdržao. U Tiboru se sada doista nešto događalo. Bijes je polako prelazio u mučninu. Osjećao je da će se ispovraćati po toj bijeloj, nepomičnoj kocki, po tom savršenstvu od ordinacije. Nije mogao više izdržati niti terapeutov pogled niti ovu sesiju.

– Koliko će ovo još trajati? – pitao je naglo, prije nego ga je svladao poriv za povraćanjem.
Istovremeno, u njemu se javila nagla, snažna želja da sesija ne završi nikad.

– Hoću reći… – pokušao se ispraviti – danas. Koliko će trajati danas. Žurim, jedva držim oči otvorene. Proganja me taj san i ne mogu se naspavati…

Eto, rekao je to. Spomenuo je san, izletjelo je. Što sada? Hoće li pod propasti pod njim i odvesti ga ravno u pakao? Ili nešto još gore? To je osjećao. To se događalo u njemu. Zla slutnja koju ne može odbaciti.

Terapeut ga je gledao velikim, mirnim očima.

– Pričajte mi o tom snu. – rekao je.

Tibor je uzdahne. Otvorio je usta, pa ih je opet zatvorio.

– Kad god ste spremni. – rekao je terapeut. – Trebate li malo vode?
– Da… – odgovorio je Tibor nesigurno.

Pogledao je u svoje ruke i primijetio da se malo tresu. Osjetio se sasvim smanjeno. Kao da je sićušan, na velikoj stabljici graha. Ispred njega je na bijelom stolu bio stakleni vrč s vodom i plastična čaša. Tibor je natočio malo vode i ispio gutljaj. Terapeut ga je gledao, ali nije osjećao pritisak. Možda pritiska i nema, osim u njegovoj glavi, u kojoj je upravo počelo bubnjati. Ali ovog puta to nisu bili bubnjevi bijesa.

Konačno je progovorio.

– Potres je. Moja majka je živa i stoji u kuhinji. Ljuta je zbog nečega i stoji na mjestu kao da želi da joj se krov sruši na glavu.

Tibor uzdahne. Nešto je zaboravio, prešutio. Majka nije bila ljuta, ona je…

– Ima pogled… gađenja. Kao da je ugledala plijesan, pokvarenu hranu koju treba čim prije baciti u smeće…

Tibor je stao. Da, majci se u njegovom snu nešto gadi. Ali ne može odrediti što. Je li to činjenica da će ih potres možda sravniti sa zemljom, da će nestati njihova dosadašnja dobro uigrana situacija… i zašto je sada to pomislio, zašto uigrana, odakle je došla ta riječ?

– I onda? – ubacio se terapeut blago.

Tibor ga je pažljivo pogledao. U njegovim očima nije vidio osuđivanje niti podsmijeh, samo znatiželju, kao da mu Tibor prepričava zanimljivu knjigu, kao da ga doista zanima samo što je bilo dalje. Svidjelo mu se to. Ovaj terapeut i njegova nježnost, možda to i nije najgore što se moglo dogoditi, mislio je, možda čak i ne zaslužuje njegovu ljutnju.

– I onda, jednostavno se ne želi pomaknuti. Govorim joj da se pokrene, da prestane buljiti u mene kao da sam zapravo zadnje govno i da…

Tibor je stao.

U mene. Majka tako gleda u mene. Val čuđenja prošaranog s jezom prošao mu je duž kralježnice sve do nožnih prstiju.

– Kad ste se prije tako osjećali?- terapeut ga je upitao mekano.
Ispod prividne vate, Tibor osjeti škare. Terapeut je opet htio…

– Nisam, moja mama je bila topla i draga prema meni, koliko puta to moram ponoviti!
U Tiboru je prestalo bubnjanje i ponovno rastao kotao u kojem se miješala smjesa za povraćanje. Želio je samo izaći iz ove sobe. Mučnina mu se penjala iz želuca sve do usta pa ju je gutanjem potiskivao natrag. Bjelina sobe se pretvarala u vir koji odnosi junake iz dječjih priča u daleke krajeve. Prokleti grah je rastao sve do mjeseca, a dječak se penjao po granju, dok je majčino lice ostalo…

U nekom vrlo udaljenom kutku svijesti javlja mu se sjećanje.
Prvo je oblika i veličine stakalca, a zatim raste. I sasvim je jasno. Čisto, bistro staklo kroz koje može vidjeti sebe. Ima otprilike tri godine. I stoji na vrhu penjalice. Penjalica je mnogo viša od uobičajenih dječjih sprava, možda i nije za djecu, ali ne sjeća se gdje se nalazila. Riječi počnu izlaziti iz njega nekontrolirano. Ne može prepoznati svoj vlastiti glas. Djeluje kao kreštanje.

– Na vrhu jedne penjalice, kad sam imao tri godine. Visoko je, ne može biti više, u mojoj glavi ne postoji ništa toliko visoko, a ona samo… – Tibor osjeća kako će mu se taj neprirodni, kreštavi glas svaki tren prekinuti.

– Ona me samo gleda. I mrzi.
Tibor podigne glavu prema terapeutu. Njegov pogled više nije radoznao već tužan. Oči su mu veće nego inače i u njima može nazrijeti suosjećanje od kojeg će se, ako ne nastavi govoriti, rasplakati.

– Ljudi su se okupili ispod, ja sam samo maleni dječak.

Ogledavaju se unezvijereno oko sebe, traže moje roditelje. A ona… ona stoji u prikrajku. Stoji i čeka da padnem, znam da to čeka. Uvijek je željela da padnem, da se razbijem, da nestanem. Siguran sam i da joj na usnama titra osmijeh, mekan i nježan, kao uvijek. Ne približava se.

– Što se zatim dogodilo? – pita terapeut mirno.

Tibor nastoji dohvatiti sjećanje kao udicom.

– Dogodilo se to… – glas mu puca. – događa se to da ne padam. Netko dolazi po mene. Netko uvijek… dolazi po mene. Kad me posvuda ostavlja… kad me ne pazi… kad me… kažnjava.

– Netko poznat?

– Ne, bilo tko… prolaznik. Ne sjećam se.

Tibor gutne.

– I? – pita terapeut.

– Odvodi me natrag u moj pakao.

Tibor žmirne da otjera suze. Svjetlost uđe u sobu. Terapeut ga i dalje gleda. Nasmiješi mu se.

– Što se sada događa u vama?

 

(Jelena Zlatar Gamberožić, iz zbirke Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, 2022.)

Kategorije
proza

Trosjed bake Kate

Unatoč umoru, nisam mogla usnuti od silnih slika u glavi, hvatala sam ih kao trakice poderanih starih majica koje želim isplesti u nešto što će mi opet nekad biti korisno. Zaspala sam mirno i s osmijehom na licu tek kad sam shvatila kakve veze imaju trosjed moje pokojne bake Kate i činjenica da na koncerte već godinama najradije idem sama.

Ljeto je sparno i vrućine su zagustile zrak do opipljivosti ali u velikoj kući bake Kate lakše se diše. Debeli hlad ovdje stvara kat kojeg moja mala kuća nema, prostrane sobe su zamračene i nestrpljivo čekam da stignu naši Zagrepčani pa da opet ostajemo vani i budni do kasno i praznike ispunimo igrom i cerekanjem kad netko prdne čim se ugase svjetla u sobi.
Baka Kata guli krumpir za svu tu znojnu unučad koju će trebati nahraniti kad konačno dođe kraj zadnjoj partiji žmire na Zrinjevcu, a ja kratim vrijeme igrom, maštam o letu. Sanjala sam nebrojeno puta isti san. Trčim brzo, brzo, toliko brzo da se noge odjednom odvoje od tla i shvatim da je dovoljno samo raširiti ruke i već poletim. Letim preko njive na koju gleda moj prozor. Letim još više, u vrhove čupavih krošnji uz Savu pa sve do Majevice koja me iz daljine mami svakog vedrog dana svojim tamnim plavetnilom. Moja gora danas nije Majevica, nego stari trosjed bake Kate, ishabanog tapacirunga boje jantara. Na naslon se uzverem sa strane, preko masivnih drvenih rukohvata pa skačem na prašnjavi pod, u krug i ponovno, crtam spiralni put sličan korama što ih baka skida s krumpira u jednom potezu. Stric ljutito kroz zube prosikće: “Ubit će se ova mala, šta joj daš da se pentra i skače tu po po’ sobe?!”

Baka odšuti, kao što je mnogo puta u životu morala. Kad stric izađe, baka obriše ruke o kecelju pa odgega do svoje sobe. Iz nje donese nekoliko metarskih pernatih jastuka, pobaca ih po podu i kaže “Samo ti Luco skači, evo na ti jastuci pa na nji’ ‘op!” Grabim stopalima naslon trosjeda, zažmirim i raširim ruke pa se bacim i taj let traje dovoljno dugo da još jednom odsanjam kako letim. “Ma bit ću astronaut kad narastem! Letit ću do onih zvijezda što mi je tajo pokazo s krova šupe sinoć. Reko mi je i kako se zovu!” Baka istresa krumpire u šerpu na šporetu i klima glavom uz smijeh, kaže “Ma oćeš, Luco! Pazi samo da skočiš na jastuke, nemoj glavom u ostal!”
Širim ruke, zažmirim, skok!
“Možda neću bit astronaut, možda budem pilot pa ću vozit avione.”
“Ja, Luco, moš šta oćeš!”

Najviše sam aviona vidjela u Beogradu, za svakog boravka u tvojoj kući na Avali koja je jednom kratko značila dom. Sjedili smo na terasi i brojali silne avione u slijetanju ili polijetanju. Nisam bila svjesna mimikrije leta u nove emocije, godine su mi podvalile metaforu krila u novu ljubav. Pogled s terase na kojoj smo planirali život bio je pogled na brda kojih sam uvijek bila gladna.
“Kad ćemo malo gore na Avalu pješke? Znaš da bih ja stalno planinarila, a rodim se u najravnijoj ravnici…”
“Ma ići ćemo, samo da rešim ova moja kolena.”
“Znaš, htjela sam biti stjuardesa kad sam bila klinka?”
“Šta nisi rekla astronaut da si htela da budeš?”
“Ma znaš, prvo astronaut, onda malo odrasteš i smanjiš apetit pa pilot, pa još malo odrasteš… Onda sam se slučajno zaletila u majčinstvo, nešto što baš nikako do tad nisam sanjala. Letit ćemo s tim malim posvuda, pokazat mu svaki kutak svijeta i bit će to još bolje tako, vidjet ćeš!”

Stojim u zadimljenom Okcu, stari drveni pod bazdi na godine natapanja pivom, neki bend ima svirku. Došla sam s faksa za praznike i konačno sam dovoljno odrasla da me mama ne zove pitati kad ću kući, mogu ostati do kraja koncerta. Ma mogu i poslije svirke s ljudima popit pivo i pričat do kasno u noć o svim najboljim pjesmama ikad, svirkama ikad, albumima ikad. Glava puna mišljenja o svemu o čemu nemam baš uvijek pojma, ali osjećaj mladenačke slobode je taj koji tiska u krugove gdje se žučno priča o glazbi, poeziji, likovnim umjetnostima, kazalištu, književnosti…
Kreće ona moja stvar, žamor publike jenjava a pojačavaju se tu i tamo falšane note s bine. On mi unatoč tomu u uho pljucka povijest razvoja podžanra, nešto što je na brzinu pročitao s Wikipedije. Muzika je glasna, ali on urla toliko blizu mom obrazu da me svrbi uho. Smješkam se kiselo i kimam glavom, tu i tamo kucnemo kriglama u znak odobravanja iako je želja za nastavkom tog neuspjelog pokušaja konverzacije iščezla prije prve trice točenog.

“Čekaj, hoćeš da kažeš da ja treba da budem u redu s tim da ideš na Exit sama?”
“Pa ajde sa mnom, zvala sam te da idemo skupa.”
“Aha, a ono kad si morala da đuskaš do jutra u onim svatovima, a ja te lepo molim da idemo kući, to ne moramo zajedno…?”
“Lijepo sam ti ponudila da te odvezem kući ako si umoran, a ja s prijateljicama poslije plešem dok mi noge ne pometu s podija umorne čistačice sale. Ne vidim problem u tome. Ako ne želiš ostati, to je u redu, aliiii bitch don’t kill my vibe!” Naša prva svađa te je noći trajala puno dulje nego što bismo ostali plesali, žešće i od grmljavinske oluje koja je biješnjela s nama sve do jutra.

Beograd je glasan, smrdljiv i zgužvan, baš kakvog sam ga ostavila zadnji put u retrovizoru pokrpane Astre, u strahu od vožnje kroz taj isti glupi kružni tok u kojem sam par mjeseci prije imala prometnu. Tebe sam ostavila pola godine kasnije, u ljepljivosti obraza natapanih suzama i stezanju grla koje je peklo jer smo u pandemiji postali zaraženi svime čega smo se najviše bojali. Razbolili smo se od vlage najskrivenijih mračnih ćoškova duša koje nismo znali zajedno počistiti, već smo se još jedno drugome u njih posrali. Rekla sam ti da to više nije ljubav, nego bolesni ekstremitet kojeg sam morala amputirati.
Zavijala sam ranu godinama, natapala maceratom mnoštva sretnih trenutaka koje imam otkako sam sama. Došlo je vrijeme da se opet sama izložim tom zagađenom zraku Beograda, da se suočim s njim kao s nasilnikom iz škole nakon godina izbjegavanja po hodnicima. Danas je tu došla i ona koja najljepše pjeva o istoj toj boli amputirane ljubavi.
Nakon preskakanja svih nogu koje mi je danas podmetnuo ovaj ludi grad, nakon što sam i doslovce pala kao dijete koje tek prohodava i razbila ruku koja će mi trebati za pljesak, na koncert ipak stižem dovoljno rano da dobijem odlično mjesto.
Peče me poderani dlan i peče me duša dok Maro pjeva na jeziku kojeg ne razumijem emociju koju poznaje svatko tko je ikad zbog ljubavi plakao. Šarolika i energična publika u Bitefu ad hoc je naučila pjevati novu pjesmu koja još nije objavljena, suze mi mrljaju maskaru pod očima. Opet osjećam onaj treperavi ushit koji udara po koži kao milijun vrelih i ledenih kapljica odjednom, kao leptirići u stomaku kad te prvi put poljubi dečko koji ti se dugo sviđao, kao prvi odlazak u Alpe o kojima sanjaš još od doba uzastopnog gledanja Heidi na VHS-u. Svakom notom se stapam u smjesu te divne kolektivne ekstaze koja vlada prostorom, kao da smo u vjerskom zanosu doživjeli ukazanje, kao da smo se rasprsli u zvjezdanu prašinu i sjetili se da smo od zvijezda. Plačem jer konačno sam sigurna da sam preboljela tu ranu, dugo sama pješačim do stana poslije koncerta. Mogu proći istim ulicama i parkovima u kojima smo zamišljali našu djecu, a da me ne guši zrak što ga je proljetna noć silom navukla čak i u ovaj grad. Svježina je meni ovdje nov pojam.

Dišem duboko. Mogu glasno pjevati iako fulam note na refrenu te najdraže pjesme ikad. Mogu otići na planinu sa svoja dobra dva koljena i penjati se u oblake u koje možda jednom i poletim. Plesati sama dok me s jutrom ne pometu umorne čistačice sale, otići na izložbu sama i ostati koliko god dugo mi treba da osjetim to što gledam. Sjesti sama na ono jedino slobodno mjesto u kazalištu, gledati predstavu i smijati se preglasno, pljeskati kao tuljan rukama po koljenima.
Spiskati zadnji dinar na izlet kojeg sam planirala kad nisam mogla spavati.
Bit ću u prvom redu na koncertu koji mi dušu pretvori u dizano tijesto što kipi iz posude i bit ću sama u tom melanžu ljudi koji su tu iz istog razloga kao i ja, jer vole to što čuju.
Neću kući, bit ću tu do kraja s jedinom osobom koja mi kaže “Uživaj!” jednako iskreno kao mama kad odlazim od kuće. Ona mi baš nikad neće pljuckati u uho dok svira moja stvar, ona me nježno grli i tapka mi ritmove pjesama na rame.
Ona je osoba što konačno nešto crtkara i piskara a da nije za ocjenu ili zbog zaljubljenosti. Ona je baš uvijek tu za mene i ne boji se samoće već ju slavi i za nju je do neba zahvalna.
To je mala Luca s naslonjača jantarnog trosjeda u kući bake Kate.
“Samo ti Luco skači!”
Život je ionako jedna sekunda leta od naslonjača do pernatih jastuka.

 

tekst nastao jednog sunčanog popodneva u travnju 2024., u Kući umetnica
(mjesto gdje nestaju višegodišnje kreativne blokade, „kreativni laksativ Beograda“)

 

Autorica: Lucija Baotić

Lucija Baotić
Kategorije
proza

Danas je bolji dan

Topla voda mi je polako počela kliziti po koščatim ramenima. Usmjerila sam tuš prema glavi i jadnim rezancima koji su nekada bili moja kosa. Bujna, lepršava. U to stanje se više neće vratiti, mislila sam. Moram se naviknuti na ovu tankoću, na sivilo u licu, podočnjake, na to da se svi na hodniku bolnice automatski odmiču da me propuste kada prolazim, s infuzijom ili, katkada, bez nje.

– Što mi je, što Vi mislite? – mogla sam pitati ljude na hodniku i zapisivati odgovore.

Njihove dijagnoze sigurno bi bile zastrašujuće.

Šetnja po hodniku sastojala se od nekoliko koraka gore, pa dolje i zatim povratka u krevet, uz najveću moguću iscrpljenost. Iako, možda će se i to sada, smanjenjem mučnina, promijeniti. Maštala sam o šetnji hodnikom, ulasku u kafić u prizemlju i naručivanju kave. O promatranju ostalih ljudi u bolnici bistro, bez težine, bez mučnine.

Šamponirala sam kosu. Barem ću se osjećati malo svježije, nadala sam se. Možda ću čak imati dovoljno snage za malo pričanja ili gledanja neke serije. Pokušat ću cimerice nagovoriti na Kuću od karata. Ako će Andrea moći. Dobila je temperaturu koja ju ne pušta. Doktori misle da je neka infekcija, ali zapravo ne znaju ili se ne žele time zamarati.

Mira će vjerojatno opet inzistirati na turskim sapunicama. Pa što onda, gledat ćemo sapunice. Objasnit će nam muke glavnih likova. Možda će nas one malo utješiti. Možda i nasmijati. Sve je dopušteno, sve je otvoreno. Gledat ću nešto što inače nikada ne bih gledala. Ovo je ionako vrijeme novih izloga. Ne nužno onih koje sam ikada željela vidjeti.

Ispirala sam kosu dok su mi misli nepovezano lutale.

Beba je u redu, malo srce uredno kuca. Jučer sam bila na pregledu. Uskoro ću ući u drugo tromjesečje i to znači da je sada manje-više sigurno da ću postati mama.

Mama.

Ta riječ zazvuči strano u mojim ustima. Ne osjećam da sam majka, ne mogu to napipati u sebi. Ne znam kako ću se brinuti za drugo ljudsko biće kad se zapravo ne znam brinuti niti o sebi. Što ću sve morati raditi? Odgovor je: sve, a odgovor je i: nitko ne zna dok mu se ne dogodi.

To su mi već više puta rekli.

Pa ipak, neke žene kao da su stvorene za to da budu majke. Andrea: ozbiljna, brižna i trezvena majka. Mira: vedra i prpošna majka, čije je dijete uvijek najljepše, najpametnije i najbolje.

A ja?

Što je u meni majčinsko? Nikako ne mogu biti dobar roditelj. Izgubljenost, bauljanje i besciljnost ne čine dobrog roditelja. Potrebna je snažna, jasna i usmjerena ruka koja bi se bavila djetetom. Autoritet. Hrabrost. Koncentracija. Požrtvovnost. Fokus. Tako barem to zamišljam, a ništa od toga nemam. Ja ću biti majka koja promatra i ne miješa se. Kakva je to majka? Sigurno je nitko ne bi odabrao.

– Trgnite se već jednom! – govorila mi je često moja druga omiljena sestra u bolnici. – Niste dijete. Ja sam rodila u osamnaestoj. Bila sam tako mlada, a sve sam mogla sama!

Tada, kao i uvijek, šutjela sam i razmišljala kako to nema nikakve veze. Ja se ne bih znala snaći ni za deset godina. Ni dvadeset. Možda zrelost nije nešto što se stječe s vremenom. Možda su neke žene jednostavno rođene jače, sposobnije, spremnije na sve što im se može dogoditi.

– Daj, reci joj nešto. Ne smiju one tako razgovarati s tobom! – rekla bi mi Andrea svaki put nakon što su mi se tako obratile.

Gledala sam je rezignirano.

– Moraš se zauzeti za sebe. – nastavljala je.

Znala sam to. Planirala sam dan kad ću to i napraviti. Zamišljala sam ga. Maštala o tome kako pružam otpor, kako im govorim što ih ide i kako ostaju zabezeknute, a zatim se ispričavaju. Ta maštarija bila je jedna je od rijetkih koje su me bez suza i očaja provele kroz dan.

Druga bi mogla uključivati polijevanje ove bolnice benzinom i paljenje šibice, pomislim i nasmiješim se.

Možda mi je doista bolje ako sam uspjela istuširati se, nasmijati i usput čak niti jednom ne osjetiti slabost?

Završila sam, vratila tuš na svoje mjesto i obrisala se ručnikom. Ljepljivost je nestala iz mog tijela i osjećala sam se novo ili barem čisto. Spremno za nove korake.

U sobi je bilo vruće, ali malo ću posušiti kosu fenom, odlučila sam. Zapravo sam željela još malo ostati sama, u kupaonici. Sama sa sobom, svojim tijelom, njegovim putanjama koje kao da sam vidjela prvi put.

Dodirivala sam svoju mokru kosu. Jadna kosa, mislila sam. I ona je svašta morala podnijeti. Sigurno će odsad biti isušena i spljoštena, nikada više neću osjećati snagu u njoj. Jadni zubi!, pomislila sam zatim i jezikom prošla po njima. Osjetila sam jedno ili dva hrapava mjesta. Od povraćanja su se sigurno dosta pokvarili, kiselina ih je nagrizla i tko zna koliko ću ih morati liječiti. Što se dogodilo s ostalim organima, pitala sam se. Kolika je šteta? Što je s jetrom, sa želucem? Koje su posljedice ovoga što me zadesilo?

Možda je bolje ne ulaziti u to, pomislila sam i pomakla se po pločicama nekoliko koraka prema WC-u. Podigla sam pogled i susrela se s ogledalom.

Izbjegavala sam pogled u ogledalo. Neke žene se boje debljanja u trudnoći, pomislila sam, i to me istog trena nasmijalo. Smijeh nije potrajao, prešao je u nečujni plač. Raspoloženja su se izmjenjivala, plač, smijeh, bijes, ali to me nije niti najmanje brinulo.

Jedino, nisam željela glasno plakati, da me cure ne čuju i da se ne zabrinu. Zašto bi morale brinuti još i o meni, sigurno se već pitaju jesam li povraćala ili nisam, jesam li još uopće živa.

Feniranje je uskoro bilo gotovo. Kosa se lijepo podigla i djelovala gotovo bujno i sjajno. Podignula sam svoju pidžamu i sjela na školjku. Nije mi bilo muka, ali osjećala sam slabost. Ipak ću se malo odmoriti, zaključila sam. Na sve se ove aktivnosti ipak trebam ponovno naviknuti, a moje tijelo je još jako slabo.

– Jesi li živa? – začula sam Andreu, kao da je pogodila moje misli.

Glas joj je bio hrapav i u njemu sam osjetila bol. Govorila je da je boli glava, koža joj se žarila na dodir i sjajila se od temperature, no sestre su se ponašale uobičajeno. kao da je sve u najboljem redu, kao da se to događa svakome nakon zahvata. Samo je malo zakurila, što sada, hoćemo li možda opet dizati paniku?

Mira im je jedina odgovarala. Ja sam ključala u sebi. Ako joj se nešto dogodi nakon svega što je prošla… razmišljala sam. Ali, nisam imala rješenja. Što ćemo napraviti? Što možemo napraviti? Pomoći joj najviše što možemo, upravo nas dvije. Nema drugog načina.

– Sve je okej! – viknula sam i poželjela malo vode, ali znala sam da je voda fatalna.

Pokušat ću s malo soka ili mlijeka, čim izađem iz kupaonice.

Andrea je vrlo brižna osoba, pomislila sam. Kao da u glavi nosi veliku šahovsku figuru na kojoj točno poznaje sve pijune u dušu, kao i koje će poteze koji povući, ali i sve one koje bi mogli povući, ako još nisu. Mastermind, tako sam je zvala u sebi. Sada pati i obuzima je panika od svega što joj se dogodilo i što joj se još uvijek događa, ali vidim kakva je ispod toga.

Neku noć, pričale smo u tišini i mraku sobe.

– Andrea? Kako si? – šapnula sam kad su se svjetla ugasila.

Okrenula je glavu prema meni. Vidjela sam obrise njezine kose.

– Što ako se ne izvučem? – pitala je tiho.

– Izvući ćemo se obje. – rekla sam joj nesigurno.

Dočekala me tišina. Možda sam je umirila. Možda je samo trebalo reći ovako nešto, smirujuće i jednostavno da zaspi, da se opusti.

– Što će zatim biti? – pitala me je.

Osjetila sam težinu. Zanimalo ju je kako će izgledati ostatak naših života, koji događaji će se gomilati pred njom, hoće li se sve odvijati sa zaštitnim mrežama ili bez njih? I to pitanje uputila je meni. Ne poznajem ju dobro, ali trenutno je, izgleda, poznajem bolje od bilo koga. Gledam je, dan za danom, u stanju u kojem je nitko nije morao gledati, nikada. Stanju u kojem je njezina stvarnost samo jeziv vrisak koji se možda više nikada neće ponoviti, ali jednako je stvarno kao i sva druga stanja u kojima je ikada bila.

Samo je još mnogo stvarnije.

– Dok sam ja u ovoj sobi, nema mjesta crnilu! – povremeno bi rekla Mira, rukama kružeći po prostoriji kao da nam želi pokazati da je ovaj prostor zapravo drugačiji od onoga kakvog ga mi vidimo.

I zaista, promatrajući nju, počela sam shvaćati da postoji više boja od sive u kojoj sam se utapala. Način na koji je prkosila svom stanju, bolnici i doktorima, škakljao me i izazivao. Moram izgraditi čvršću jezgru od one koju sam trenutno imala, ako sam je uopće i imala, mislila sam. Bila sam vrlo daleko od ikakvog oblika optimizma, ali možda sam mogla biti samo malo manje negativna, za početak. Pomisliti da sve neće baš poći po zlu.

Tko zapravo išta zna, razmišljala sam navečer prije nego bismo ugasile svjetla. Možda će baš to biće koje sada spava u meni pridonijeti mom novom viđenju prostora oko sebe, izbrusiti nijanse? Ovo sada već sasvim sigurno više nisam ja, ne onakva kakva sam bila. Stara ja, ona koja nije nikada prije bila u bolnici, koja je povraćanje od nekoliko puta zbog trbušne viroze smatrala katastrofom, koja nije nikada imala odgovornost veću od pisanja diplomskog rada ili veći problem od pada na ispitu, svakako više nije postojala. Tražila sam je u iscijeđenim i polomljenim ostacima koje sam uspijevala napipati kao ruševinu kojoj se više nisu nazirale konture, pokušavala sam joj dati nekakav oblik, ali bilo je nemoguće sastaviti je i krenuti dalje s onog mjesta gdje sam stala prije bolnice. Morala sam krenuti u novo. Sasvim novo.

Mi smo netko drugi ispod onoga što nam se trenutno događalo. Majstorstvo je bilo shvatiti što. Iako, i ovi događaji su nas otkrivali, ogoljavali i zapravo prikazivali srž svake od nas. Bilo je zastrašujuće biti toliko gol.

Obukla sam pidžamu i provjerila jesam li sve ostavila čisto. Izašla sam. Mučnine i dalje nije bilo. Osjećala sam lakoću u pokretima kakvu nisam već jako dugo vremena. Činilo mi se da lebdim do kreveta, iako sam zapravo hodala vrlo sporo i oprezno.

– Izgledaš odlično! – rekla je Andrea s izrazom čuđenja.

Ležala je u krevetu, kosa joj se slijepila uz lice. I kroz temperaturu i pogled koji je bio mutan i vjerojatno nefokusiran, sve je primjećivala. Nadala sam se da će i ona uskoro biti bolje, da će bol konačno popustiti. Zašto su neki od nas osuđeni na toliku bol?

Osjećala sam se sigurno uz njih dvije u tom trenutku, kao da sam se vratila u poznat kraj nakon dugo godina lutanja. Prvi put, bilo mi je drago da smo sve tri u sobi. Pogledala sam u Miru i nasmiješila joj se.

– Nemoj se baš toliko čuditi –  rekla sam Andrei zavlačeći se u poplun – imala sam ja i boljih dana od ovih ovdje.

Danas je taj bolji dan, shvatila sam odmah nakon toga.

– Kako si? – pitala sam je.

Odmahnula je glavom.

– Mislim da ću biti sretna ako uspijem odspavati, ali sumnjam. Previše me sve boli.

Mira je uzela daljinski upravljač i rekla:

– Veselo, cure! Sada ćete vidjeti tko još dobro izgleda! Samo za vas dame, večeras i uvijek, polugol, a nadamo se i više od toga, jedan i jedini – Juan de los Rositos!

Nasmijala sam se i uperila pogled u ekran. Gledat ću sapunicu bez mučnine i povraćanja.

Danas je najbolji dan u dugo, dugo vremena.

 

(Priča je originalno objavljena u emisiji Riječi i riječi, HRT 3)

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

Ilustracije: Meho Mahmutović

Jelena Zlatar Gamberožić
Meho Mahmutović

 

Kategorije
proza

PAUČINA (neobjavljena priča Viktorije Majačić)

Gladni pauk strpljivo promatra svoju gustu mrežu raširenu između tankih grana tek procvalog jorgovana. Nožice crnog kukca grčevito se izdižu i spuštaju, naglim pokretima sićušnog tijela nastoji se osloboditi iz svjetlucave smrtnonosne stupice skrivene među blijedoljubičastim cvjetovima, ali svaki njegov trzaj je bezuspješan. Isti nagon za preživljavanjem upravlja Martinim disanjem, odmjerenim pokretima tijela pokušava ukloniti razgranatu povijušu zabrinutosti koja se šulja kroz njezino grbavo srce i spušta do ukočenih stopala kao pauk prema svojoj lovini. Glava s tisuću okašaca, zbijeni prsni kolutići i hitinski zadak polako nestaju ispod bjeline posmrtne kukuljice. Pauk ubrizgava probavne enzime u letne mišiće metalnocrnog kukca, dok proljetni vjetar odnosi slatkasti miris cvijeća visoko prema nebu kao bezglasnu molitvu. Marta duboko udahne i nježno spusti dlan na majčino koljeno.

Martina majka sjedi u invalidskim kolicima i raduje se svakoj ptici koju dotakne pogledom. Nekoliko trenutaka zadivljeno promatra divljeg goluba u krošnji obližnjeg drveta, zatim usmjeri svoje sivkaste oči prema vrapcima. Maleni mužjak sivog tjemena i ženka sa svijetlosmeđim vratom neprestano skakuću po tlu i čiste perje u prašini uz rub ceste. Majka znatiželjno širi zjenice i uživa u njihovoj skromnoj sreći, sve dok piskutava pjesma lastavica ne usmjeri njezin pogled prema krovu zgrade u kojoj živi već tri godine. Spretne ptice selice iscrtavaju nevidljive krivulje u zraku, majčine usne mreškaju se kao morski valovi i radost se širi, izdiže i pjeni na košćatim obalama njezinog lica prošaranog sitnim borama. Osmijeh joj nije ispunjen zubima, nego dječjom nevinosti. Prije nekoliko mjeseci prestala je nositi plastično zubalo, žuljalo joj je desni i otežavalo gutanje i govor. Bez zubi izgleda kao krhki ptić bez perja. Njezina paperjasta sijeda kosa prorijeđena je na tjemenu, staračke pjege raširile su se preko čela, vrata i nadlanica, nekoć široka bedra sada su dvije suhe bedrene kosti koje strše ispod kućnog ogrtača kao drveni kolci. Okomite brazde s obje strane majčinih usana široke su kao Martin kažiprst. Ostarjelo tijelo pamti svaku neisplakanu suzu i neuslišenu molitvu, ali njezin um je brzi potok zaborava. Svaki njezin novi dan je svjež i čist, prazna ploča koja se svakog dana iznova ispisuje i svake večeri briše. Jučer je otisak svoje bezube čeljusti ostavila na podlaktici njegovateljice. Bilo je vrijeme ručka i njegovateljica je žlicom pažljivo zagrabila malo povrtnog variva s usitnjenim komadićima piletine, ali Martina majka nije željela jesti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i drhtavom rukom odgurnula je tanjur i prosula varivo po sebi, krevetu i podu, zatim je naglo nasrnula na njegovateljicu i kao zmija riđovka ugrizla je za ruku. Njegovateljica je zaprepašteno jauknula, ali Martina majka toga se ne sjeća.

Pauk zaborava neprimjetno se ušetao u njezin mozak i između krvnih žila, živaca i moždanih ovojnica ispleo široku mrežu. Ljepljiva paučina prekrila je većinu dugoročnog sjećanja. Zaboravila je sve udarce šakom u stomak i ostale dijelove tijela koje uvijek prekriva odjeća, zaboravila je zadah suprugovog mamurluka i smrad isprika, prekršena obećanja i prljave prijetnje. Zaboravila je laži, psovke i šamare, ali još uvijek se sjeća dugačkih čipkastih rukava svoje vjenčanice i njegovog pepeljastosivog svadbenog odjela. Pod blagoslovom zaborava nestala je njezina bračna nesreća, ali i sva majčinska sreća. Zvuk razigranog smijeha plavokose djevojčice s dugačkim pletenicama iščeznuo je iz njezinih uspomena. Dlan ove sredovječne žene s dubokim podočnjacima položen na njezino koljeno nema nježnost dječjeg dodira. Neugodan je i nepoželjan.

Martina majka jezikom obliže suhe usne i brzim pokretom ruke, kao da tjera dosadnu muhu, ukloni prste nepoznate žene sa svog koljena. Marta se uplašeno trgne i proguta gorku slinu. Majčino mršavo lice je namršteno, djeluje prijeteće kao očeve oči nakon nekoliko dana apstinencije. Nervozna svjetlost njegovih zjenica uvijek je nagovještavala novi pad na dno čaše, pad u boce alkohola, lažnu hrabrost i izobličenu snagu, ali svilenkasta praznina u očima Martine majke nema dno. Gusta je i neprobojna. Ne može se zaliječiti žlicom soda bikarbone rastopljene u vodi. Kiselina majčinog zaborava ne može se neutralizirati kao očeve želučane tegobe nakon višednevnog opijanja.

Dva vrapca slete na tanku granu obližnjeg javora, živahno zacvrkuću i brzo odlete natrag u prašinu. Majka šuti i promatra vrapce, ne sluša kćerkine riječi. Marta jezikom grebe po dnu nade, kao pomahnitali čarobnjak iz neukrotivih rukava izvlači pitanja o današnjem ručku, sunčanom vremenu i oblacima, o ptičjim krlima i mirisu jorgovana. Ali majka šuti i promatra sićušne ptice, ne primjećuje da se slova koja Marta izgovara pretvaraju u kamenje koje zastaje u grlu poput prevelikog zalogaja hrane. Marta osjeća mučninu, ali neutaživa glad iznova je napada. Rukama skuplja prašinu sadašnjosti, pretresa po džepovima prošlosti, izmišlja riječi i sastavlja nervozne rečenice, ali majka joj ne odgovara. Paučina je pregusta i ubrzo ih obje proguta tišina.

***

Nekoliko trenutaka kasnije, kćerka i majka sjede na istom mjestu u dvorištu. U tišini, pokraj vitkog stabla jorgovana. Vrapci još uvijek čiste perje u prašini, Martin želudac drobi i razgrađuje neodgovorena pitanja, a jedna starija žena, kratke sijede kose, izlazi iz glavne zgrade staračkog doma. Srdačno im uputi pozdrav i naglo se zaustavi ispred klupe.

– Ja ovo lice poznajem – izgovori sjedokosa žena i netremice promatra Martinu majku.

– Sjećam Vas se iz rodilišta – svečano uzvrati majka i odgonetne zagonetku iz prošlosti.

Razgovor dvaju starijih žena potekne u neočekivanom pravcu. Prije četiri desetljeća zajedno su boravile u bolničkoj sobi. Marta s nevjericom sluša kako se majčine misli s lakoćom pretvaraju u rečenice, teku kao neustrašiva rijeka koja čezne za zagrljajem širokog ušća. Slike iz prošlosti otimaju se iz paukovog stiska i lete okolo kao mnoštvo vinskih mušica.

– Bile smo istog dana u rađaoni. Na Jurjevo. Vi ste rodili dječaka od 3300g, a ja djevojčicu od jedva 2500g. – žubore kapljice sjećanja s majčinih usana, dok se u uglovima Martinih očiju nakuplja slana voda.

– Da, tako je – s osmijehom na licu potvrdi sjedokosa žena – Imate dobro pamćenje.

– Hvala Vam – ponosno izgovori majka.

– Je li ovo Vaša kćerka? Ona mala djevojčica s rodinim ugrizom na potiljku?

Toplina proljetnog dana spusti se s Martinih ramena duboko ispod rebara i ugnijezdi se u koštanu krletku njezinih prsa kao vruća strepnja. Srce joj je sunčeva baklja. Utroba joj podrhtava, dok iščekuje majčin odgovor.

– Ne, ne znam tko je ova žena – majka nezainteresirano slegne ramenima.

– Jako ste slične, pa sam pomisli… – riječi sjedokose žene grubo zaustavi Martina majka.

– Moja kćerka nije ovdje. Umrla je nedugo poslije rođenja.

Elektroni, protoni i ioni Martinog srca se ubrzavaju, plazma osjećaja se miješa i brzo zagrijava. Marta nervozno pogleda prema svojim neurednim noktima. Suha ispucana koža njezinih prstiju žudi za mekoćom, nježnost majčinih zagrljaja koju je kao djevojčica željno upijala nestala je s jagodica njezinih prstiju i raspršila se kao jutarnja rosa. Kao da nikada nije postojala. A postojala je.

Martina majka je na oltar suprugove strahovlade svakodnevno stavljala svoje kucajuće srce, svoje meso i kosti, ispod tople i mekane kože skrivala je kćerku od psovki, pijanih riječi i teških šaka. Iz njezinih napuknutih rebara i polomljenih zubi izrastalo je lažno cvijeće novih početaka. Zatvorena vrata spavaće sobe uvijek su donosila slanu kišu i prigušene jecaje, nakon kojih bi se pojavila duga pokajanja i očevih obećanja, krhka i kratkotrajna kao leptirova krila.

– Ah, žao mi je – odgovori sjedokosa žena i sućutno pogleda prema Marti.

U kćerkinoj nutrini otvara se crna rupa, nestabilna supernova užasa i srama. Majčina usta bez zubi smiju joj se u lice. Marta ne može učiniti ništa da se otrgne iz ljepljivog zagrljaja. Čelo joj je orošeno kapljicama znoja, kosti su joj teške i ispunjene kajanjem i tugom, njezini okrugli obrazi bolno se rumene. Osjeća pritisak teških nevidljivih niti oko svojih zglobova i ukrućene mišiće još jednog poraza. Nepomična je kao mrtvi kukac u paukovoj mreži među mirisnim cvjetovima jorgovana. Poput onih kukaca koje je često sanjala u djetinjstvu.

Svaki put kad bi očevo pijanstvo ostavilo modre tragove na koži njezine majke, Marta je imala noćne more. U snovima je trgala gustu paučinu u koju je bila upetljana i panično skidala ljepljive niti i mrtve kukce sa svojih ramena i iz kose. Ponekad bi joj se brzo približavao neobično veliki pauk s krupnim žutim očnjacima i dvometarskim nogama. Ponekad bi pokušavala pobjeći od stotina sitnih crnih paukova koji su joj se penjali uz noge ili bi joj se prema ustima penjala dlakava tarantula, ali svaki taj san završavao je isto. U trenutku najvećeg straha, Marta se ne bi mogla pomaknuti s mjesta. Tada bi iznenada osjetila čvrsti dodir majčinih ruku koje bi je s lakoćom oslobodile od okova straha i nadolazeće prijetnje. Nakon toga bi se pomokrila u krevet i uplašeno probudila. Kad bi osvanulo jutro, majka bi ušla u sobu i promijenila posteljinu. Tamnožuta mrlja na plahti uvijek je nalikovala na tamne kolutove oko majčinih očiju, a one bi ostatak prijepodneva provele hodajući po stanu kao dvije oprezne mačke, trzajući ušima na svaki šum i pazeći kako ne bi nepromišljenim zvukom probudile mamurnu zvijer.

– Danas je baš lijep dan – neočekivano izgovori Martina majka.

– Da, jeste – plaho doda sjedokosa žena.

– Drago mi je što smo se srele.

– I meni isto. Vidjet ćemo se opet uskoro, moja majka u četvrtak slavi 98. rođendan.

– U četvrtak dolazi i moj suprug. Rekao je da će mi donijeti buket ruža. Moći ćete ga onda upoznati.

Divlji golub iznenada prhne s grane drveta visoko prema proljetnim oblacima, dva vrapca glasno zacvrkuću. Martina majka smiješi se veselo kao djevojčica s novom lutkom i sjedokosoj ženi prstom pokazuje prema prašnjavoj ptičjoj kupki. Svilena čahura u potpunosti je prekrila kćerkin lik, paučnjak je iz vrha šiljka ispustio otrov, a iz čvrste vrećice za jajašca izašao je trijezan i ljubazan suprug, izmaštan muškarac, nježni zaštitnik stvoren od dubokih ožiljaka i neispunjenih nadanja. Žena se nervozno osmjehne i uputi prema širokim vratima ukrasne željezne ograde, prije nego izađe iz dvorišta zastane i osvrne se. Pokraj bezube starice u invalidskim kolicima na drvenoj klupi sjedi prozirna žena. Bijela mrlja bez oblika. Bez imena. Žena zarobljena u stupici iz koje nema izlaza.

Marta poraženo pogleda prema krupnim cvjetnim grozdovima jorgovana. Srebrna paukova mandala u svom središtu ima bijelu nepomičnu kuglicu. Pauk proždrljivo isisava njezin sadržaj.

Viktorija Majačić

(Autor ilustracije: Meho Mahmutović)