Kategorije
proza

Autostoper

Magla se spustila kasno popodne, nenadano. Uhvatila nas je usred šume. Stuštila se, sručila, spustila na nas poput zastora u kazalištu. A sve to zato što je moj šogor tvrdoglavo ustrajao na tome da idemo brati kestene. Nemamo puno prilike biti zajedno, rekao je. Sonja i ti dođete na praznike, istovarite djecu i odmah se vratite u Zagreb. Hajde, i njima će dobro doći da budu malo na svježem zraku. Sjedili smo za stolom u dvorištu. Moja žena i punica bile su u kući i slagale u hladnjak i škrinju namirnice koje smo donijeli. Tast nam je natočio još jednu čašicu one njegove grozne orahovače i u tom trenutku iza ugla su se pojavila djeca koja su optrčavala vjerojatno već dvadeseti krug oko kuće.  Ispeći ćemo ih večeras, rekao je tast, a ako ih naberemo puno, ono što ostane odnijet ćete u Zagreb, očistiti, zamrznuti i Sonja onda može djeci napraviti kesten pire kad god im se prohtije. Već se mračilo. Sumnjičavo sam pogledao u nebo. Ništa se ne brini, rekao je šogor, jučer je bila takva mjesečina da se vidjelo skoro kao po danu. Za svaki slučaj, imam baterijsku lampu, ali neće nam trebati, vratit ćemo se prije mraka. A da i padne mrak, ništa nam se neće dogoditi, tu sam odrastao, poznajem šume uokolo kao vlastiti džep. Pogledao sam u tasta koji je na to samo potvrdno kimnuo.

Krenuli smo u koloni, na čelu moj šogor i ja, za nama moja žena s djecom, a na kraju moj tast. Punica se nikako nije dala nagovoriti jer se u kraju govorilo kako su neki ljudi primijetili tipa u crnom kaputu i s nečim što im se učinilo kao puška, a mogao je biti i štap, kako lunja oko njihovih kuća. Nemojte ići, rekla je punica, ili barem ostavite djecu sa mnom, što ako je neki razbojnik ili serijski ubojica? Ma daj, mama, rekao je moj šogor, previše gledaš televiziju.

Nismo hodali ni deset minuta kad odjednom više nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Gusti snopovi magle izvirali su odnekud odozdo i širili se uvis kao da izlaze iz onih strojeva za proizvodnju magle i dima kakve se može vidjeti na mađioničarskim predstavama ili filmskim setovima. Sonja je viknula djeci da se ne udaljavaju, da je svatko s jedne strane uhvati za ruku, ali je već bilo kasno. Odnekud se začulo kako Ela plačljivim glasom doziva: mama, mama. Tu sam, Ela, rekla je Sonja, samo ispruži ruku, uhvatit ću te. Noa, javi se, viknuo sam. Tata, tu sam, odgovorio je. Gdje?, nervozno sam viknuo. U tom se trenutku začuo neljudski krik od kojeg mi se naježila svaka dlaka na tijelu, a odmah zatim, majmune, idiote, kretenčino, koji ti je kurac? Onaj idiot od mog šogora iznenada je bio obujmio moju ženu straga i šapnuo joj na uho: bu! Bio sam izvan sebe od bijesa. Išamarao bih ga na ondje, na licu mjesta, da sam samo vidio točno gdje je. Onda sam osjetio kako me netko potapšao po ramenu. Bio je to moj tast. Smiri se, prošaptao je. Na kraju smo se napipali u magli, uhvatili za ruke i, jedno za drugim, najprije moj šogor, pa tast, onda moja žena i djeca i na kraju ja, posrćući i sudarajući se sa stablima, nekako izvukli iz šume i pronašli put do kuće.

Što se magle tiče, ni sutradan nije bilo mnogo bolje. Bila je žućkasta, pomiješana sa suncem. Kad smo izašli iz kuće, potpuno nas je obavila, kao da je svatko od nas bio u svom oblaku. Punica je otišla u vrt nabrati peršina i mrkve za juhu. Tast je nešto prčkao po šupi. Sonja je izašla zapaliti cigaretu kad su je djeca izbacila iz takta. Ja sam se spustio do dvorišnih vrata da bacim pogled na cestu koja je bila potpuno uronjena u maglu. Iako je bio produženi vikend, morao sam se vratiti u Zagreb jer sam trebao dovršiti tablice bankovnih dužnika. Radim u banci, u odjelu za naplatu potraživanja gdje potkraj mjeseca uvijek ima najviše posla. Dogovorili smo se da Sonja i djeca ostanu kod njezinih, a da se ja za dva dana vratim po njih.

Punica me uporno pokušavala nagovoriti da ostanem još jedan dan, da gdje ću po toj magli, da znam li kakve se nesreće događaju, a kad u tome nije uspjela, morao sam barem ostati na ručku. Nije mi to bilo drago. To popodne igrao je Dinamo. Isprva sam se nadao da ću se vratiti do početka utakmice, ali ovako nije bilo sigurno ni da ću stići na drugo poluvrijeme. Čuvaj se, rekla mi je na polasku. Ma znate mene, Vera, osmjehnuo sam se i zatvorio vrata auta.

Preda mnom je kroz maglu polako vijugala cesta. Iako se kroz prozor nije vidjelo bog zna što, znao sam da je oko mene šuma koju će postupno zamijeniti prostrana polja s livadama po kojima su raštrkane rijetke kućice iza kojih se za lijepog vremena naziru blagi brežuljci. Vrtio sam po radio stanicama, ali svugdje su bile vijesti, govorne emisije ili neka glupa muzika. Ugasio sam radio i odlučio ga upaliti tek kad počnu prijenosi utakmica.

Toplina u autu i monoton zvuk brisača koje sam uključio kad se vjetrobransko staklo orosilo gotovo su me uljuljkali u san pa sam ponovno upalio radio da ne zaspim. A onda sam, negdje poslije Petrinje, na cesti pred sobom ugledao nečiji tamni obris koji se pojavio toliko iznenada da sam morao zakočiti da ne udarim u njega. Sjedio sam nekoliko sekundi u šoku, a onda su se s druge strane otvorila vrata i na sjedalo kraj mene sjeo je muškarac u debelom crnom kaputu, s crnom kapom na glavi i dugačkim smeđim štapom za hodanje.

Ispričavam se, rekao je muškarac, ali nije bilo druge, da sam stajao uz rub ceste, ne biste me primijetili. Ekstremne prilike zahtijevaju ekstremna rješenja.

Lice mu je bilo izborano, obrazi glatko izbrijani. Nisam mu mogao odrediti dob, ali se doimao prilično starim. Crna kapa bila mu je premala. Po tome kako mu je stajala, rekao bih da ispod nje nije imao ni dlake na glavi.

No, što je, nećete krenuti?, upitao je.

Prenuo sam se i pokrenuo auto.

Idete do Zagreba?, upitao sam.

Ostavit ćete me malo prije Zagreba, ako vam to nije problem.

Neko smo vrijeme šutjeli, a onda sam upitao: vraćate se s vikenda?

Zastao je, a onda odvratio: vraćam se s malo dužeg puta.

Krajičkom oka učinilo mi se da se osmjehnuo.

Na radiju su najavili specijalni intervju s premijerom. Pritisnuo sam gumb da promijenim stanicu. Sigurno su već počele utakmice. No, on je, brzinom koju ne bih očekivao od starog čovjeka, vratio na prethodnu postaju. Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu i opet okrenuo na nogomet, ali je on, ovaj put sporije, vratio na razgovor s premijerom.

Slušajte, zaustio sam, ali se u tom trenutku sa stražnjeg sjedišta začulo režanje. Pogledao sam u retrovizor i ondje ugledao crnog psa koji je prijeteći podigao njušku prema meni. Nisam ni primijetio da je sa sobom imao psa!

Osjetio sam kako mi niz leđa curi znoj. Držao sam pogled usmjeren na cestu dok je premijer govorio o izazovnim vremenima koja stoje pred našom državom. Vani se već bilo potpuno smračilo.

Vas ne zanimaju izazovi s kojima se suočava naša domovina?, upitao je.

Nisam ništa odgovorio.

A trebali bi, nastavio je. To bi trebalo zanimati svakoga od nas.

Nastavili smo se voziti u tišini isprekidanoj tek premijerovim glasom koji kao da je dolazio iz nekog drugog vremena.

Čime se bavite, ako smijem pitati?, upitao je muškarac.

Radim u banci. U odjelu za naplatu potraživanja.

Što to znači?

Naplaćujem dugove.

To je dobro, osmjehnuo se. Ima mnogo dugova koje treba naplatiti.

Opet smo šutjeli. A onda je on nakon nekog vremena rekao: ne morate se brinuti.

Pogledao sam ga krajičkom oka.

Ne morate se brinuti, ponovio je. Vi niste od onih koje bi trebala zabrinjavati budućnost.

Zurio sam u cestu. Opet sam krišom pogledao u muškarca a onda u retrovizor. Činilo se da je pas na stražnjem sjedalu zaspao.

Ljudi kao vi ne moraju se brinuti, nastavio je. Izgledate mi kao odgovoran čovjek. Vozite dobar auto. Vašoj obitelji sigurno ništa ne nedostaje. Bez sumnje ste i dobar otac. Ljudi poput vas predstavljaju stup ovog društva, temelj na kojem počiva naša domovina.

Na trenutak sam se prepao za Elu i Nou, ali sam se smirio kad sam se sjetio da su na sigurnom sa Sonjom i njezinima u tastovoj kući.

I tada, čudnom igrom asocijacija, u sjećanje mi se vratila kuća u Zagorju u kojoj sam kao dijete provodio ljeta s bakom i djedom, stablo šljive u dvorištu pod kojim sam se igrao, oštar miris koji se širio iz kotla u kojem je djed pekao rakiju. Djed mi je bio ložač, a baka čistačica. Othranili su i školovali tri kćeri. Osim toga, uštedjeli su dovoljno da izgrade i vikendicu u Zagorju.

A onda se pojavio moj stari. Bio je frajer, baraba, tip muškarca na kakve žene padaju. Pala je i moja stara. Bio je pijanica, ali od onih simpatičnih. Nikad nije podigao ruku ni na mene ni na staru. Ali imao je drugi problem: kocku. Nagomilao je dugove, spetljao se s krivim ljudima. Stara je nagovorila baku i djeda da vikendicu stave pod hipoteku, a kad stari nije platio kredit, banka ju je ovršila.

Ne bojte se, rekao je muškarac kraj mene gotovo suosjećajno, rat nije ništa strašno. Na vijestima i u filmovima uvijek pretjeraju. Ljudi traže dramu. Naravno, ponekad je potrebno podnijeti žrtvu Ali nijedna žrtva za domovinu nije prevelika.

Ma znate što, gotovo sam uzviknuo, a onda je crni pas iza mene ponovno zarežao. Sledio sam se. Gledao sam u cestu bojeći se okrenuti glavu prema muškarcu.

Njega je sve to silno zabavljalo. Čak mi se učinilo da se zacerekao.

A onda je dodao: vjerujete li u dušu?

Priznajem da me pitanje zateklo. Ne toliko njegova drskost koliko iznenadna spoznaja da na njega nemam odgovor, da o njemu nisam mnogo razmišljao, možda tek onda kad je stari umro, ali zapravo čak ni tada jer sam noć prije izgubio djevičanstvo s Lidijom. Bili smo kod nje i učili za maturu. Njezini su bili na putu. U jednom je trenutku ustala i otvorila bocu očeva viskija. Dok sam se vraćao kući, ulice su bile mokre i svitalo je. Na otiraču ispred vrata tiho sam svukao tenisice, a onda pažljivo okrenuo ključ u bravi i, šuljajući se na prstima prema svojoj sobi, u polutami hodnika ugledao staru.

Tko zna zašto, kroz glavu su mi zatim počela prolaziti sva beznačajna poznanstva koja sam stekao za vrijeme studija, svi oni dani izgubljeni u kvartovskom kafiću. Vrijeme je bila dugačka, manje-više prazna crta, zemljovid u koji se nije imalo bog zna što ucrtati: izlasci, pijanstva, odlasci s društvom na utakmice, usputne avanture. A onda sam se napokon uozbiljio. Pronašao dobar posao. Oženio se i dobio djecu. Djeca su rasla. Jednoga dana smjestili smo staru u dom. Više se ne može brinuti sama o sebi, rekla je Sonja. A i ti i ja zarađujemo dovoljno da si to možemo priuštiti.

Sve to vrijeme premijer je i dalje mljeo. Njegov glas na mene je djelovao gotovo hipnotički. Što sam ga više slušao, to mi se više spavalo. Ponekad bih pogledao prema muškarcu kraj mene i činilo bi mi se da me gleda s odobravanjem. Trudio sam se držati pogled na cesti, ali su mi se kapci sve više sklapali. U jednom sam trenutku vjerojatno i zaspao jer su mi pred očima nastavile prolaziti slike iz prošlosti, Sonja i ja prije djece, na ljetovanju na Visu, kupamo se goli u nekoj uvali  pribojavajući se, ali istodobno i priželjkujući da nas netko promatra…

A onda mi je tijelo poletjelo naprijed i, zauzdano pojasom, vratilo se prema naslonu. Ni sam ne znam kako, vjerojatno nagonski, nagazio sam na kočnicu, upravo na vrijeme da se ne zabijem u BMW bosanskih tablica ispred mene. Zastao sam dok mi se nisu umirili otkucaji srca. Motor se ugasio. Na suvozačkom mjestu, kao ni na stražnjem sjedištu, nije bilo nikoga.

Upalio sam auto i nastavio se voziti kroz maglu i mrak.

 

(Autor: Dean Trdak)

Dean Trdak

 

 

 

Kategorije
proza

Njegova frekvencija patnje

Godinu dana… manje, više.
Godinu dana?!

Mireline lijepe plave oči obrubljene crnom olovkom su seraširile prema meni. Mirela je otvorena prema novom, ili možda nije, možda se samo tako drži, tako oblači, rekli bismo da smo još uvijek tinejdžeri, da još uvijek imamo čitav nepregledan prostor pred sobom.

Ako ipak nije, onda će joj ova ispovijest djelovati čudno, možda i odbojno, pomislila sam.

Mislim, već sam se pitala kad ćeš se opet baciti u nekakvu akciju. Od razvoda je prošlo… koliko? – pitala me.

Pet godina, pomislila sam. Pet čudnih godina u kojima bivšeg muža nisam prestala voljeti niti se mnogo zapravo promijenilo. Između nas je postojalo gotovo identično strujanje kao prije. Red tišine zbog koje smo se i rastali kad je postala pregusta za udisaje. Zatim red pristojnosti, pa red neumrle prisnosti, red dogovora: kamo ići, kada, što s djecom, što s nama, hoćemo li možda popiti kavu? I onda bismo pili kavu i bilo bi čudno što se rastajemo tako da on ide svom novom domu, a ja natrag u naš, još uvijek naš dom, i pitala sam se kada će on prestati biti zajednički, ako ikada. U trenucima rastanka, osjećala sam tešku bol- kao da se nešto u meni razlijeva i probija kožnu granicu. Bila sam sigurna daglava neće izdržati pritisak te boli, a niti pluća. Hoće li to ikada prestati, mislila sam dok sam ga gledala kako odlazi, svojim brzim, smiješnim hodom.

Bila sam sigurna da smo se trebali rastati, ali dok sam ga gledala kako odlazi, bila sam također sigurna kako sam napravila najveću grešku u životu.

Pet godina. – odgovorila sam joj tiho.
Pa eto, pet godina je dovoljno za tugovanje.- zaključila je.

Ali tugovanje se nije smanjilo, pomislila sam. Unatoč godini dana s novom osobom. Novom osobom, zazvučalo je čudno- kao s nečim izvađenim iz pećnice, friškim, tek ispečenim.Novom osobom, kao nečim što je tek stvoreno, robotskim, bez sasvim jasnih kontura i crta lica.

Dok je ‘stara’ osoba svaki put odlazila na jednak način, mahnuvši, okrećući se i nestajući iza prvog ugla, kao da je nikada i nije bilo kraj mene.

Onda, kakav je? Pričaj mi! Kako je sve to krenulo?

Otvorila sam usta, a zatim ih zatvorila, uz nalet snažnog umora. Muškarac, taj nov, tek stvoren muškarac, bez jasnih kontura, bio je sve osim toga. Bio je istrošen: izbrazdan pokušajima i pogreškama, silnim razočaranjima sa svime čega se tijekom svog dovoljno dugog života dotakao. Iz svake se njegove pore na pod izlijevala tekuća bol svega što je prošao, što je uradio pogrešno, što ga je oštetilo, kao i sve što je on oštetio.

Sjeban. – odgovorila sam, čudeći se vlastitom odgovoru.

Mireline plave oči još su se više raširile prema meni.

Užasno sjeban. – naglasila sam uz rezignirani smiješak.
Pa zašto si onda…? – započela je Mirela, ne dovršivši.

Odjednom sam osjetila kako me obuzima ljutnja. Zašto sam onda sve to pokrenula? Eto, tek tako. Zašto ne? Brak je završio prije pet godina. Niti dan danas ne znam zašto je zapravo završio. Htjela sam nešto drugo? Eto, to je bilo nešto drugo. Mogu opipati to drugo, tu sluz koja se namjestila pored mene i guta me i ne da mi disati. Htjela sam manje zraka, prostora, slobode? Tu je. To ste tražili? Izvolite.

Zato jer nisam znala ništa, kužiš?

No, Mirela nije kužila. Barem nisam prepoznala razumijevanje u njenim očima. Pogledala je prema cesti u nelagodi, ali zatim je ipak vratila pogled. Bile smo bliske- ipak prijateljice. Nije željela sve pustiti tek tako, pustiti mene sasvim zalijepljenu u sluzi. Njezin je pogled bio oštar.

Misliš, nisi znala u što se upuštaš?

Lijepa riječ, pomislila sam: upustiti se. Gotovo poetična. Upuštamo se, kao da se tiho spuštamo, lebdeći, u neku prekrasnu prostoriju punu dragulja. Raznih blaga, kao u Ali Babi i 40 razbojnika. Kada ćemo uopće stići pregledati sva ta prekrasna, skrivena blaga? Nikada nisam osjećala ništa ovakvo, eksplozija, erupcija, što mi se to događa? Mislila sam dok sam ga upoznavala. Ako je tako snažno, mora biti vrijedno, tako sam mislila.

Iako sam znala, duboko u sebi, ili plitko, da je vrijednost drugdje. U umirujućem šumu vode u kadi koju je bivši muž pripremao za mene. U tom šumu i njegovim tankim rukama koje su razgrtale vodu, pažljivo kao svilu, oprezno kao kada su češljale djecu dok su bila još sasvim mala.

Ali, ovo je bilo drugačije: i ako je tako snažno, silovito i nasilno, mora biti vrijedno, mislila sam naivno. Znajući ipak, osjećajući u svakoj koščici da je nenasilnost i nježnost, oprez i mir ono vrijedno, ili barem vrjednije za mene.

Znala sam. Samo nisam znala što trebam. Bilo je tako logično misliti da, ako nije uspjelo jedno, uspjet će drugo. Ako nije uspio mir, uspjet će nemir. Uspjet će sjebanost. Sjebanost će me pokrenuti, motivirati, razbuditi iz uspavanosti u koju sam uronila. Tako nekako.

Mireline su se oči sada prestale širiti. Suzile su se. Njezin se smijeh odbijao o drveće pored kafića u kojem smo uvijek sjedile, pored Džamije. Pogledala sam u građevinu, ispražnjenu od zelenila, bijelu i mirnu. Čekala sam da Mirela kaže nešto, da prekine smijeh.

Sjebanost će te pokrenuti… – promucala je, još uvijek kroz smijeh.

Okrenula sam očima. Činilo se da se nešto događa, htjela sam joj reći. Da se pokrećemo. Da se ja konačno pokrećem. Da se kroz beskrajna filozofiranja ‘novog muškarca’ kao tepih odmata nešto bitno. Nisam bila sigurna što, ali sve ono, mislila sam, što je nedostajalo sa starim.

Stari i novi, novi i stari. Poznati i nepoznati, nepoznati i poznati.

Sjeban gotovo uvijek znači manipulativan, kako god to drugačije nastojala objasniti- Mirela se konačno prestala smijati i odlučila ponovo biti ozbiljna.

Pogledala sam je sa zanimanjem.

Sjeban je samo sjeban. To je onaj koji je pokušavao i pokušavao i pokušavao svoju sjebanost prikačiti na mnoge prije tebe, kao što će i na mnoge nakon tebe, ali nije uspio. A nije uspio jer je količina sjebanosti jednostavno prevelika za ikoga.

Osjetila sam kako mi se lice žari. Zar je bilo tako jednostavno? I, ako nije, ako Mirela nije bila u pravu, zašto sam skrivala tu vezu godinu dana iako sam bila slobodna, dapače, svi su navijali za moj novi početak.

Što sam točno skrivala?

Pogledala sam prema svojim cipelama; običnim, plavim cipelama s ravnom petom. Pitala sam je tiho:

Jesi li se ikad pored nekoga osjećala potpuno glupo? Kao da je sve što kažeš nekakav idiotizam najgore vrste?

Vratila sam pogled na nju. Željela sam joj reći sve, ali nisam znala kako krenuti i što još reći. Mirela je i dalje bila ozbiljna, ali smiješak joj je proletio usnama.

Pored kompleksaša, naravno. Onih isfrustriranih. Bilo da nemaju lovu ili status ili da se svijet ne okreće onako kako bi to oni željeli pa nisu dobili ono što su smatrali da im pripada, pored njih ćeš se uvijek osjećati kao zadnji debil.
Pa čak i kada im kažeš da te to boli ili smeta?

Vratila sam pogled na svoje cipele. Odjednom mi je bilo žao nogu. Noge su hodale, pokušavale su, svakodnevno, obaviti sve što je trebalo. Kretale su se nijemo travama, cestama, pločnicima, spuštale su pedale bicikla i automobila. Noge nisu željele ništa loše, nisu imale nikakvu namjeru osim doći od jedne točke do druge, malo se odmoriti, zatim sljedeće jutro opet probuditi, opet hodati, opet napraviti ono što se od njih tražilo.

Pogotovo kad im kažeš da te to boli ili smeta. Ono što oni žele, svjesno ili nesvjesno, jest namjestiti te na svoju frekvenciju patnje.

Ponovo sam pogledala u Mirelu. Svidjela mi se ta sintagma. Mirela je bila na dobrom tragu, pomislila sam i kao da su sokovi počeli ponovno kolati mojim tijelom.

Tvoj bivši muž nije bio patnik, znaš? – rekla je oprezno, kao da ne želi buditi nešto što je zaspalo i ne želi biti probuđeno.
Znam. On je vedra osoba. Obzirna.- odgovorila sam meko.

Doista je bio. Nisam upoznala nikoga s toliko vedrine i optimizma. U trenucima kada sam padala, on je glavu držao visoko uvjeravajući me da će sve biti dobro; da sve već i jest dobro. To mu je bila najdraža rečenica:

Sve je već sada dobro.

I zatim bi se u naše okruženje, tiho i sigurno, počela uvlačiti radost. To je uvijek djelovalo kao da se među nas uvlači osunčano zelenilo.

Sve je već sada dobro, rekao bi. Počela bih prebirati po svim dijelovima našeg života: djeci, sredstvima, poslovima, ljetovanjima, odmoru, filmovima, ručkovima, šetnjama, prijateljima, hobijima, razgovorima, spavanjima i iznenađeno bih ustvrdila da je doista tako: doista je sve i sada već dobro, oko toga nije bilo nikakve sumnje. Uzeo bi veliki bijeli lonac s crvenim cvjetovima i u njega stavio vodu, mrkvu, luk i meso. Zatim bi izvadio Vegetu i doista, sve je bilo dobro.

U tome je stvar – nastavila je Mirela. – trebala si mi ovo sve ispričati mnogo ranije.
Misliš, osoba s kojom nešto planiraš mora biti vedra? – tražila sam recept od nje. Vegetu. – Neoštećena?

Bilo je čudno pitati Mirelu, tražiti je za savjet o dugim vezama. Nju takvi odnosi uopće nisu zanimali. Nakon nekog vremena, konstrukcije u koje bi ulazila urušavale su se. Mislila sam da odlazi čim primijeti i najmanje pukotine. Ali, sada mi se činilo da je sam pogriješila. Mirela se nije bojala pukotina.

Moraš se ne osjećati gadno uz nju.

Zapuhao je vjetar. Grane na drveću iznad nas savile su se opasno blizu našem stolu.

Ono što je Mirela govorila, bilo je vrlo jednostavno, pomislila sam, gotovo dječje.

A da se ne bi osjećala gadno, osoba koju biraš ne smije biti gad. Gad će te stalno pokušavati prebaciti na svoju frekvenciju.

Gledala sam je gotovo opčinjeno.

Dakle, to je ono što radimo? Stalno pokušavamo prebaciti ljude na svoju frekvenciju? Svi mi?

Mirela se opet počela smijati. Između oblaka promolilo se sunce i jedna je zraka pogodila čašu s vodom ispred mene.Bilo je ugodno gledati u čašu i svjetlost. Bilo bi još ugodnije ne razmišljati ni o čemu. U zadnjih godinu dana razmišljanje je postalo ping-pong akrobacija koje je više ličilo beskrajnom gušenju u kojem sam nastojala doći do zraka: do argumenta, do nečeg suvislog, smislenog, do srži beskrajnih rasprava u kojima me novi muškarac utapao.

Kao da si jučer rođena. – rekla je kroz smijeh.

U blizini se začula škripa kočnica. Sada više nisam gledala svoje noge već ruke, pogotovo lijevu na kojoj više nije bilo vjenčanog prstena.

A moja frekvencija, što je s njom? Zašto ja nisam njega uspjela prebaciti na svoju frekvenciju?

Pitala sam, kao da me Mirelin komentar zaista pretvorio u djevojčicu koja se čudi nečemu uobičajenom.

Pa gospodinova je očito jača. I više mu je stalo do toga da te na nju prebaci. Nekada si tako eterična, kao da te se ništa ne tiče. Samo sjediš i gledaš ispred sebe u granje, sunce, što već. Neki to shvaćaju kao otvoreni poziv da te se na sve načine odvuče negdje drugdje. Tamo gdje je njima ugodno.

Moja je baka, pomislila sam, često sjedila i gledala ispred sebe u granje. U svoj vrt. U daljinu. Sjedila je na miru, u potpunoj tišini, i promatrala. Tišina je možda bila ispresijecana zvukovima životinja koje je imala: kokoškama. Ali, osim njih, bila je neometana. Sada mi se to činilo poput drevne, iskonske mudrosti. Ako bi joj netko nešto počeo govoriti što je nije zanimalo ili je se nije ticalo, nastavila bi sa svojim gledanjem. Zašto ja nisam mogla nastaviti s gledanjem? Zašto sam morala obraćati pažnju na sve što se prema meni oglašavalo, što me je nastojalo izvući iz tihog, zadovoljnog promatranja nakon mnoštva obavljenih zadataka, nakon što su i noge i ruke i glava obavile svoje za taj dan?

Mislim da te muž nije mučio na sličan način- nastavila je Mirela oprezno, kao da je pročitala moje misli.
Nije.- odgovorila sam kratko.

I to je bila istina. Nikada me nije mučio. Nastojao mi je olakšati na sve moguće načine. Ako sam bila tužna, nastojao je biti smiješan. Ako sam bila bezvoljna, predlagao je kino ili neki izlazak za koji je znao da će me razveseliti. Znao je što volim raditi, znao je kako u stvarima uživati, dopustiti im da nas prožmu i razvesele.

Zašto si mislila da će te takvo mučenje pokrenuti? Oprosti što sam se smijala, ali smiješno je. Kao da se dobrovoljno upuštaš u to da te netko reže. To će te pokrenuti? Da, ali samo na bijeg. Zar ne?

Osim ako, pomislila sam. Osim ako ne želim da me netko muči. Da me kazni.

Odjednom, čitavih posljednjih godinu dana počelo je lagano nestajati u jednoj točci. Ta točka bila je oštrica noža koju sam dotad previđala ili je nisam znala definirati. Bila je jednostavna, siva i presijavala se pored mojih očiju.

Ljubi? Što si mislila?- Mireline oči opet su raširene i pomalo zabrinute.- I zašto mi ništa od toga nisi rekla ranije?

Bilo me je sram, pomislila sam. Bilo mi je neugodno prolaziti kroz toliku bol, svaki je korak bolio. I bilo me je sram reći ikome da podnosim nešto što nikada ne bih podnosila; što nije trebalo podnositi. Čime sam se kažnjavala jer sam napustila nekoga tko je rukama jednako blago razgrtao vodu u kadi i kosu naše djece.

Nekoga tko je uspio unijeti zeleno u najmračniju noć.

Mislila sam da se događa nešto uzbudljivo i važno, ali izgleda da se događalo to da sam se mučila.

Duboko sam udahnula. Učinilo mi se da konačno ponovo dolazim do zraka koji mi je tako dugo nedostajao.

Pa goni to! Ne trebaš se kažnjavati. Brakovi propadaju, mnogi, i mnogo bolji i gori od tvog. Nije samo tvoja krivnja. Nikada nije bila samo tvoja krivnja.

Moj muž, bivši muž, nestaje u sjenama zgrada.

Sa sobom odnosi zeleno, kričavo, vedro zeleno koje je unosio u svaku prostoriju u koju bi ušao. Sa sobom odnosi i zvuk vode koja je ravnomjerno ulazila u kadu.

Čujeeš?- Mirela maše svojim lijepo oblikovanim dlanom ispred mog lica. – Stvari mogu ići samo nagore. To znaš, toliko valjda znaš?

Opet pogledam u svoje noge. Zatim se sjetim nogu novog muškarca, njegovog nemilosrdnog, gotovo bijesnog gaženja bilo kojeg tla kojim je prolazio. Kojim smo prolazili. Njegove neumoljivosti, neprestanog i neprekidnog govora koji se bojao pauza, pukotina i zraka jer bi se u njima moglo ugnijezditi nešto nad čim nije imao kontrolu i na što nije imao odgovor. Bijesni koraci i bijesne misli, bijes prema svijetu i svemiru. Njegov govor o ljubavi bez imalo ljubavi, o sreći bez imalo sreće i o razumijevanju bez imalo razumijevanja.

Još sam jednom duboko udahnula. Sve o čemu je pričao, sve što je gotovo propovijedao, u tom je trenutku postao krep papir kojim su djeca ukrašavala kutove svojih škola za vrijeme raznih svečanosti. Skidajući jedan po jedan ukras od krep papira, na dnu je stajala samo ista oštrica noža: siva, snažna i usmjerena na rezanje i ni na što drugo.

Ku – kuuu! U kakvu si sada to meditaciju upala? Još smo uvijek na kavi!

Mirela ipak nije više djelovala zabrinuto. Nešto u njenom pogledu sada je bilo gotovo radosno.

Jebote.- rekla sam samo.

Nisam mogla reći ništa drugo.

Nešto je izašlo iz mene, napustilo me i odletjelo prema gore.

Vjerojatno se negdje u zraku i rasplinulo.

Glavu sam spustila na stol ispred sebe. Pritom sam prolila čašu s vodom u kojoj se maloprije lomila sunčeva zraka.

Dakle? Kužiš sada?

Kimnula sam glavom. I to je isto bila istina.

I zatim sam se vidjela kako hodam između starog i novog muškarca u svojim običnim plavim cipelama. Jedan je šutio dok je drugi govorio. Plave cipele su uglavnom bile poslušne između njih, vrhovi usmjereni usporedno s njihovima. Kimajući, upijala sam sve što je jedan govorio i sve što je drugi odšutio.

Pokušala sam replicirati bezuspješno drugome i reći nešto bezuspješno prvome. Naš hod se ubrzavao i usporavao ovisno o njihovom dahu i potrebama.

Zatim je prvi, bivši muž, odlučio skrenuti nekamo i više ga nije bilo. Ostali smo onaj drugi i ja, na livadi kojoj nisam vidjela kraja. Lijep dan, brdašca, trava i oblaci i mi: ja, prikovana uz njegov korak i on, u gestikulaciji, u svojoj frekvenciji noža, u rezanju dana, trave, neba.

i zatim moje noge, poslušne noge, učine najnevjerojatniju stvar: lagano se odgurnu o tlo, najlakše moguće, ali dovoljno da pošalju tijelo u vis, prema praznom prostoru čistog zraka, prema plavom prostoru udisaja.

Moje tijelo se krene gibati prema gore i glas novog muškarca postaje sve nerazgovjetniji i tiši, ali on zapravo i ne primjećuje moje odlijetanje, on samo nastavlja, nastavlja i nastavlja, gazeći travu, brdo, livade. On nastavlja snažno, bijesno. To je ono što on radi, pomislim, na to je mislila Mirela.

Kamo taj prođe, trava više vjerojatno ne raste  – rekla je Mirela kao da je pogodila moju sliku.

Dok plutam prema plavetnilu, u meni se otvara nova praznina i ne znam kako je ispuniti. Ali istovremeno se zatvaraju posjekotine.

Istovremeno, rane konačno imaju priliku zarasti.

Uskoro zamišljam kako sam se sasvim vinula iznad livade, pašnjaka, brda. Ne vidim nikoga na tlu, čak niti kao crnu točkicu.

Pogledam prema svojim nogama. Na njima više nema cipela.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić

(Priča je originalno objavljena u emisiji ‘Riječi i riječi’, HRT3)

Jelena Zlatar Gamberožić

 

 

Kategorije
proza

Umorna želja i uporna znatiželja

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

 

(Autor: Denis Giljević)

(Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025.)

Kategorije
proza

Prilagodi se

Samo se moram prilagoditi.

Još malo i bit će bolje. Bit će super. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put popušila cigaretu. Ljepljivo ljeto. Vidjela sam curu iz razreda kako se šminka. I puši. Stavljala je tanki sloj plave maskare na trepavice. Preciz­no i mirno. Kasnije, u disku, pitala sam je uvlači li dim. Hladno me pogledala i rekla: Nego? Shvatila sam snagu prilagodbe.

Na primjer, nedavno je rekao:

– Kada ti kažem da me pustiš na miru, onda me pusti na jebenom miru.

Pomislila sam:

– Ne želim te nikada više vidjeti.

Ali samo sam spustila glavu.

Nije onako kako sam željela. Miljama daleko. Ali za to sam ja kriva. Pretiha sam. Ili preglasna. Prenježna. Ili pregruba. Ne govorim dovoljno. Govorim previše. Ne bavim se nekim zanimljivim hobijima. Ne šminkam se. Ne držim se uspravno.

Nije ni čudo da nije dobro. Nezanimljiva sam. Raskupusana. Nesigurna. Bit će da nešto ne valja ni u seksu. I ne stižem ništa, sve radim na brzinu. On to vidi i ne sviđa mu se. Ne sviđa mu se ni način na koji pognem glavu kad sam tužna ili kad razmišljam. Znam da to mrzi, uvijek mi podiže glavu.

Na primjer, nedavno je rekao:

– Potpuno si neženstvena. Ponašaš se kao muškarac.

Pomislila sam:

– Ti se ponašaš kao kreten.

Ali sam samo spustila glavu.

Jedno u drugom, jedno za drugo, mi smo čudna oskudica. Ja sam oskudica radosti i ideja. Sve što smislim, nestaje. Ostajem zarobljena u trenu. On je oskudica snage. Sve što može, razbije se uz mene. Ostaje slab. Pokušavam mu pomoći, osnažiti ga. Tada me gleda kao da će me udariti. Ne smijem to raditi. I ne smijem više toliko misliti o sebi, o nama. Bit će bolje, znam. Samo ne smijem toliko paziti.

Na primjer.

– Nećeš me se tako lako riješiti – nedavno je rekao.

– Trebalo mi je manje od treptaja da se riješim sebe –

pomislila sam.

Ali sam samo spustila glavu.

————————————-
(Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić)

(Iz zbirke priča Odjavna karta, CeKaPe, 2014.)

Kategorije
proza

Oprez, čita knjige!

Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.

Dok je Toma Akvinski, još tamo u trinaestom stoljeću, strahovao od tog neznanog čitatelja i te jedne knjige, njegovi su epigoni u dvadeset prvom stoljeću, produbivši učenje svog slavnog učitelja, razvili kompletnu paranoju pri pogledu na čovjeka koji svakodnevno čita, knjige, svih sadržaja i žanrova.

„Čitaš, knjigu!“ zateklo me Radno Mjesto u čitanju knjige.

Obazreo sam se oko sebe. Upravo je trajala stanka, pauza ili počivka. Moji su kolege pušili, pili kavu, a jedan je upravo koncentrirano povlačio liniju kokaina. Uz uobičajene stvari koje ničim nisu odskakale od normalnosti i svakodnevice, svi su bili manje-više, a najčešće više, pomno zagledani u pametne ekrane svojih eruditskih telefona.

„Čitaš, knjigu!“ ponovilo je Radno Mjesto čijem pronicljivom oku ništa nije moglo pobjeći, pa čak ni ono što se neskriveno i bezbrižno događalo točno ispred njega.

„Istina“, složio sam se. „Imamo stanku. Svi se odmaraju na svoj način pa ja, eto, čitam.

Knjigu!“ iznova je naglašeno i podcrtano, iako mi šaranje po knjigama nikad nije imalo smisla. „Vidjet će te ljudi da čitaš, knjigu!“

Nisam bio siguran o kojim to točno ljudima Radno Mjesto govori. Većina radnih kolega s kojima sam bio okružen nisu vidjeli čak ni ono u što su netremice gledali na svojim mobitelima. Onaj jedan kolega koji je dovršio liniju vidio je samo Lucy in the Sky with Diamonds, a ostali…Ostalih nije bilo. Možda je Radno Mjesto očekivalo posjet nekog ljudstva našem radnom mjestu? I kakve li su samo boljke, alergije ili fobije ti tipovi imali? Strah od zatvorenih ili strah od otvorenih knjiga?  Također mi nije bilo jasno zašto bi ikome smetalo nešto tako tiho i smireno poput čitanja knjige? No, bolest očito ne bira.

„Ali, i kolege se odmaraju“, pokušao sam objasniti. „Ovo je samo moj način odmora. Čitanje.“

„Knjige! Ljudi će vidjeti! Ljudi će pričati!“

„Dobro, a da, umjesto knjige, gledam u mobitel…“

„To može! Mobitel uvijek može!“

„Zar neće ljudi, i to vidjeti, i o tome pričati?“

„Kad te vide s mobitelom, mislit će da nešto radiš!“ poentiralo je Radno Mjesto.

U misli sam dozvao sve te nebrojene ljude, svih dobnih skupina, koji svakodnevno satima bleje u ekrane, za stolom, u zahodu, u automobilu, u javnom prijevozu, u teretani, dok hodaju, sjede ili spavaju. Kad nekim čudom uspiju, od silnog posla, na tren odvojiti pogled, krajičkom oka primijete iste takve nebrojene ljude i svi jedni za druge pomisle isto:

„Vidi samo ovog vrijednog čovjeka na mobitelu kako se ubija od posla!“

Zamislio sam tvrtke, hotele i trgovačke lance kako na istaknuto mjesto stavljaju fotografiju svog najprobranijeg radnika zadubljenog u tipkanje na mobitelu, a iznad fotografije natpis: ZAPOSLENIK MJESECA! Slegnuo sam ramenima. Možda je Radno Mjesto danas imalo tek loš dan na radnom mjestu. Često čovjek treba samo pustiti stvari i okrenuti novu stranicu, knjige. Idućih sam dana, ne želeći nikoga provocirati, uz knjigu, na posao počeo nositi mobitel. Kad bi nastupila stanka i svi isukali mobitele i ja bih izvadio svoj te ga onako ugašenog držao ispred knjige koju bih čitao.Na žalost, ova genijalna kamuflaža nije mogla prevariti iskusno knjiško nečitalačko oko Radnog Mjesta.

„Opet čitaš, knjigu!“

„Ali…“, zaustio sam.

„Nema, ali! Uvodim videonadzor sa senzorima koji se aktiviraju na svako okretanje stranice, knjige!“

Već idućeg dana kamere su preplavile radno mjesto. Od blagovaonice, preko dvorišta, pa sve do WC-a. Bile su posvuda, što je svemu davalo pomalo retro izgled, u stilu osamdesetih, ili, konkretnije, osamdeset četvrtih. Senzori za okretanje stranica knjiga pokazali su se i više nego revnima.Već istog dana Radno Mjesto je dvaput urlajući upalo u WCkolegama koji su malo preambiciozno otrgnuli listove toalet papira.

Idućeg tjedna iznenadio me poziv s radija. Rekli su kako bi voljeli napraviti prilog o mom književnom radu i zamolili me da im što prije snimim i pošaljem dvadesetak aforizama. Kako sa sobom uvijek nosim i vlastitu knjigu, odlučio sam iskoristiti pauzu, na brzinu snimiti aforizme te ih poslati mailom. Odmaknuo sam se od kolega ne želeći remetiti tipkajuću tišinu njihovih mobitela, otvorio knjigu i počeo naglas čitati aforizme. Za par sekundi, dojurilo je Radno Mjesto:

Viđen si! Ti čitaš, knjigu! Opet!“

„Ma to je samo minuta i pol za radijsku emisiju.“

„Ljudi će te vidjeti! Ljudi će te čuti!“

„Nadam se. To i jest cilj radijske emisije.“

„Aaaaaa….blaženo je uzdahnuo kolega koji si je upravo zabio iglu punu heroina pravo u žilu, također na pauzi.“

„I to je…i to je…već treća knjiga! Izbezumljeno se treslo Radno Mjesto.“

„Zapravo, moja peta objavljena. Ja sam ju napisao.“

„Pišeš…pišeš, knjige!? I onda drugi čitaju, knjige!? Izmišljaš nove knjige i kvariš mladež!“ uprlo je optužujući prst u mene Radno Mjesto tako da sam se na tren osjećao poput Sokrata netom prije kukute.

„Ma samo sam tijekom stanke na brzinu snimio…“

„Snimio?! Čitanje, knjige! To je i snimljeno! Corpus delicti!“ odjurilo je radno mjesto prema svom uredu, uz pakleni smijeh. Ubrzo se vratilo i strogo mi predalo list papira:

„Ovo je Opomena pred čitanje, knjige! Tvoj primjerak! Pročitaj i potpiši se!“

„Jeste li sigurni da smijem čitati?“

„Naravno! Samo je jedna stranica! Premalo za knjigu!“

Pogledao sam sa zanimanjem:

Opomena pred čitanje, knjiga

Zaposleniku se izriče opomena pred čitanje, knjiga zbog povrede radnog odnosa. U članku 67 Zakona o nečitanju, knjiga, propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor (stanku), ali taj dnevni odmor (stanku) nikako i ni u kom slučaju ne smije iskoristiti za čitanje, knjiga. Svoj dnevni odmor (stanku) zaposlenik može iskoristiti  tako da ne vrijeđa moral, red i sigurnost radnog mjesta te da ne uznemiruje pretpostavljene i kolege nedoličnim i društveno neprihvatljivim radnjama kao što je čitanje, knjiga. Predložene i odobrive radnje koje zaposlenik smije obavljati za vrijeme svog dnevnog odmora  su sljedeće:

pušenje, ispijanje kava, neograničeno tipkanje po mobitelu, nenametljivo drogiranje.

Do sada je radnik više puta usmeno opomenut, a kako nije popravio svoje ponašanje, izriče mu se i ova pismena Opomena pred čitanje, knjiga.

Vođen iskustvom brojnih autograma s vlastitih književnih promocija, potpisao sam.

Dok sam hodao prema željezničkom kolodvoru, niz ulicu su prošli bučni prosvjednici s transparentima. Za oko su mi zapeli neki od ispisanih parola:

Manje knjiga, manje briga!, Izvedimo djecu iz knjižnica na ulice!, I Don Quijote je poludio od čitanja, knjiga!

Možda je najupečatljiviji transparent bio onaj s prekriženom slikom Tina Ujevića uz tekst:

Poslastica su kremšnite, a ne knjige!

Čekajući vlak, napokon sam neometano izvadio knjigu. Začuo sam kako majka u prolazu objašnjava svome djetetu pokazujući prema meni:

„Vidiš, ako ne budeš učila, čitat ćeš, knjige, poput ovog čovjeka.“

Dijete je briznulo u neutješan plač, kroz suze obećavajući majci kako neće više nikad markirati.

Dok sam u vagonu tražio mjesto da sjednem, u mene se zabila i iz ruke mi izbila knjigu penzionerka zadubljena u svoj mobitel.

„Ti današnji mladi! Samo čitaju, knjige!“ prekorila me bijesno.

Konačno sam sjeo pa otvorio knjigu da malo dođem sebi. Dvije osobe preko puta mene razmjenjivale su iskustva sa svog radnog mjesta:

„Danas su mi djeca bila toliko nemirna.“

„E draga moja, moraš ih znati smiriti. Ja svojima uvijek priprijetim: ‘Ili ćete se smiriti, ili ću vam sad pročitati neku knjigu.“

„Koju knjigu?“

„To nitko ne pita. Sva djeca od užasa zanijeme.“

„Ma imaš pravo draga. Dobivaš tišinu, a i od malena ih oblikuješ u zrela bića. Ne daj bože da se jednog dana pretvore u one kriminalce koji čitaju posvuda, knjige.“

„Čak i u vlakovima!“

Lagano sam se pokrio koricama koje su se već počele pušiti od siline pogleda.

Došavši doma, prvo sam sve ispričao supruzi, legao u krevet i otvorio knjigu. Ona me poslušala bez riječi, zatim blijedo pogledala pa zaridala:

„Ja ne mogu više ovako! Vidiš dokud nas je to tvoje čitanje, knjiga, dovelo?! A svi su mi govorili za tebe: ‘Nemoj se udavati za njega. Nije pouzdan. On ti samo čita, knjige. Nije vjeran nijednoj. Odlazi svakog tjedna u knjižnicu i nikad se ne vraća s istim knjigama s kojima je otišao. On ti kod svake žene prvo primijeti knjigu koju čita, a tek kasnije autora.Mislila sam da pretjeruju, govorila sam im da griješe. Uvjeravala sam sebe kako je to samo faza. Vjerovala sam da će te moja ljubav prema tebi osvijestiti, promijeniti. Ne mogu više ovako! Vidiš da si dobio i službenu Opomenu pred čitanje, knjiga. Ne želim živjeti pod stalnim pritiskom hoćeš li zadržati ovaj posao ili potonuti još dublje, u pakao čitanja, knjiga! Oprosti mi, ali pakiram se i odlazim, zauvijek!“ Na brzinu je strpala svoje stvari u dvije torbe te me na izlazu upitala: „Mogu li još nešto učiniti za tebe prije no što se zauvijek rastanemo?“

Ne dižući pogled, snuždeno sam upitao:

„Ideš Drugom ulicom i skrećeš prema pekari Martinaj?“

„Da, reci?“

U tom slučaju ćeš proći i pored knjižnice.

„Dobro…“

Molim te, produži mi onda knjige, da mi se ne skupi zakasnina.“

 

(Autor: Denis Vidović)