Biram
moram ti reći, meni se ona jako sviđa
sva od kose i usta i brzih, vrckavih ruku
traži nekakve sretne pjesme
(ona kaže srećne i onda mi se učini kao da
opet čitam Beleške jedne Ane
ispod orahove ljetne krošnje
u dvorištu djeda i bake)
zamisli samo ideju
kao da pjesme od sreće nastaju
ali dobro
(skrećem s teme, ma znaš ti mene,
misli vrludaju kao vrutci u kamenu)
evo prebirem po arhivu naših sretnih dana
bijel je poput šlajera koji nikada nećes nositi
i snijega u kojem smo stajale one zime kada je naša kujica
trčala vlažnog nosa i mekog, bijelog trbuha oko snjegovića koji smo
pravile od velikih gruda, crvene mrkve i kariranog šala
na rubu onog parka gdje se staze u livade savijaju
i debele ovce tumaraju svojim praznim licima
da njega biram
i još biram tvoj osmijeh što se
cakli
kao dragulj izgubljen u snijegu
Bol
na obali rijeke čovjek sjedi i plače
u krilu mu pištolj crn i sjajan kao oblutak
pitam se da li plače što nije uspio ili što je želio uspjeti
iz očiju mu svijetli mjesec
taj čovjek sam ja
preko rijeke maglena se povjesma uzdiže kao pjesma
na drugoj obali moja se bol u svilene halje oblači
zajedno gazimo rijeku
Put u središte sebe
prvo
moram dinamitom
probiti put
kroz planinu
otvrdnulu od svega neizrečenog
kroz klisuru
hladnu i golu
u kojoj se dijete boji
zaplakati
kroz prašumu
u kojoj nijedno drvo
ne zna moje ime
kroz kanjone s vukodlacima
koji znaju gdje sam se skrivala
prvo,
kažem, trebam probiti put.
ako uspijem
i na drugu stranu stignem
na livadi od ljeta i suncokreta
naći ću dvije
djevojčice,
tebe
i sebe
i odmah ću nas obje poznati;
tebe
po malenom ožiljku ispod desnog oka
sebe
po pletenici što mi je baka isplela
Kad pomislim na tebe
kad pomislim na tebe, Charles, što je gotovo
svakog radnog dana, počevši od ponedjeljka
nazovem te starim, ružnim gadom
jer sam ljuta i
jer si to i bio
i ne samo bio, nego svjesno bio
više nego svjestan, zar ne?
napravio svoj brand
kojim si hranio umrtvljene mase koje su uvijek (čak
i tada) tražile luđaka, luđakinju za
osobnu zabavu
u metroima na putu ka svojim uredima,
sadeći pelargonije u košare obješene po balkonskim ogradama,
mijeseći tijesto u kuhinjama s prozorima otvorenima
prema vrtovima zasađenima oko kipova
dječačića koji piške u ribnjake,
čitajući Essential Bukowski u dnevnim sobama sa zelenim i ljubičastim foteljama
i podnim lampama sa dugim vratovima
ljuta sam što si mrtav
umro si iste godine kad se rodila
moja kći
ljuta sam što je i ona mrtva
ljuta sam što te otac tukao
ljuta sam što si znao sve ono što si
morao znati da bi napisao A Smile To Remember
ljuta sam što su te djeca zlostavljala
što si imao akne i naglasak i strano ime
nijemac u americi nakon rata
kakvo je to sranje moralo biti
ljuta sam što kurve nikada nisu bile dovoljne
kao ni alkohol, ni konji, ni bijes
ljuta sam što ništa nije stalo između tebe i
the Genius of the Crowd
između tebe i The Crunch
ljuta sam zbog svih staraca
svih starica
koji trunu u sobama,
kašljući u rupčiće, između
mlohavih dlanova izbrazdanih plavim venama
poput ptičjeg mladunca što leži na pločniku
Ljuta sam zbog svih migranata, izbjeglica, bjegunaca
koji hodaju, hodaju
beskrajno
preko Europe, preko Sredozemlja
preko Balkana
spavajući pod drvećem, u šatorima od
plahti, kartonskih kutija, deka
pijući snijeg
s djecom u naručju
pokraj
vatri potpaljenih šibicama, kravljom balegom i smokvama
pokraj
bodljikavih ograda, betonskih zidova
tipova s pendrecima, suzavcem i
pancir prslucima
ljuta sam, Charles,
toliko ljuta da bih zagrizla vlastitu ruku
isklesala ružu iznad lijeve dojke, a zatim
gledala kako cvjeta.
grimizna. poput krvi
So Now
(Autorica: Danijela Dragaš)