SPREMNOST ŽRTVOVANJA I RAZUMIJEVANJA NAŠE OKOLINE O KOMPLEKSNOSTI PARKINSONOVE BOLESTI I NAŠE PATNJE, OBRNUTO JE PROPORCIJALNO DUŽINI VREMENA KOJE PREŽIVIMO PRIJE SMRTI.
ČIM PRIJE TIM BOLJE !
Mrak je svuda oko mene. Trčim pun straha i tjeskobe. Ne znam zašto. Bojim se da će me uhvatiti. Zadihan stanem. A onda zašume grane breze, kroz grmlje gledaju me stotine raznih likova koji se mijenjaju kako vjetrić puše. Iza stabla nalukavaju se neki opasni tipovi. Nije to sve lako opisati jer ih ne vidim jasno i samo ih materijalizira osjećaj u meni. Bježim u strahu, a u stvari želim da me ulove, da me nema. Vičem na sav glas zazivajući pomoć. Netko lupa po zidu susjednog stana. U prijelazu u stvarnost otvaram oči a veliki pauk me gleda iz ugla sobe. Vičem na njega neka dođe, neka me uzme. Buka iz hodnika sve je glasnija. Slušam. Čujem da netko lupa po vratima. Policija! Prestrašen pomislim da se ne ljute na mene. Zvono .Dugo. Glasno. Otvaram. Čovjek u plavoj odori i do njega dvojica u bijelim kutama.
„Dobro jutro „ veli jedan od njih sa smiješkom. Laknulo mi je jer se poznamo. Nije ovo prvi puta.. Dečki u bijelim kutama su dragi i vele da imam neki dogovor na koji sam za boravio otići. Nas troje idemo liftom dolje. Najednom se u ogledala lifta pojavi čudovište. Obadva su to. Vičem neka dođe i ubije me. Smije mi se Molim za smrt:
ČIM PRIJE TIM B0LJE !
Postoji živa i mrtva priroda. Kako postaje živa, od nežive prirode i obrnuto? Da li će sve na kraju biti mrtva priroda. Postoji li mogućnost da jednog dana ne bude žive prirode. Da ne bude rata niti bolesti. Niti pohlepe, niti ruža, niti ljubavi i ljubavnih jada. Je li moguće da jednog dana naša planeta bude hladna, bezosjećajna kučka. Kad razmislim…
ČIM PRIJE TIM B0LJE !
Kad vas obavijeste da imate neizlječivu bolest , i novost se raširi unutar zajednice, svi su puni razumijevanja, hrabre vas, i spremni su vam pomagati što god vam zatreba.
Nakon nekoga vremena prestanu vas i pitati kako ste, jer je sve OK. Izvanredna situacija (vaša bolest i sve što vam se tijelu događa ) vremenom postaje normalna stvar. Iskreno koliko je ljepše pričati o lijepim stvarima, a ne o bolesti. Tko od nas nije osjetio da je sam naš dolazak i prisustvo, kvarilo atmosferu druženja. Nije čudo da ljudi koji se brinu za nas postaju nervozni. Dok „gube“ vrijeme s nama prolazi im njihovo vrijeme, njihov život. Imamo li moralno pravo to tražiti? Nekako osjećam da ne!
Raščisti to sa sobom i…..
ČIM PRIJE TIM B0LJE !
Kad kvaliteta vašeg života padne ispod kriterija za ljudsko biće, njihova pomoć će vam biti sve potrebnija. Onima , još živima i zdravima sve je teže gledati kako patite. Izdana u dan to iziskuje sve više njihovog vremena i truda, a rezultati su nikakvi, pomagači su sve stariji, umorniji i sve ih je manje. Čak i najdublji vjernici sugeriraju Bogu da to više nema smisla.
Pričao mi je jedan član kako je supruzi u trenutku slabosti rekao „Ponekad bi htio da sam hrabar i skončam sa ovim životom i ovom bolesti . “ Nema tu više empatije, osjećaja, sažaljenja. Dobio je odgovor koji zvuči poput šamara : „ ILI SE UBIJ ILI ŠUTI “ .
ČIM PRIJE TIM B0LJE !
PALA MI JE NA PAMET VEĆ UVRIJEŽENA REĆENICA DA SE SVAKI SAM RAĐA I SAM UMIRE. KAKVA ZABLUDA.
Otkad je bolest došla u ovaj stadij nikada nisam sam. NISAM SAM JER DEMONI SU OKO MENE. Polako ulaze u mene i preuzimaju moje tijelo. Nitko ne zna da su tu. Ali ja ih osjećam, tu s leda. S moje desne strane. Upravo osjetim koji me prati i čim se okrenem dah nestaje da bi za par trenutaka bio opet tu. Ne mogu se koncentrirati na razgovarati s ljudima. Toliko se teško koncentriram da mi govore i odlaze pod raznim drugim izgovorima. Mislite da sam lud? Možda i jesam.
Stalno imam osjećaj da je netko iza mene. Okrenem se. Nema nikoga. Čujem da me netko zove. Skočim iz kreveta i odazovem se. Tišina. Sad već nervozno viknem. Tišina. Shvatim da sam sam. Jeziva tišina stana, demoni
koji mi lete oko glave, pucketanje u namještaju, Izluđen sam. Moram se jako koncentrirati i sam sebi govoriti da nisam lud, da su to uobičajeni elementi ove bolesti.
Noć. Prokleta crna noć koja dubokom tminom prekriva sve gadosti. Probudim se jer me supruga trese. Ružno si sanjao. Ja znam da nisam. Danju sanjam a noću sam izložen mučenju. Hoću joj reći da sam kao veslač na galiji koja tone i nema šanse da se spasi.
Moram joj reći istinu i da više nikada neće biti bolje.
Ulje gori, vatrama paklenim i sve mi je teže prikriti borbu koju danonoćno vodim sa svojom dijagnozom. Bolest poput gladne, nemilosrdne zvijeri me pomalo izjeda iz nutrine vlastitog tijela.
Borim se iako znam da će me zvijeri konačno svladati i ja ću postati neprepoznatljiv njoj i cijelom svijetu.
Morao bi joj reći ali ne mogu. Već je zaspala. Ona spava, a ja ne mogu. Još mogu lagati. 0krenem se i krenem do postelje. Kleknem. Duboko diše. Mirno spava. Suze mi kapaju sa obraza. Tiho joj govorim da je ovo sada možda zadnji puta da znam da mi Demoni, ne mogu ništa jer ZNAM da ne postoje.
Što će sutra s nama biti? Za mjesec dana, godinu?
Kad će stvarnost post postati samo projekcija mog bolesnog mozga?
Volim te dušo. Imali smo lijep život . Sve vas volim ali moje divne, pametne unuke razlog su da još nisam u ludnici.
Iako znam da se trudim uzaludno i da neću biti tu i gledati ih kako rastu. Zaboravit će da su im prve riječi bile Dida! Dida!
Susjedi se već žale da noću vičem. Ne znaju oni da to nisam ja. Svjestan svega, mogu reći s velikom vjerojatnošću da me strašna patnja čeka. Moje želje i nade idu u smjeru da ću biti dovoljno hrabar na tom putu kroz čistilište ili pakao, dostojan sve sreće i tuge i lijepoga što sam proživio.
Ja imam svoje Demone koji su lukavi, promijenjivi, gadovi koji su uporni, napredujući pomalo izvana pa prema samom mom bitku, mojoj duši. Sve slabije vidim, čujem i gubim se sve više u njihovim spletkama, sve teže razaznajući što je san, a što je java. Sve više sumnjam da mozak pokazuje što oči vide i uši čuju.
Ne znam kako drugima ali meni su se Demoni počeli ukazivati kao prikaze. Hodajući izvan kuće ili budeći se u dobi stalno sam imao osjećaj da je netko skriven, da čujem kao diše, kao stalno opasnost. Onda sam počeo vikati u snu, buditi prestavljen jezivim snovima. Stalno izložen stresu i negativnim mislima. Uvjeravaju te da ne mogu ovo ili ono potkopavajući moju psihičku čvrstoću koja je zadnja linija otpora i stalno ponavlja da me Demoni varaju i da nisam LUD!!!
(Autor: Hrvoje Kovačić)