TIHO BRDO
Slijedio sam te u srndaćev Mjesec, žetvu sijena,
u divlje šparoge, rogove što rastu iz strništa.
Gdje se jagode crvene kosom Adamove prve žene,
a glave mrtvih divokoza trunu pokraj panja i sjekire.
Slijedio sam te u zatišje tetrijeba, gluho doba zore.
Rekao si mi gol ti se ostavljam, golog sebe dajem.
Blago onima koji su pozvani na gozbu jaganjčevu,
u toplinu jarčeve dlake, na postelju od jagorčevine.
Nisam bio dostojan da mi ribizne usne stružu kosti,
da božje ovčice, madeži s obraza, uđu pod moj krov.
Tijelo mi je nudilo dalmatinerove šare,
liturgiju shizofrenika koji u Rorschachovim mrljama
vidi arkanđela s isturenim očnim jabučicama,
strije na križima što kao strijelčevo zviježđe
upućuju na centar moga uživanja,
oljuštena koljena od moljenja
pred slikom probodenog Sebastijana
i nervoznu štitnjaču, hipertrofirano danje paunče
na koprivinim listovima.
A trebalo je razumijevanje,
glagoljicu koja se odupire izumiranju,
gregorijanski koral obožavanja,
željezni koralj i zub barske nutrije,
Tarkovskog koji će spaliti štalu
i helikopterima stvoriti vjetar za usjeve,
poništenje srama, konkordat spolnosti i taštine.
Bože smrti i ponovnog rođenja,
lijep si kao gušenje i grušanje krvi.
Kada me napuste zubi, grist ću te desnima
dok ne prokrvariš iz kapilara.
Iz klijetki srca izrast će ti žitnica,
jest ću te s jetricama
i izvađenim svetačkim očima.
Iz tvoje će krvi gorocvijet niknuti
na veprovim kljovama.
SJETVA
Sezona je krvavih dvorišta,
raštika i blitva lome se duž stabljika.
Uz kapelicu svetog Josipa svinjske su noge
zarasle u crvene listove djetelina.
Moj Onan na bijelom konju
zastajkuje kraj prozora i gleda me gologa
iščekujući pretvorbu grudi i butina
u poleđinu Playboya.
Kaputi bez torza njišu se na vrištini,
gležnjevi čekaju rasparena stopala.
U očnim dupljama raskopanih lubanja
klija konjski štavelj i glasaju se kukurijeci
iz pužnica mrtvih kobila.
Breze su opuštaju kao Matovilkine šiške,
mravi se uspinju po njima kako bi sklonili jajašca.
Onan hoda njivom ispunjenom izmetom,
prosipa sjeme oko kojeg se roje legla bumbara.
Vječno zamišljen u potkošulji od potočnica,
sav od smrti, od iglica i bobica borovica,
vraća se kući s kostima i svežnjem jelenjih jezika.
Puštam ga u dom da mi leži pokraj uzglavlja,
da mu ljubim ruke od brašna i pepela.
U brazdama njegovih dlanova
slano je od zrnaca Mrtvog mora.
SITNI PREVRATI
Konvoji se slažu ulicama
u hrpe lišća skupljenog puhalicama.
Plaču u korovima, majke za bakama,
mačke za partnerima, gladni za bosima.
U korotama, desničari bez jarčeva,
homofobi bez povorki, bolesnici bez pomazanja.
U kohortama, tisuće navijača kao tisuće bizona
bez travnate površine za ispašu.
Dogode se sitni prevrati,
čičak pukne i zapne za lisičje krzno,
zečevi promijene spol,
vukovima u utrobama umru fetusi.
Puževi se oplode i postanu samohrani roditelji,
žabe uspostave vojsku,
u napuštenom selu
zahrđaju Kristove gaće na raspelu.
Krsne kume zalegnu u Kumovu slamu,
gole se dame bradavicama uhvate za noge,
u staračkim rukama krunice zasmrde
od režnjeva češnjaka i rastjeraju vjernike.
Žene bez muževa s crnim udovicama
zapomažu na tuđim grobovima,
hodaju s krizantemama u poprsjima
kako bi se rascvjetale svim svetima.
Kazneno se ne dogodi ništa
kao kada se ubere drijemovac
ili siluje ministrant.
U listopadu se sat vrati unatrag,
država u samovlast,
duh vremena u dogmatizam.
Zubi iz mene izađu u kolonijama, stihijski,
napuste me kao djeca i prognanici.
Vraćam se psu i plakanju,
nabreknut od vode
koja će se iz mene preliti.
PSALAM II.
Blagoslovljen koji dolazi u moje ime
propovijedati ljubav muškarcima.
Neka donosi sklad u klaustar srca,
neka su mu zagrljaji blagotvorni glogovi.
U molitvama mu prebivaju ganutljivi očevi
koji su ih propustili odgojiti.
Na dlanovima mu se otvaraju zrna ružarija
laticama majčinske brižnosti.
Njegova misija je misija samilosnog konkvistadora,
on osvaja rukama pomirbe.
Ne otima zlato, ne prijeti pomrčinom.
Kozice mu daju mlijeko, a ne genocid.
Lik se njegov odražava na uzbibanim vodama,
ime mu je na usnama kraće od inja.
Moljac je koji izlijeće iz vatrenog treptaja
i živi u ždrijelu oka.
(Autor: Denis Ćosić)