Pokucam na tvoj prozor, kao što sam to uvijek činila.
Iznad njega je cvijeće, ispod njega ukrasni grmovi, oprezno i pažljivo uređeni, rad tebe i tvoga oca. Cvatući grmovi, tako se zovu, naučila sam. Sitne glave crvenih cvjetova proviruju i promatraju me pozornim očima, kao što si i ti uvijek činio.
Ti otvoriš i pogledaš me kao da vrijeme nije prošlo, kao da te nisam razočarala i kao da se prostor između nas nije pretvorio u vakum već je i dalje topao krvotok, žile koje teku iz mene u tebe i iz tebe u mene.
Pogled ti je nevin; kao da ne znaš tko sam i kakva sam. Kao da mirišem na novo, uzbudljivo, napeto i opasno u najboljem smislu riječi, i ništa te na meni ne umara, ne iscrpljuje, nepovratno ne odbija. Nigdje se između nas nisu uvukle pukotine, fasada je neokrznuta, staklo blistavo. Zavjese na tvom prozoru oko kojih si često dvojio, djeluju kao naš početak: bijela haljina ručno izrađene lutke porculanskog lica.
Obilazio si oko mene kao planet u svojoj orbiti i samo se ponekad približio previše pa sam osjetila tvoju vrelinu od koje mi se koža istapala.
Griješila sam jer sam mislila, nadala se, zamišljala, maštala o tome da te privlači moja jezgra, ono kruto i istovremeno goruće u meni; koncentrat mene oko kojeg sam se rastvarala u ovo postojanje koje vidiš, a koje je samo varljivi, a često i lažni produžetak tog čvrstog, osnovnog, primarnog u meni.
Griješila sam jer zapravo te privlačilo to okolno, varljivo i plutajuće. Fatamorgana mene.
Pružiš ruku kroz prozor i dotičeš me. Zatim se okreneš i odlaziš u tamnu unutrašnjost, do vrata koja mi namjeravaš otvoriti.
Čekam ispred, nestrpljivo. Zadržavam dah. Uvijek zadržavam dah kad se radi o tebi, kao da će dah koji ostane u mom tijelu pojačati i moj doživljaj tebe, a tvoju žudnju za mnom učiniti svevremenom. Bezvremenom.
Okreneš se i odlaziš mi otvoriti kao da me nisi napuštao, prvo povremeno iskušavajući nova tla, a zatim češće, dulje, sigurnije. Kao da me još nijednom nisi povrijedio, iskoristio bolna mjesta, zadao udarac koji ne mogu zaboraviti, iako ću se iz noći u noć truditi, uporno stavljajući gaze, izravnavajući staze.
Tvoje je lice na otvorenim prozoru blago prema meni, usne se smiješe, oči kao da me pokušavaju obuhvatiti, uokviriti i postaviti na zid kao sliku i želim pitati, samo pitati, neobavezno, usputno, što sam napravila pogrešno. Koji je to bio pokret, rečenica, djelo koje me raskrinkalo, razvodnilo i oštetilo. U kojem si to trenutku shvatio da sam za tebe bezvrijedna, da sam bila samo kratkotrajna i besmislena pojava. Munja koja nije najavljivala ništa.
I koje si se zatim dugo; mjesecima, godinama, morao rješavati, čisteći svoju nutrinu od nje, čisteći glavice cvjetova koje si tako brižno zasadio od njenog mirisa, prisutnosti, pitanja i čežnje kojima ih je uprljala.
Ako treba, kleknut ću i tražiti i ispipavati i napraviti istraživanje, upregnuti vojsku detektiva da saznam gdje je bila greška, taj prvi pogrešan pokret iza kojeg se sve počelo kotrljati sve brže prema dnu. I zatim učiniti sve da ga ne ponovim.
Gledam čvrsto u vrata na kojima se trebaš pojaviti i otvaram usta.
Pitat ću i odgovorit ćeš; naše su vene spojene, bitna sam ti, dragocjena i ponovo, iz nekog razloga, neprocjenjiva. Možda zato što si mi sve oprostio. Možda zato što se ne sjećaš. Možda ti više nije niti važno, ali meni jest. Odgovorit ćeš jer moraš, nemaš izbora, odgovorit ćeš naivno, iskreno, i ja ću znati kako dalje.
Ugledam tvoju siluetu na vratima. Glas izlazi iz mene: molećljiv, oprezan. Očajan.
– Što sam napravila krivo?
Zatim se budim.
Ilustracija: Česi Novaković
Tekst: Jelena Zlatar Gamberožić
